Blog - Zašto sam Vam lagala?
-
Nek ne fali truda
Kroz cijelu 2021.godinu pitala sam se hoćemo li, na bilo kojoj razini, obilježiti stoljeće i po od pojave Šenoina romana “Zlatarovo zlato”. Kako to nismo učinili, sada slijede potpitanja; bi li bilo drukčije da obljetnica nije “pala” u vrijeme pandemije, bi li bilo drukčije da se uz Zlato nastavio vezati laskavi opis prvog našeg povijesnog romana (znamo da je Krešmiri Nemec 1992. intervenirao u povijest književnosti te prvim proglasio Severilu…
-
Salko Alkar
Ustrajan sam u svojoj ljubavi. I sami znate koliko godina čekam da mi umre ćaća Rašica i da oženim maćehu Martu. Vršnjakinju svoju, ako ste zaboravili. Dobro, dvije godine od mene stariju. Znam da me cila Krajina smatra luđakom, al poručujem im: Ludi Salko dobit će njenu ruku. Makar već uvelu od starosti. Živim za dan kad ću joj prići. Mislim da će se to zbit nakon mise zadušnice. Stat…
-
Jednostavno, bolest
Prije četvrt stoljeća, na jednom sam kongresu posvećenom suvremenoj književnosti, postavila pitanje vezano uz kriterije po kojima se određuje pripadnost pojedinoj nacionalnoj književnosti. Bila sam uvjerena da bismo nakon 1990., godine koja se može predstaviti i kao jaka periodizacijska granica, o tome trebali razgovarati. Progovorila sam glasom povjesničara književnosti premda je mojoj čitateljskoj duši oduvijek bila najdraža rečenica da riječi pripadaju isključivo onima koji ih shvate, a shvaćanje ne poznaje…
-
BABLJE LJETO GODINE 1963.
Automobil je stajao u dolini, stotinjak metara ispod šljivika čija su se stabla penjala uz brdo. Sa svoje četiri godine i kanticom prepunih plavih plodova trčkarala sam uz trudnu majku, sagnutu nad zemljom koju su dodirivale njezine duge pletenice. Ubirala je voće puno brže od ostalih. Oslobađala sam ruke tereta i skakućući uzvikivala: “Bravo, majko“. Ona nije podizala glavu, niz lice joj se cijedio znoj. Šaputala je riječi iz kojih…
-
ZLATKO CRNKOVIĆ ILI HIT, EVERGRIN ITD
Kad sam prvi put ugledao Zlatka Crnkovića, učinilo mi se da je mnogo viši od mene. Bilo je to u rano proljeće 1975. u “Znanju”: pojavio se Crnković na pragu svoje uredničke sobe i pružio mi ruku, a ja sam imao dojam da mu glava seže do stropa i da će se morati sagnuti kako bi mogao proći kroz vrata. Događalo mi se to već i prije: kad bih…
-
Snježna fotografija
Kad sam bila mala, snjegovi su bili bjelji od ovih današnjih. A ja sam se nadala da će jednoga dana naići još blistaviji i još čišći. Ljudsko je biće, čak i onda kad bojama prekriva sjedine, sklono vjerovati da ga velike životne priče još čekaju, da su se negdje skrile od neprijatelja i lažljivaca, i da će u jednom trenutku iskočiti pred njega i svojom čudesnošću nadoknaditi propušteno i poništiti…
-
Prespavani Božić
Tri mjeseca prije nego što se rodio, znali su mu ime. Njegov otac, tada dvadesetčetverogodišnji mladić – zbunjen pred krojem nedavno sašivene roditeljske odjeće – ispunio je obećanje dano trudnoj Tildi. A imao je velik razlog protiviti se njezinoj želji. Samo što nije bio spreman primiti Tildino Zašto. Jer, pojasniti svoje neslaganje, značilo bi otkriti strogo čuvanu tajnu zbog koje je obitelj, dok su njemu bile samo dvije godine, napustila…
-
Recitiraj mi onu božićnu, malena…
Bilo joj je osam kada je napisala svoju prvu pjesmu. Sad je njoj, Ameli, pet više, a pjesama je oko stotinjak. Da nije bila tako stroga prema vlastitim stihovima, danas bi ih bilo barem pet puta više. Većina ih nije prošla djevojčičina nova, i nova čitanja. Okončavale su u plavom kontejneru postavljenom na kraju Ameline ulice. Možda na recikliranom papiru netko napiše nešto bolje, nešto što će ući u školske…
-
Kantata o božićnoj kavi
Otkako pamti, ili je bolje reći otkako zna za sebe, Marta se svako, baš svako jutro budi oko šest sati. Odstupanja su malena, najčešće samo nekoliko minuta: pet prije šest, sedam poslije šest. Katkada se mjere u sekundama: trideset četiri sekunde do, trinaest poslije. Vrijeme buđenja isto je i u jutrima što okončavaju Martine mirne noći kad plahte ostaju nategnute i nezgužvane kao i u onima koja preuzimaju nesane sate…
-
Pogled kroz prozor
Volio je sjediti u njezinoj kuhinji. Tijesnoj, nakrcanoj, zagušenoj mirisima zaboravljenih jela. Površinu malog stana kuhinja je smanjivala za četiri kvadrata. Ona je uspjela u taj skučeni prostor ugurati i naslijeđeno posuđe, i stare avane i ručni mlin za kavu, i staklenke sa začinima, i limene kutije s natpisima bombona čiji je okus na nepcima osjećala i desetljećima nakon što su se prestali proizvoditi, i drvena sita, i oklagije,…
