Nek ne fali truda

Kroz cijelu 2021.godinu pitala sam se hoćemo li, na bilo kojoj razini, obilježiti stoljeće i po od pojave Šenoina romana “Zlatarovo zlato”. Kako to nismo učinili, sada slijede potpitanja; bi li bilo drukčije da obljetnica nije “pala” u vrijeme pandemije, bi li bilo drukčije da se uz Zlato nastavio vezati laskavi opis prvog našeg povijesnog romana (znamo da je Krešmiri Nemec 1992. intervenirao u povijest književnosti te prvim proglasio Severilu Ivana Krtitelja Tkalčića).

Na ta potpitanja ne mogu sa sigurnošću odgovoriti.  Znam samo da bismo veliku godinu svakako dostojno obilježili da se u ožujku 2020. nije dogodio zagrebački potres u kojem je stradala Kuća Šenoa. Da nije bilo tako, sjedili bismo – tim povodom – u salonu, jeli paprenjake po receptu Šenoina oca i razgovarali o prvom sinovljevu povijesnom romanu. No, još uvijek nije kasno. Nismo upozorili 2021. godine na 1871., godinu u kojoj je (od 5. kolovoza do 30. prosinca), u nastavcima u, “Vijencu”, izlazio roman, ali možemo na taj isti tekst upozoriti sada, ove 2022.godine. U njoj bilježimo 150 godina od pojavljivanja “Zlatarova zlata” u formi knjige, i to s pripadanim podnaslovom roman iz prošlosti zagrebačke.

I učinit ćemo to školski, jer nam je želja prije svega, mlade čitatelje Zagreba približiti piscu njihova grada.    

August Šenoa je u pisanje povijesnih romana krenuo vođen svojim patriotizmom. U isto je vrijeme želio i ukazati na analogiju između događaja sadašnjosti i događaja prošlosti. Ne smije se, isto tako, prešutjeti ni autorova namjera da tim činom donekle ispravi grijeh svojih literarnih suvremenika, onih koji – prema njegovoj ocjeni – nisu, kako je to naglasio u članku “Naša književnost” iz 1865., razumjeli pravu zadaću književnosti.. Njima Šenoa ne može oprostiti nebrigu za vlastitu povijest, a neprihvatljivo mu je i to što oni grade svoje pripovijetke i spletke po tuđoj šabloni.                                             

            Predgovor Zlatarovu zlatu naslovljen je Štiocu i tim mu je činom određena i forma izravnog obraćanja skorom primatelju. U njemu Šenoa, ispovijedajući kako je knjiga postala, nije izbjegavao romaneskni diskurs za koji je znao da će mu, u trenutku kad pred čitatelja iznese podatak o podrijetlu građe romana (kako je u arhivu grada Zagreba našao zaprašene hartije), dopustiti usklik: Eto ti gotove pripovijetke, viknuh radostan i naoštrih pero.

Uspostavljanje kontakta s publikom, izravno iskazana briga za prijam romana (što je jedna od glavnih karakteristika Šenoina stvaralaštva uopće) i obećanje da će, budu li priču primili u slast, nastaviti s istom praksom jer gradiva ne fali, neće ni faliti truda, bio je osnovni zadatak Šenoina premijernog nastupa. O metodologiji samog žanra  govorio je puno manje, jer mu to nije dopuštao način na koji se, formom priče, odlučio obratiti štiocu. Stoga će o preoblikovanju povijesnih činjenica u literarno štivo reći samo sljedeće: Gledao sam da to bude vjerna  prilika onoga vremena. Romanu će dodati opširan tumač, na čijih se 24 stranice, od poglavlja do poglavlja, iznose povijesna vrela.

            Radnja romana zbiva se u 16. stoljeću. Već iz prve rečenice čitatelj može naslutiti kako je riječ o povijesnom romanu: Na domaku šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse drugoga, a banovanja biskupa Djure Draškovića, nizahu se oko župne crkve sv. Marka oniske daščare gdje se kramari i piljarice obzirnim građanom plemenitoga varoša na “grčkih goricah” tržile lojanice, ulja, pogača i druge sitne robe za sitnu porabu i uz malen novac. U njoj ne samo da je zadano vrijeme priče, nego je uvedena i povijesna pozadina. Nju možemo, kao što je uobičajeno u povijesnim romanima, podijeliti u dva sloja. Prvi sloj ispunjavaju povijesno provjerljive osobe (Maksimilijan II, Djuro Drašković), one čija se imena nalaze u tumaču na kraju knjige i koje u interpretacijama povijesnih romana nazivamo jakim povijesnim osobama. Drugi sloj rezerviran je za one likove koji su u službenoj povijesti bili najčešće brojka u popisu stanovništva i koje pokrivamo terminom slabih junaka (krameri i piljarice u prvoj rečenici Zlatarova zlata).

            Vremenski raspon priče Zlatarova zlata iznosi dvadesetak godina. U prvoj rečenici drugog poglavlja precizira se točno godina nadomaku šesnaestoga vijeka (Bilo je popodne po svetoj Trojici, a godišta gospodnjega 1574.). Posljednje, dvadeset šesto poglavlje, započinje podatkom koji nam zaključuje vremenski okvir priče (Bilo popodne pramaljetnog dana godine 1592.). U istom, završnom poglavlju, na samom kraju romana, pripovjedač će spomenuti  još dvije godine (Pavao pade kraj vjernoga Miloša godine 1604. kao konjanički pukovnik proti Turcima. Niko preminu bez muškoga ploda 1610. i nesta imena Gregorijančeva sa svijeta). Međutim, nije riječ o datacijama koje ulaze u okvir trajanja realne priče Šenoina romana, nego o onima koje epiloški potvrđuju konačnu propast prouzročenu nasilničkim postupcima Stjepka Gregorijanca, opisivanim kroz cijelu priču.

            Burna povijesna zbivanja, kojim je ispunjen primarni sloj romana koncentrirana su na sukobe hrvatskog plemstva sa strancima, Ungnadova nasilja i borbu građana protiv plemstva za očuvanje pravica u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu, kakvim je postao još 1242. godine. Događaji su poslagani linearno, a čitatelj je na svakih nekoliko stranica obaviješten o količini proteklog vremena. Da bi pokazao kako razgovor o prošlosti ima smisla samo ako podsjeća na trenutke u kojima i mi sami živimo, Šenoa u pripovijedanje uvodi indikatore kojima uspostavlja razliku vremena priče i vremena pripovijedanja (kraj šesnaestoga i kraj devetnaestoga stoljeća). Za isticanje te razlike najčešće koristi vremenske pokazatelje tada i danas (Prijevoz taj držahu tada Gregorijanci; Zagreb bijaše tvrđava, pače u Zagrebu – kalva ga danas brojimo – bilo je više tvrđava).

            U povijesni okvir, taj primarni sloj romana, realiziran kroz stvarne likove i događaje, Šenoa uvodi romantičnu priču o ljubavi između dvoje mladih, Dore Krupićeve i Pavla Gregorijanca. Ljubav koju ugrožava staleška razlika (Dora je građanka, a Pavao plemić), naći će se i pod udarom ljubomore i spletki  lijepe i opasne Klare Grubar Ungnad. Iz spomenutih imena vidljivo je da ni romantični sloj, čitatelju vjerojatno zanimljiviji od povijesnoga, nije lišen povijesno provjerljivih osoba.

            U roman su, u isti taj sekundarni sloj upletene i dvije priče vezane uz epizodne likove, Jerka i Miloša. Svoje, možemo reći autobiografije, obojica izgovaraju zainteresiranom slušatelju u funkciji otkrivanja tajne. Te kratke ispovijedi uključuju u sebe i ljubavnu priču i priču o podrijetlu te istovremeno otkrivaju kakve posljedice na život običnih, slabih junaka, ostavlja povijest, sa svojim jakim likovima i događajima koje oni pokreću.

             Likovi sustavljeni  u međusobne odnose (Dora i Klara, otac Stjepko i sin Pavao, Jerko i Grga, Zagrepčani/Medvedgrad) po načelu odnosa dobra i zla. Povjesničari književnosti već su zabilježili da akteri posjeduju unaprijed zadane osobine i da su puno uspješnije opisani oni koji se u opozicijskim parovima nalaze na strani zla. Jedan od najzanimljivijih likova cijelog romana je negativka Klara Grubarova. Složenost njezina lika nastalog u suprotnosti ljepote vanjskog izgleda, kobne privlačnosti i zla skrivenog u njezinoj unutrašnjosti, dobiva još više na snazi stavi li se ona u odnos sa svojim romanesknim prototipom, dobrom i lijepom Dorom Krupićevom. Upravo u hrvatskom romanu 19. stoljeća ustalio se lik fatalne žene (femme fatale) kao one oko koje se zgušnjuje radnja, koja komplicira ljubavni sloj priče i uz koju se neizostavno pojavljuje instrumentarij trivijalne književnosti (izgubljeno pismo, intrige, spletke, trovanja, ljubomore, presvlačenja). Šenoini likovi, kao što je rečeno, svojim postupcima osiguravaju si ili isključivo pozitivne, ili isključivo negativne karakteristike.  Međutum, u skladu s didaktičnošću autorova pisma, neki se od njih, poput Stjepka Gregorijanca, na kraju pokaju, ispovijede svoje grijehe i zatraže oprost od svojih bližnjih.

             U izmjeni osnovnih govornih perspektiva (opisa, naracije i refleksije), Šenoa slijedi romantičarno-realistički model pisma. Poglavlja mu, kao što je već i istaknuto, najčešće započinju smještanjem u vrijeme. Poslije slijedi opis. Opisi su uglavnom detaljni i opširni; bilo da je riječ o opisu prirode, građevine, unutarnjeg prostora, žene ili muškarca.  Polazi se od ocjene, jednostavne piščeve konstatacije, kojoj opis poslije daje za pravo.

            U pripovijednim dijelovima najuspješnijim možemo proglasiti dobro pogođene razgovore što ih međusobno, u cilju oslikavanja atmosfere, vode purgerice (Bake ostadoše kamenom. Ni ne odzdravile brijaču. Napokon sklapale ruke. – Pa što – Kod nas! – I Dora! – Ta čista pšenica! – I Magda! – Taj sveti duplir! – I stari Krupić! – Taj gizdavac koji je mojemu Andriji rekao na vijećnici da mu je vrana ispila mozak. – Koji u cehu mladim majstorima uvijek nabraja o poštenju. -Strašno. – Opčuvaj nas bog smrtnoga grijeha! – Zbogom kumo Šafranićka. Idem k pekarici). 

            U refleksivim dijelovima dolazi do izjednačavanja autorskog i pripovjedačkog glasa, pogotovo u dijelovima u kojima se iskazuje ljubav prema domovini (A ponikne li zjenica dublje u gorsku krasotu, usplamti duša, tone srce u milju i nehotice otimlje se ustima krik: “Lijepa si, divna si, oj majko naša, oj zemljo Hrvatska!”). Da bi se što više približio čitatelju, autor koristi i narodne, primateljima, poznate izreke (Bolje je dobar glas, nego zlatan pas…). Ne zaboravljaju se ni narodni običaji. Tako, u slučaju Šenoina povijesnoga romana možemo govoriti i o dodatnom etnografskom sloju štiva (Nek nosi još koju godinu partu, bit će dosta vremena i bremena za kapu). 
U godini obljetnice vratimo se prvom povijesnom romanu Augusta Šenoe. Spomenimo ga i onda kada potičemo na čitanje domaće književnosti, vratimo malo duga. I učimo, pod cijenu da svojom vjerom u mogući napredak, okusimo barem djelić Augustove dobrote i naivnosti.