Category / Prepoznavanje

eseji iz književnosti

    Loading posts...
  • Nek ne fali truda

    Kroz cijelu 2021.godinu pitala sam se hoćemo li, na bilo kojoj razini, obilježiti stoljeće i po od pojave Šenoina romana “Zlatarovo zlato”. Kako to nismo učinili, sada slijede potpitanja; bi li bilo drukčije da obljetnica nije “pala” u vrijeme pandemije, bi li bilo drukčije da se uz Zlato nastavio vezati laskavi opis prvog našeg povijesnog romana (znamo da je Krešmiri Nemec 1992. intervenirao u povijest književnosti te prvim proglasio Severilu…

  • Jednostavno, bolest

    Prije četvrt stoljeća, na jednom sam kongresu posvećenom suvremenoj književnosti, postavila pitanje vezano uz kriterije po kojima se određuje pripadnost pojedinoj nacionalnoj književnosti. Bila sam uvjerena da bismo nakon 1990., godine koja se može predstaviti i kao jaka periodizacijska granica, o tome trebali razgovarati. Progovorila sam glasom povjesničara književnosti premda je mojoj čitateljskoj duši oduvijek bila najdraža rečenica da riječi pripadaju isključivo onima koji ih shvate, a shvaćanje ne poznaje…

  • Mira Kodolićeva

    Nedjeljom popodne u naš ljetnikovac navrate gospođe s obližnjih imanja. Za lijepa vremena sjedimo pod starom trešnjom i pijuckamo kruškovac. Kolačiće ispečem dan prije. Eugen mi je nedavno iz Beča donio knjigu u kojoj je štampano sto recepata za spravljanje gospodskih kolača Uz svaki je priložena i slika, da domaćica točno zna u što bi se njezin trud trebao pretvoriti. Svoje poznanice iznenađujem nusn-štanglicama, londonericama, puslicama, vanili-kranclama. One se zanimaju…

  • Kako zaštiti dijete kad počne rat (tema: majka)

    autobiografska bilješka (točka od koje sve počinje) Granatiranje je započelo iznenada. Kao i obično. Neprijatelji su na Osijek – tih listopadskih dana – ispucali tisuće i tisuće granata. Minobacački napad zatekao me na tržnici. Sklonila sam se ispod strehe, do gospođe koju sam površno poznavala. U ovoj ću je prigodi zvati Prvom. Sebe ću prepoznavati kao   Drugu. Imena tih dana ionako nisu bila važna. Smrt se dočekivala i ispraćala u…

  • Tko je đak, a tko učitelj?

    uvodna bilješka, ili crtica o vlastitom  iskustvu sa strojem Računalo Atari stiglo je na osječku adresu Sjenjak 71. iz Švedske, iz grada u koji ću poslije  dvanaest godina smjestiti središnji dio svog romana Bilješka o piscu. Za moje poimanje tehnološkog napretka, računalo je –  čiji su model stručnjaci  već počeli upućivati na muzejske police – predstavljalo  vrhunski izum. Vjerovala sam da će  analiza hrvatskih baroknih plačeva, pripremana za magistarski rad…

  • O čokoladi, cipelama i maturantima

    Nekoliko dana nakon smrti moga oca, na Trešnjevačkom placu zaustavio me muškarac mojih godina. Njegovo lice odmah me podsjetilo na lice bakine sestre, tetke Ruže, žene koja mi je na Ilino donosila medene kolače i šećerne štapiće. Izgovorio je svoje ime, čekao je da mu kažem kako ga se sjećam. Prekratko sam boravila u rodnom kraju da bih upamtila sve svoje rođake. No, u drugoj njegovoj rečenici, povezala sam čiji…

  • Malo o starim festivalima

    Sve što se oko festivala događalo bilo je važno, i sve se dobro zapažalo i pamtilo. Razlog je u tome što je repertoar scenskih atrakcija bio tada vrlo skučen, pa je svaka promjena padala u oči. Vladao je običaj da pjevač bude pred mikrofonom uglavnom nepomičan (jer ni mikrofoni nisu bili baš neki, pa nisu mnogo hvatali), tek što bi se tu i tamo premjestio s noge na nogu ili…

  • Mjesto za glavnim stolom

    U posljednje vrijeme prepoznajem sve veći nemir pri interpretaciji autobiografskih djela. Nelagodu u prihvaćanju definicije te književne vrste osjetila sam prije otprilike pet godina. Dogodilo se to na tribini koju je književni podmladak Matice hrvatske organizirao na temu autobiografije. Kao autorici knjige “iz vlastita života” organizatori su mi ponudili sjedalicu u drugom redu. Središnji stol ostao je rezerviran za “čistu” teorijsku misao. Nekoliko sam puta tijekom rasprave, baš poput bojažljiva…

  • Teško pisanje

    U vrijeme mog studiranja prepričavala se priča o jednoj tada jako uspješnoj hrvatskoj spisateljici koja je još kao osmoškolka odlučila postati pisac. Govorili su, oni koji su se pozivali na nulte svjedoke i svjedoke iz prve ruke, da se spisateljica ustaje ranom zorom, sjeda pred pisaću mašinu i veže remenom za stolicu. Piše do kasnojutarnjih sati, uz isključen telefon. Nervira se i preznojava. Čitatelji skloni njezinim prozama odmahivali su rukom,…

  • Maks Levenfeld

    Nisam ni slutio da će moje privatno pismo napisano Ivi i upućeno mu 1920. godine imati bilo kakav odjek. Iskreno, nisam ni pomišljao da bi ga on mogao objaviti. Te noći, smrzavajući se na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu, već izdaleka sam primijetio da bi mladić koji sjedi u čekaonici mogao biti pisac. Nisam ga odmah prepoznao. Posljednjih pet-šest godina izgubio sam ga iz vida. U koljenima mu se pritajila…