Goli tabani

Jutros sam se pokliznula u svojoj radnoj sobi. S police sam, u potrazi za jednim pojašnjenjem, nastojala dohvatiti  Razgovore Borgesa i Sabata.  Maglovito sam se sjećala što njih dvojica razglabaju o ljubavi za kojom čeznu pisci.

Meni su iznenada, kao u onoj pjesmi o oblaku ni od koga primijećenom, zatrebale točne rečenice i nisam se zadovoljavala vlastitim nagađanjima. Morala sam provjeriti što oni misle o književnoj slavi i uspjehu te kako odgovaraju na pitanje može li netko biti voljen zbog svojih knjiga. Borges u takvu ljubav nije vjerovao.  Baš kao ni ja u ono vrijeme kad sam Razgovore, u izdanju Dečjih novina, nabavila 1988. godine na Sajmu knjiga u Beogradu, i čitala ih u stanu na osječkom Sjenjaku. Sjedila sam na balkonu s kojeg su se vidjela sela prema Istoku, sve tiša i sve uplašenija. Olovkom sam podcrtavala rečenice koje ću za nekoliko dana izgovarati svojim studentima na književno-teorijskoj  sekciji  Pedagoškog fakulteta.  

Gležanj mi je jutros zabridio. Uspjela sam se uhvatiti za radni stol i ostati u stojećem položaju. Samo sam krparu, tek opranu i stavljenu na ulašteni parket, uspjela pomaknuti. Ne znam je li za loš pokret bila kriva moja kilaža, ohrabrena godinama i ukrašena prekomjernim šećerom, ovnovska nestrpljivost koja zamišljeno nastoji realizirati u istom strašnom času, pomno uklonjena prašina s hrastove podne površine, ili samo komadić prostirke koji je zalelujao pod mojim golim tabanima. Bila sam sklona povjerovati kako je riječ o posljednjoj mogućnosti, kako sam prejako stisnula neko nježno mjesto prostirke, ali o tome, dok sam na gležanj stavljala oblog, nisam imala s kim razgovarati. Ona koja mi je govorila kako se samo iz priča može istkati nova priča,  već godinama leži u miru desne obale Save. Dovodila je u vezu priču i tkanje premda  za načela umjetničkog pripovijedanja nikada nije čula. Nije ušla u književne leksikone i povijesne preglede, ali me o književnosti, sa svoja četiri razreda osnovne škole, naučila više od svih teoretičara o kojima sam govorila znatiželjnim mladim ljudima. Više od svih koji su razglabali o književnim postupcima, književnoj građi i materijalu, odnosima fabule i sižea, kompozicije i strukture, i koji su cijele svoje organizirane i uredne živote posvećivali čitanju ruskih formalista i francuskih strukturalista.

Krpara na koju sam se pokliznula bila je Mandina. Donijela ju je prije pola stoljeća u našu kuću, u prve dane proljeća. I sad, dok gledam u bolno mjesto svoje noge, mogu točno oživjeti taj dan. Mogu ga oslikati na način na koji  mogu oživjeti  sve adrese na koje sam krparu prenosila. A ona, baš kao i knjiga razgovora Sabata i Borgesa, preživjela je sve moje selidbe. I nije je dotaknuo ni jedan  jedini šrapnel granate koja mi je u rujnu devedeset i prve razorila stan kupljen kreditom Slavonske banke.

 Imala sam trinaest godina. Sjedila sam na otomanu, a Manda je krparu prostrla na kuhinjski pod. Krpara je bila šarena, uska kao dvorišna staza.  I duga oko tri metra. Bila je podijeljena na šest pravokutnika. U središtu svakog nalazio se tamnoplavi krug.  Kao neko središte svijeta iz kojeg su prštale žive boje radosti. One krpare koje je donosila ranijih godina i koje je moja baka, oko kirvaja, znala darovati našim komšinicama, bile su puno jednostavnije, sivlje, nekako tmurnije i dosadnije.  I njihova autorica nije o njima ništa govorila. Sad ne znam jesu li one doista i kroz svoje nastajanje zahtijevale manje truda, pa bi  priča o njima bila manje uzbudljiva, ili je Manda čekala pravo vrijeme da mi ispriča sve tajne pretvaranja stare odjeće u tepihe. Mojih trinaest godina učinilo joj se dovoljno za razumijevanje cijelog postupka. I bilo je. O mojoj zrelosti i očima koje ozbiljno gledaju svijet govorile su i moje učiteljice, i nastavnik harmonike, i upravitelj lokalne švajcerije, pa čak i piljarice kod kojih sam utorkom, prije jutarnje školske smjene, odlazila po domaći sir i kajmak. Manda je tada, samo što se raskomotila nakon putovanja,  uzela lončić s crnom kavom i krenula s pričom. Govorila je brzo, kao da joj se žuri, kao da se utrkuje s nekim nevidljivim usmenim kazivačem. Lončić je odlagala na stol čim bi otpila gutljaj, savijala se prema podu i kažiprstom desne ruke pokazivala komadiće krpare. Svaki i najmanji dio vezao je uz sebe priču o nečijoj sudbini. Išla je redom. Vidiš, ovaj dio žuti ovdje, ovaj na koji će se nastaviti zeleni krug, e to ti je bila maturalna haljina jedne djevojke iz moje ulice. Kad ju je profesor iz hemije oborio pred maturu, ona je uzela tintu i  prolila je po haljini. Jadno dijete. Taj je profesor stari momak i poznat je po tome što muči tuđu djecu. Majka joj je bila očajna i donijela haljinu meni, pa smo zajedno uzele makaze i rezale one nepolivene dijelove. Kako li je samo plakala, jadna ta majka, Bože sačuvaj.  Nije meni baš ta svila ovdje štimala, morala sam trake ostaviti malo širima da se može utkat, ali eto htjela sam sačuvat. Jednu sam krparu s puno više tih žutih traka napravila njima. Drže je pod sećijom. Neće stavit na pod dok rana još peče.  

 Nisam je prekidala. Nije je prekidala ni moja baba. I svaki je komadić imao svoje glavne junake, svoje događaje, svoje komentare. Tkanine i boje slagane su prije po sličnosti života onih koji su odjeću nosili nego po podudarnosti boja i  kvaliteti štofa, svile, cica, kangara, šifona, damasta, kaftana… Krpara je nalikovala na knjigu  priča u kojoj je teško odrediti mjesto na kojem se zbilja prelijeva u fikciju. Manda je analizirala svaki centimetar krpare. Na nekim se tkaninama zadržava kraće, na nekima duže. Pojedini, kao dio istkan od drap šifona, doimao se, dok sam slušala, kao nacrt ljubavnog romana. Mlada žena bježi noću iz postelje, trči ulicom da dočeka čovjeka u kojeg je zaljubljena, pekara koji ima ženu i dvoje djece i vraća se iz noćne smjene. Sustiže je bijesan muž, kida tu spavaćicu…

           Mandino lice upamtila sam kao što sam upamtila lica svojih strina i ujni. Ono je često istrčavalo pred mene u predavaonici Fakulteta. Najčešće onda kad bih sa studentima razgovarala o tehnikama pripovijedanja. Možda sam i njima spominjala čudesnu tkalju. Toga se ne sjećam.

           Manda je uzimala staru odjeću. Ne znam jesu li drugi mještani tu odjeću – prije nego što su je dali njoj – oprali i ispeglali kao što je to činila moja uredna baba, ali pretpostavljam da pojedini i nisu. Odjeća je još čuvala mirise onih koji su je nosili. Manda je odjeću rezala u trake i „pasirala“ po vrstama. Manda je znala što uz što može ići. Kad je na tkalačkom stanu trake pretvarala u svoje djelo, ona je mogla uživati u slaganju boja, u tvorenju šara, svih tih oblika iz kojih bi današnja djeca mogla lako naučiti osnovne pojmove geometrije.
A što li drugo rade pisci? Uzimaju komadiće tuđih i komadiće vlastitog života, „kradu“ priče s ulica i iz pročitane lektire i prema svemu se ponašaju tako kao što se Manda ponašala prema krpicama. Potom uzimaju pripovjedački instrumentarij (Mandine škare). Režu, sijeku, odlučuju o žanru (Mandino slaganje materijala) i potom – kad pripreme završe – sjednu i stvaraju novi tekst (Mandina krpara). Djelo na nešto uvijek podsjeća, u njemu se netko uvijek može prepoznati. Ono je dobro onoliko koliko je maštovit i kreativan pisac za svojim radnim stolom (Mandin tkalački stan).

Bojala sam se bosim nogama hodati po Mandinoj krpari. Bojala sam se gaziti tuđe živote. Zbog te slike svojih bosih nogu koje idu uz krparu, nisam uspjela razumjeti kolege kritičare koji s lakoćom gaze književni tekst i ne pitaju se o porijeklu svih uvedenih motiva.
           

Danas sam u Mandinim godinama.  Jutros sam zaboravila na stopala navući soknice. Piši. J, piši da si zaboravila… I sigurno sam stala na onaj žuti dio nekadašnje maturalne haljine. I utkani život me odlučio kazniti. Ponizila sam ga svojim golim tabanom. Život je posumnjao u moju ljubav prema priči. Isto bi zaključio i Borges koji  nije vjerovao da se pisca može zavoljeti zbog njegovih knjiga.  

          A da sam samo navukla čarapice, zasigurno me ne bi boljelo. Ali postavlja se pitanje bi li tada uopće vrijedilo išta pribilježiti.