Category / Ni od kog nagovorena

Vijenac dvotjednik je za kulturu Matice hrvatske. Središnji je književni list hrvatske književnosti i kulture 19. stoljeća. Današnji »Vijenac« časopis je koji prati sva suvremena zbivanja na književnoj, izdavačkoj, likovnoj i domaćoj kazališnoj sceni. U nešto manjoj mjeri pozornost pridaje i drugim umjetnostima i projektima.

    Loading posts...
  • Glas Slavonije kao termofor

    Pisaća mašina „Olimpija“ bila je najvrjedniji dio tetkove radne sobe. Sobu smo nazivali „Milanova kancelarija“.  U njezinu kutu, prekrivena kariranom dekicom, ležala je crna kutija u koju je vlasnik svaki put nakon pisanja, stavljao stroj. Plašio se da na njega ne padne prašina, da ga ne nagrize vlaga i da ga, razumjet ću to tek kasnije, ne uništi zaborav. Ni činjenica da je kutija bila baš crne a ne neke…

  • Na željezničkoj stanici u Privlaci

    Često pišem o vlakovima. Ne znam je li to zbog toga što je jedno od mojih prvih sjećanja vezano uz vlak, ili zbog toga što sam najsretnija u vožnji. Uživam u tom samom procesu putovanja, ne žuri mi se prema mjestima kamo me strojovođe trebaju dovući. Lako zaboravljam lica prometnika koji su podigli  palicu na mojoj polaznoj stanici. I često se pribojavam izlaska u mjestu za koje sam kupila kartu.…

  • Kaputić na optuženičkoj klupi

    Ima tomu otprilike šest godina otkako želim oblikovati zapis o plavom kaputiću. Nekoliko sam puta – kroz svo to vrijeme – i započinjala tekst. Napisala bih rečenicu, dvije, tri. Onda bi mi se prsti nekako zakočili, počela bih buljiti u monitor, pitala se moram li baš o kaputiću kad ima toliko toga drugoga o čemu bi se moralo, a još se nije, pisalo. Pitala bih se i treba li ikome…

  • Goli tabani

    Jutros sam se pokliznula u svojoj radnoj sobi. S police sam, u potrazi za jednim pojašnjenjem, nastojala dohvatiti  Razgovore Borgesa i Sabata.  Maglovito sam se sjećala što njih dvojica razglabaju o ljubavi za kojom čeznu pisci. Meni su iznenada, kao u onoj pjesmi o oblaku ni od koga primijećenom, zatrebale točne rečenice i nisam se zadovoljavala vlastitim nagađanjima. Morala sam provjeriti što oni misle o književnoj slavi i uspjehu te…

  • Pokvareni telefon

    U ljetne sutone, nakon što bismo odigrali posljednje minute nogometne utakmice, livadu –  koja je našim dječjim očima predstavljala najljepši stadion na svijetu – prenamjenjivali smo u igraonicu. Sjeli bismo, onako oznojeni,  jedno do drugoga. Prije toga bismo se napili hladne vode koju je netko od nas, u bijelom emaljiranom amperu, donio s obližnjeg bunara. Nismo smjeli sjediti sabijeni. Između dvoje nas moralo je ostati barem metar slobodne tratine.  Leđima…

  • MOJ ĆAĆA PJEVA SEJU

    Snijeg je te godine pao rano. Već početkom studenog zabijelile su se ulice grada. Stan u koji sam preseljavala bio je još nedovršen i bez grijanja. Unosila sam u njega knjige i razočarenje žene koja je zakoračila na prag prve zrelosti. S naslovnice  najprodavanijeg tjednika gledala sam nasmiješena, leđima okrenuta prema muškarcu čije je lice čitateljicama bilo daleko važnije, i neusporedivo poznatije, od moga. Fotografija je bila snimljena godinu dana…

  • Cipele uništene kišom

    Bila je jesen tisuću devetsto devedeset i osme godine. Glavni zagrebački trg pripremao se za početak Adventa. Danima je lijevala kiša. U prostorijama Društva hrvatskih književnika promovirana je knjiga meni dragog pjesnika. Točno u podne. Oduvijek je to najpoželjniji termin za prezentaciju novih naslova. Zaljubljenici u lijepu riječ prekinu posao, skoče nakratko s radnog mjesta na događaji koji će – ako u tome danu nema partijskog obraćanja – popratiti televizijske…

  • Žena na položaju

    Tri sestre, iz obitelji Zovkićevih, nedjeljna su dopodneva provodile zajedno. Moja je baba bila  najstarija među njima. Ostala je udovica u šezdeset trećoj. Četiri njezine kćeri, još kao jako mlade, napustile su roditeljski dom i udale se daleko od očeva praga. Sinovi, a bilo ih je onoliko koliko i ženskinja, bili su  joj i srcem, ali i kilometražom,  bliži.  Kad bih ljeti  dolazila babi u goste, najviše bih uživala u…

  • Sa Gradačca bijele Kule

    Sjedili smo u kafiću, uz Gradinu. Ima tome desetljeće, a možda i više. Moj je rodni grad tek  probeharao. A tada je najljepši. Takav je bio i prije šezdeset i jednu godinu, onda kada sam – držeći babu za ruku – koračala prema željezničkoj stanici. Cvijeće kestena baca sjenu na tuge i na lice majki o kojima će njihove kćeri uskoro pisati romane. Činit će to po receptima nekih drugih…

  • Ogovaranje

    Nakon dugo vremena ponovno sam bila u Slavoniji. Provjerila sam točke svoga odrastanja i sazrijevanja. Dotaknula sam najvažnije. A te najvažnije i najviše bole. Moj je izbor  oduvijek bio baš tako programiran. Jedna od njih bio je i stari našički hotel. Ispred njega se, u mojim gimnazijskim danima, nalazila autobusna stanica. Đaci nisu smjeli ulaziti u hotelsku kavanu. Ravnatelj škole nas je na to podsjećao na početku svakog mjeseca. Dežurni…