Category / Ni od kog nagovorena

Jutros sam se pokliznula u svojoj radnoj sobi. S police sam, u potrazi za jednim pojašnjenjem, nastojala dohvatiti  Razgovore Borgesa i Sabata.  Maglovito sam se sjećala što njih dvojica razglabaju o ljubavi za kojom čeznu pisci. Meni su iznenada, kao u onoj pjesmi o oblaku ni od koga primijećenom, zatrebale točne rečenice i nisam se zadovoljavala vlastitim nagađanjima. Morala sam provjeriti što oni misle o književnoj slavi i uspjehu te…

U ljetne sutone, nakon što bismo odigrali posljednje minute nogometne utakmice, livadu –  koja je našim dječjim očima predstavljala najljepši stadion na svijetu – prenamjenjivali smo u igraonicu. Sjeli bismo, onako oznojeni,  jedno do drugoga. Prije toga bismo se napili hladne vode koju je netko od nas, u bijelom emaljiranom amperu, donio s obližnjeg bunara. Nismo smjeli sjediti sabijeni. Između dvoje nas moralo je ostati barem metar slobodne tratine.  Leđima…

Snijeg je te godine pao rano. Već početkom studenog zabijelile su se ulice grada. Stan u koji sam preseljavala bio je još nedovršen i bez grijanja. Unosila sam u njega knjige i razočarenje žene koja je zakoračila na prag prve zrelosti. S naslovnice  najprodavanijeg tjednika gledala sam nasmiješena, leđima okrenuta prema muškarcu čije je lice čitateljicama bilo daleko važnije, i neusporedivo poznatije, od moga. Fotografija je bila snimljena godinu dana…

Bila je jesen tisuću devetsto devedeset i osme godine. Glavni zagrebački trg pripremao se za početak Adventa. Danima je lijevala kiša. U prostorijama Društva hrvatskih književnika promovirana je knjiga meni dragog pjesnika. Točno u podne. Oduvijek je to najpoželjniji termin za prezentaciju novih naslova. Zaljubljenici u lijepu riječ prekinu posao, skoče nakratko s radnog mjesta na događaji koji će – ako u tome danu nema partijskog obraćanja – popratiti televizijske…

Tri sestre, iz obitelji Zovkićevih, nedjeljna su dopodneva provodile zajedno. Moja je baba bila  najstarija među njima. Ostala je udovica u šezdeset trećoj. Četiri njezine kćeri, još kao jako mlade, napustile su roditeljski dom i udale se daleko od očeva praga. Sinovi, a bilo ih je onoliko koliko i ženskinja, bili su  joj i srcem, ali i kilometražom,  bliži.  Kad bih ljeti  dolazila babi u goste, najviše bih uživala u…

Sjedili smo u kafiću, uz Gradinu. Ima tome desetljeće, a možda i više. Moj je rodni grad tek  probeharao. A tada je najljepši. Takav je bio i prije šezdeset i jednu godinu, onda kada sam – držeći babu za ruku – koračala prema željezničkoj stanici. Cvijeće kestena baca sjenu na tuge i na lice majki o kojima će njihove kćeri uskoro pisati romane. Činit će to po receptima nekih drugih…

Nakon dugo vremena ponovno sam bila u Slavoniji. Provjerila sam točke svoga odrastanja i sazrijevanja. Dotaknula sam najvažnije. A te najvažnije i najviše bole. Moj je izbor  oduvijek bio baš tako programiran. Jedna od njih bio je i stari našički hotel. Ispred njega se, u mojim gimnazijskim danima, nalazila autobusna stanica. Đaci nisu smjeli ulaziti u hotelsku kavanu. Ravnatelj škole nas je na to podsjećao na početku svakog mjeseca. Dežurni…

Bilo je proljeće godine 2000. Za književni susret, u gradić stotinjak kilometara istočno od Zagreba, odjenula sam novu haljinu. Štep vidljivih šavova tek je dolazio u modu i ja sam si nekako umislila da je taj trend baš primjeren meni. Razotkrivanje postupka, pretjerano davanje na uvid onoga o čemu mudri i proračunati šute. Sjedalice lijepe dvorane dvorca bile su popunjene, na ulaznim vratima stajao je plakat na kojem su, uz…

Danas je 27. ožujka. Nedjelja je, dan u kojem uredniku šaljem tekst. Piši J, piši… govori mi Pavao. Uvjeren je kako s nedjeljnim ručkom možemo pričekati, samo da bi moj tekst stigao na vrijeme. Prepoznaje da se  mučim, kao rijetko kada. Oboje znamo zbog čega sam upala u stanje nemoći, ali šutimo. Tekst će, ovaj što ga sada pišem, biti objavljen na moj rođendan. Šezdeset četvrti. A danas bi ona…

Volim književna susrete. Tada na haljinu navlačim ogrtač vidljiv samo meni. Sašila sam ga sama, od vlastite kože. Ne moram ga, godinama već, proširivati. On se sam prilagođava svakom mom suvišnom kilogramu. Postaje komotniji, upija fleke koje nanosi život. Ne odbija u svoje džepove pohraniti ni ružne komentare i bjesove koje mi godinama upućuju oni koji su zaboravili boju mojih očiju i visinu glasa kojim sam zagovarala njihove talente. Ogrtač…