Stara prvorotkinja

Pažljivo se izvukla iz kreveta. Bilo je oko pet ujutro. Jedna noga, druga noga, tiho, tiho i polako, s pauzama. Plašila se da bi i najmanji šum mogao probuditi njezino šestomjesečno dijete koje je, nakon prve terapije antibioticima, spavalo nemirno. I koje je vidno oslabjelo. Pola kilograma,  koliko je beba izgubila  u proteklih deset dana, odnijelo je sa sobom i ružičastu boju donedavno bucmastih obraščića. Temperatura iznad četrdeset, hitna služba, očale zamagljene strahom, plahte i ručnici koji isparavaju, sve su joj se te slike pojavljivale pred očima. U bljeskovima, čim bi spustila kapke.

Dijete je spavalo u bračnom krevetu. Na mjestu na kojem bi, prema reklamnim brošurama za namještaj, trebao spavati otac. Svakih petnaestak minuta, majka ga je osluškivala. Spuštala je dlan na pokrivač, u visini djetetova srca. Samo da povjeri  kako dijete diše. Najradije bi ostala uz njega, ali morala je na posao. Tješila se da dijete već tri dana nema vrućicu i da će ona izbivati iz stana najviše četiri sata. Javila bi nadležnima da ne dolazi, ali radilo se o prvom radnom danu nakon porodiljnog dopusta. Obavijest o njezinu povratku već je tjednima stajala na internetskoj stranici Odsjeka. Predavanje je spremila još prije mjesec dana. Radovala se studentima, velikoj učionici na prvom katu, nadala se da će sve stolice, kao do prije godinu i tri mjeseca, biti popunjene. Dobro je promislila o temi. Govorit će mladim kolegicama o vrstama tkanina koje se pojavljuju u romanima suvremenih hrvatskih spisateljica i te će tkanine dovesti  u vezu sa žanrovima u koje su autorice umotale svoje priče. Ali, prije predavanja, mora prisustvovati sjednici svoje katedre. Na pozivu je vidjela samo jednu točku,  Razno. I premalo, i previše, u isto vrijeme. Vjerovala je da ipak ništa nije tako važno, da se radi, kako se to administrativnim jezikom kaže, o tekućim pitanjima. Iskoristit će priliku i svoje će kolege, nakon tog pod razno, počastiti pićem i kolačima. Željela je da zajedno nazdrave rođenju njezine djevojčice. Sinoć je zamijesila prhko tijesto za pitu sa sirom i rozinama. Znala je da je to dvojici starijih profesora omiljeni kolač, da ih podsjeća na slavonska djetinjstva i nedjeljne bakine ručkove.

Nije mogla ostati u krevetu. Grizlo ju je, peklo na onom mjestu na kojem se, po njezinom vjerovanju, skrivala duša. Ne smije prvi radni dan započeti s bolovanjem. A i nadala se da se mnogi raduju njezinu povratku. Piši, J, piši da se Stara prvorotkinja nadala…

Do djevojčice je legla Žena koja je već četiri mjeseca živjela s njom, Starom prvorotkinjom, i prvorotkinjinom izvanbračnom kćeri. Doselila je k njima dvjema kad su malenoj bila samo dva mjeseca. Stigla je iz mjesta u kojem je četrdeset trogodišnjakinja prvorotkinja odrastala. U jednom trenutku žena je, kao i stotine drugih stanovnika tog ravničarskog naselja, ostala bez posla. Ona, suprug i njihova dva sina,  svi su oni, kao i brojni drugi,  žrtvovani u postupku pretvorbe tvornice koja je na noge postavila generacije skromnih i poštenih ljudi.  Deseci obitelji položene su na žrtveni pladanj  u vlasništvu i u krilu samo jedne izabrane obitelji.  Po kojim statutima i pravilnicima se radnja odigrala, tko je u čije ime postao darovatelj, pitali su se samo oni hrabriji. Uplašeni su i nakon svega šutjeli. A matematičku formulu po kojoj bismo došli do rješenja (koliko treba običnih i malih obitelji da bi se stavio znak jednakosti između njih i samo jedne podobne obitelji), ne poznaje ni jedna računska operacija, ni jedna lekcija iz logike, ni jedna točka svete knjige. Bilo čije, važno je da je sveta. Poznaju je jedino političari i oni koji su s njima, za istim stolom, miješali karte na kojima su umjesto stalnih likova stajala lica naših predaka, i naša lica, i lica naših potomaka.  

Žena, s upravo  navršenih pola stoljeća, dakle  sedam godina starija od Stare prvorotkinje, unijela je svoje stvari u stan koji je po svemu nalikovao unutrašnjosti kuća koje je ostavila prije samo nekoliko sati. Odmah je prepoznala da njezina nova poslodavka ovdje boravi samo tijelom, a da joj je duša još uvijek na onim klupama u njihovom parku, među hrastovima u blizini kojih teče potok koji je  „pretvorenu“ tvornicu dijelio na dio za službenike i onaj za radnike i njihove majstore.

Žena je Staroj prvorotkinji pomagala u kućnim poslovima. Višemjesečna briga oko trudnoće  iscrpila je rodilju. Iscrpljivalo ju je i dojenje kojim je dokazivala, najviše sebi, kako ona to može, kako nije prestara, kako nisu važni ni ona, a ni njezino tijelo, već samo to dijete čije je rođenje izjednačivala s čudom. Zajedno su brinule o djevojčici. I do dugo u noć razgovarale su o poznanicama i prijateljima, o nepravdama i o očevima koji prerijetko viđaju svoje tek rođene kćeri. A  i kad im dođu, dođu iznenada, u prolazu, srknu kavu, ni sami ne znaju koju po redu u tom danu,  pa ostaju prekratko i nedovoljno da bi mogli  primijetiti koliko su im ta mala, njihova, bića nalik. Čak i onda kad su vanbračna. I kad su ženska. Pogotovo onda.

Stara prvorotkinja bila je plašljivo biće, izudarano životom. Mirila se s  preprekama koje je sa svog puta morala sama uklanjati. Hodala je prema naprijed iako su joj vjetrovi redovito puhali u prsa. Nije se nikome suprotstavljala, željela je samo jedno, da je  vole, da je baš svi vole. Znala je da je to nemoguće, a ipak je o tome sanjala. Vjerovala je u  sudbinu. Baba koje se uvijek rado sjećala nikada nije izustila riječ sudbina. Govorila je o grahu koji ne pada jednako svima. I nije svojoj najstarijoj unuci znala objasniti zbog čega taj grah nerijetko bolje uspijeva među korovom nego na zemlji brižno obrađivanoj i natopljenoj.  Od trenutka kad je saznala da je trudna, bila je izložena oštrim komentarima. „Sama, u tim godinama…, Gdje joj je pamet…, Dijete neće nitko htjeti krstiti…, Rađa u godinama kad  normalne žene postaju bake…, Uimeocaisinaiduhasvetoga“,  komentirali su  njezini bližnji čiji su se dlanovi jedva vidjeli od zrna krunica posvećenih u svetištima do kojih su stizali „na noge“. Neki čak i bosi. Vjerovali su da će na tom mjestu očistiti; izvana i iznutra.  Nakon što se ispovjede, i izrecitiraju molitve zadane pokorom, moći će ponovno nastaviti po svome. Bog će se smilovati njihovim žuljevima. Pristat će da ga prevare. Tako su razmišljali oni, ali ne i Bog sam. I nastavit će iznova, čim se vrate s puta, skupljati grijehe, ne poštujući ni temeljne, od deset, zapovijedi.  Mislit će samo na sebe, na svoje trpeze, novčanike, zdravlje vlastite djece, ali ne i na zdravlje djece iz drugog i trećeg koljena svog stabla,  ne i na zdravlje djece iz susjedne kuće ili susjednog kvarta. Zrcala u svojim spavaćim sobama i nadalje će rijetko brisati. I neće se pitati guši li se možda netko zbog njihovih postupaka. Nestrpljivo će čekati da ih se s oltara, kroz župne obavijesti, pozove na novo hodočašće. Žene iz njezine familije, nakon  svećenikova „Pođite u miru“, otrčat će pred vrata Ureda, stat će u  red i nasikirat će se ako ne budu među prvima na upisu. Svi su, istina, pred Bogom jednaki, ali u autobusu ipak ima samo pedeset sjedalica. Ograničen broj.  I ne mogu svi sjediti baš iza šofera. Pola kilometra prije cilja, tako planiraju, izaći će iz autobusa, izuti cipele, skinuti čarape i krenuti pješice prema crkvi, ili križu.  Zbog toga će se sljedeći dan nakon predbilježbe, naručiti na pedikuru i na trajni  lak. Poželjet će da im nokti na nogama izgledaju lijepo. Obojit će ih u žuto, plavo ili u zeleno. U neku boju koja se razlikuje od boje krvi. Jer, ako im se prsti u hodanju, krv se ne smije pomiješati s bojom noktiju. Sve je onda uzaludno. Rane moraju biti vidljive; krv na žutom, krv na plavom, krv na zelenom… Moćna i znakovita slika. Piši to, J, piši… slika je doista moćna…, piši…  Njihovi muževi će, dok one u salonu budu namakale stopala u mlakoj pjenušavoj vodi s nekoliko kapi lavandina ulja, otići majstorima provjeriti ulje u motorima skupocjenih automobila, vozila u koja će – nakon ispovijedi u svetištu  – sjesti njihove umorne hodočasnice. Glave obitelji vozit će oprezno i zahvaljivati se za sva dobra koja će njihovu užu obitelj sustići u  tjednima koja dolaze. 

Ni njezine kolege nisu odoljele komentarima. Počele su prenositi svjedočenje neke osobe bez imena, prezimena, čak i spola, da im je kolegica psihički oboljela i da je njezina trudnoća bolesni umišljaj, umišljaj od kojeg trbuh postaje velik, baš kao njezin, kao balon. Kao pravi trudnički. Silna želja, povjerovali su, pogotovo oni koji su to i priželjkivali, priskrbila joj je ozbiljnu dijagnozu. Svjedočenje o usmenoj predaji koja se širila fakultetskim hodnicima stiglo je do nje upakirano u celofansku rečenicu: „ Nemoj nipošto reći da sam ti ja rekao…“ Ljudi koji  čitanjem  zarađuju kruh priznaju samo glasnike opisane u lijepoj književnosti. Boje se onih koji žele preskočiti korice knjiga da bi omirisali zbilju.

 Zbog toga, u trudnoći, nije ni odšetala do fakulteta, nije posjetila ljude s kojima je radila. Sjedila je i ležala na svojoj žutoj sećiji, sama u stanu. Rijetko je podizala telefonsku slušalicu. Uključila je faks na koji su joj ostavljali poruke, redovito za njezino dobro.

 Nije željela pokucati na vrata radne sobe u kojoj je čeka njezina stolica, nije željela vidjeti  muške oči koje pogled upućuju prema njezinim grudima i spuštaju ga prema dolje, i  onako se usput prisjećaju kako su u trudnoći izgledali trbusi njihovih zakonitih supruga i jesu li barem malo sličili na ovaj umišljeni trbuh njihove kolegice. I razlikuju li se možda, ako je trbuh njihove kolegice čak i pravi trudnički, u što nikako ne vjeruju, trbusi žena koje začnu u braku od trbuha onih koje su začele nedopušteno, i bez činovničkog, ali i bez svećeničkog blagoslova.  

Odvažila se otići tek kad je proslavila prvu kćerkinu polugodinu. Odvezla se do zgrade u kojoj  je radila i u koju se  namjeravala ubrzo vratiti. Samo zbog toga da bi joj na tekući račun počela stizati puna plaća; ona koju će dijeliti  sa Ženom i njezinom obitelji. Znala je da će biti naporno, ali je ipak vjerovala kako će u radnoj sredini naići na razumijevanje i raširene ruke koje zovu u zagrljaj. Pogotovo sad kad im je dokazala da je u glavi zdrava i da je trudnoća bila prava. Znala je da nema hrabrosti reći im kako su do nje domilili njihovi komentari o njezinu umišljaju.  Iako su njoj bile već četrdeset i tri, kolege su bile starije od nje, bili su to redom muškarci od ugleda u društvu, imali su odrasle sinove i kćeri. I bili su ponosni na svoje žene kojima su u svemu pomagali. I  čiji su umor preuzimali na sebe. Zbog njih su se čak ljutili i na meteorologe u središnjim dnevnicima nacionalne televizije, kad god bi oni spomenuli mogućnost pojave jakog vjetra. Tada bi se u  tim muškarcima pojavila snaga koja je vjetru uspijevala promijeniti smjer, samo da ne bi  majkama njihove djece zapuhao u grudi i otežao im hod.

U kadrovskoj službi Stara prvorotkinja dogovorila je dan povratka.

Kad se tog dana autom vraćala kući, zazvonio joj je mobitel. Zazvonio je dok je, u dugoj koloni, stajala na raskrižju dviju najprometnijih ulica metropole. Semafori nisu radili, a mlada policajka nije bila vješta u pokretima. Svojom neodlučnošću stvarala je još veći kaos. Listopadsko sunce bilo je jako, i umirivalo  je one rijetke koji su mu to dopuštali. Pritisnula je odgovori. Nježan, ženski glas pripadao je mladoj novinarski Jutarnjeg lista. Zamolila je Staru prvorotkinju da joj za novinski dodatak namijenjen ženama, odgovori na pitanje o njezinim trenutno najvećim dilemama. Odmah je pristala dati odgovor. Ispalila je dvije. Iz prve je progovarala zabrinuta majka, a iz druge književna povjesničarka i književnica. Ovako, rekla je, pitam se je li pametnije vjerovati kumicama na Trešnjevačkom placu koje, ne trepću dok me uvjeravaju da je njihovo voće nešpricano, ili je sigurnije, i za dijete zdravije, kupovati gotove voćne kašice, a drugo, treba li na nelijepe komentare kolega odgovoriti ili se praviti kao da ništa nisi čula, kao da do tebe oni nisu ni stigli.  Jednostavno, nisi obaveštena, kako je znao reći šarmantni profesor čiju slavu, koliko god se trudio, neće dostići ni jedan od njegovih nasljednika.  Piši to, J…piši, da se ne zaboravi… Mlada novinarka bila je zadovoljna, izjava je, uz profesionalnu arhivsku fotografiju, objavljena već sljedećeg dana.

Ustala je, dakle, u zoru, samo da bi prije sjednice i predavanja –  tog dana kada na hodnik Odsjeka prvi put dolazi i kao majka, doduše samohrana i u godinama, ali s biografijom koja je korekturnim lakom izbrisala višegodišnja došaptavanja prvo o jalovici, a potom o psihičkoj bolesnici – ispekla pitu sa sirom. Kolač će dobro pasati uz pravu rakiju koju joj je nedavno darovao otac njezine kćeri. Zaboravila je koju je brojku spomenuo kad ju je uvjeravao u starost domaće bosanske šljive.

Pita joj je dobro uspjela. Još vruću ju je izrazila na kvadratiće, poslagala na staru bakinu tacnu i prekrila uštirkanom salvetom. Prije odlaska podojila je kćer. Taj joj je čin utišao osjećaj da malenoj nešto oduzima. Promet nije bio gust. Na velikom raskrižju semafori su bili uključeni.

Lako je našla prazno mjesto na fakultetskom parkiralištu. Uzela je košaru s kolačima i rakijom, i lagano krenula prema ulaznim vratima zgrade. Portir ju je srdačno pozdravio, dodao je da joj majčinstvo dobro stoji. Zaboravio je reći u tim godinama. Noge su joj bile teške, dlanovi znojni. Pokucala je na šefovska vrata. Tiho, kao da je studentica koja nije dobro spremila ispit pa se moli nekom svom svecu da profesora nema u kabinetu. I svetac joj molitvu usliši. Na njoj neće biti krivice. Roditelji će joj povjerovati kad im kaže da se profesor nije pojavio u dogovoreno vrijeme. Razljutit će se i opsovati znanstvenika na državnom proračunu koji ne obavlja svoj posao kako treba.

Nju su čuli. Vrata je, iznutra, otvorio netko tko je već bio u prostoriji. A bili su svi. Stara prvorotkinja je sjela na praznu stolicu do vrata. Košaru je stavila na pomoćnu policu.  Pozdravili su se kao da je i jučer, i prije tjedan dana bila tu, i kao da se u vrijeme njezina izbivanja ništa s njom nije dogodilo. Prešli su odmah na sastanak i na prvu točku Razno. Govornik je uzeo crveni fascikl, koji je do tada stajao na njegovom radnom stolu, i pogledao u kolegicu koja više nije imala trbuh. Na licu mu se ocrtavala nelagoda. Izvadio je fotokopirane intervjue koje je Stara prvorotkinja, nakon poroda, davala ženskim časopisima. Počeo je glasno čitati odgovor na pitanje postavljeno joj nedavno, u onoj prometnoj gužvi, na raskrižju čiji semafori nisu bili u funkciji. Pročitao je dvaputa njezino razmišljanje o kolegama i dvojbama oko smislu odgovora na njihove komentare. Na što si mislila, reci, reci… Glas mu se nije tresao od ljutnje, nego od činjenice da kolegicu vrijeđa tuđim rečenicama. Rečenicama jednog, bila je sigurna Stara prvorotkinja, koji se na sastanku nije  ni pojavio, a zbog kojeg je ona u pitu stavila više rozina jer se, dok ih je namočene stavljala u sir, sjetila kako joj je baš on jednom, u studentskoj kantini, rekao kako obožava grožđice.   

Ostali su provjeravali jesu li im vrhovi cipela čisti, ili su ih negdje u kasnolistopadskom blatu uspjeli zaprljati.

Govornik je ponavljao da se, što se njega tiče, može slikati i gola u spavaćoj sobi. Nije rekao s pravim, ili s lažnim trbuhom, prebirao je po fotokopijama na kojima su markerom bile naglašene rečenice koje je Stara prvorotkinja izgovarala pred novinarima. Nije ni bacio oko na njezinu košulju koja joj je na grudima bila mokra. Od mlijeka, ili znoja, ni sama nije znala. Znala je samo da su na markeru tragovi nečije druge, ali ne govornikove  ruke.

Koji komentari,  koje uvrede, na što si mislila, odgovori… odjekivalo joj je u glavi i onog trenutka kad je pitu sa sirom bacala u kantu za smeće. A da se tada sjetila da je rakija izvađena iz burenceta koje je zapečaćeno prije četrdeset i pet godina, u jednom dvorištu ponosnih Posavljaka, ne bi je nikada izlila po fakultetskom parkiralištu. Dezinficirala bi ga alkoholom koji ne pamti.

Predavaonica je toga dana bila puna. Piši, J…, piši da je bila puna… Kao što je  i priželjkivala. Ali Stara prvorotkinja tog dana nije uspjela doći do nje. Predavanje o vezama tkanina i književnog žanra, održat će u sljedećem terminu. Njezinoj će se djevojčici toga dana početi vraćati boja u ispijene obraze. Žena će je, nakon što ona, vidno uzrujana i uplakana, zakorači u dnevni boravak, obavijestiti  o potezima novog vlasnika tvornice.  Stara prvorotkinja  će potražiti Jutarnji list i sama pročitati ono što je – pod jedninom točkom  Razno – nekoliko puta čula.

Više nikada neće ispeći pitu sa sirom. I nikada neće pronaći dovoljno snage da kolegu koji voli rozine upita zbog čega se toga dana nije pojavio na sastanku na kojem je ona bila jedino tekuće pitanje.

A možda se i nije radilo o njezinu kukavičluku. Uostalom, zašto bi ga uopće i pitala kad joj je život, toliko puta do tada, pokazao da  režiseri  redovito ostaju iza scene.