Category / Četvrtak / Bilješka o piscu

    Loading posts...
  • BABLJE LJETO GODINE 1963.

    Automobil je stajao u dolini, stotinjak metara ispod šljivika čija su se stabla penjala uz brdo. Sa svoje četiri godine i kanticom prepunih plavih plodova trčkarala sam uz trudnu majku, sagnutu nad zemljom koju su dodirivale njezine duge pletenice. Ubirala je voće puno brže od ostalih. Oslobađala sam ruke tereta i skakućući uzvikivala: “Bravo, majko“. Ona nije podizala glavu, niz lice joj se cijedio znoj. Šaputala je riječi iz kojih…

  • ZLATKO CRNKOVIĆ ILI HIT, EVERGRIN ITD

    Kad sam prvi put ugledao Zlatka Crnkovića, učinilo mi se da je mnogo viši od mene.      Bilo je to u rano proljeće 1975. u “Znanju”: pojavio se Crnković na pragu svoje uredničke sobe i pružio mi ruku, a ja sam imao dojam da mu glava seže do stropa i da će se morati sagnuti kako bi mogao proći kroz vrata. Događalo mi se to već i prije: kad bih…

  • Pogled kroz prozor

    Volio je sjediti u njezinoj kuhinji. Tijesnoj, nakrcanoj, zagušenoj mirisima zaboravljenih jela. Površinu malog stana kuhinja je smanjivala za četiri kvadrata.             Ona je uspjela u taj skučeni prostor ugurati i naslijeđeno posuđe, i stare avane i ručni mlin za kavu, i staklenke sa začinima, i limene kutije s natpisima bombona čiji je okus na nepcima osjećala i desetljećima nakon što su se prestali proizvoditi, i drvena sita, i oklagije,…

  • PRISEBNOST

    Mrzila je ponavljati iste rečenice. Pogotovo sugovornicima pred kojima bi ih nedavno izgovorila. Postajala bi  nervozna čim bi osjetila da iznova mora reći nešto što je već rekla.  Trudila se, u tom slučaju,  prikriti svoje raspoloženje, trudila se ne započeti s onim „već sam ti to toliko puta…“ Njoj nije trebalo mišljenje psihoterapeuta, psihologa, prijateljica, da bi se suočila s razlozima nervoze koju prepoznaje u trenutku kad postaje svjesna da…

  • PRAVI TRENUTAK

    Pravi trenutak je propušten. Mrmlja tu rečenicu. Mrmlja je kao priznanje, kao opomenu, kao zadaju pokoru, kao žaljenje. S kraja se vraća na početak. Točku preseljava. Pravi trenutak je propušten. Trenutak je propušten pravi. Propušten pravi trenutak je. U desnoj ruci drži komad papira, krsni list na kojem, u prostoru ovjere, stoji današnji datum. Redni brojevi su sitni. Ni riječi nisu mnogo krupnije. Samo se dvije, u donjoj trećini papira,…

  • Naš čovik

    Pred večer, jedno od posljednjih dana mjeseca srpnja, Aljoša Kaloper zakoračio je na rodni otok svoje majka Antule. Nećemo pogriješiti kažemo li i njegov. Jer, rodnim se mjestom, i u pučkim udžbenicima, naziva naselje, grad ili selo u kojem smo prvi put majci dali na znanje da više nismo jedno nego, istina je po mnogočemu  gotovo i ista, ali ipak dva  odvojena bića. Ni jedna država svijeta, barem je do…

  • Piščev sjaj

    Prvoga ponedjeljka u mjesecu lipnju, negdje oko deset sati ujutro, Varja Šurmin ušla je, ne pokucavši prije toga, u kadrovsku službu fakulteta na kojem je radila devetnaest godina, četiri mjeseca i tri dana. U njezinoj radnoj knjižici izmjenjivali su se ugodni trenuci obojeni podrškom starijih profesora s dugim mjesecima začinjenim osporavanjima generacijskih kolega. Zasebna je rubrika bilježila dobronamjerne razgovore na kojima je bila prisiljena braniti  sasvim osobni i većini neobičan,…

  • Crvene marte

    Jutros je – na ulaznim vratima  zgrade nasuprot naše – mršavi mladić nalijepio plakat. Učinio je to premda su stanari, žutom uljanom bojom, ispisali:  „Ne lijepiti oglase“.  Akciju sam pratila sjedeći uz prozor svoje radne sobe. Prvo se oprezno prišuljao vratima, potom iz tuljca izvadio papir,  uzeo ljepilo i nanio ga na gornji rub. Potom je  zastao jer mu se donji dio plakata počeo savijati. Pokušao je s lijevim okomitim,…

  • Anonimno pismo

    Hodala sam šorom i buljila kroz otvorene prozore slavonskih kuća. Polumrak. Zastala sam uz jednu. Naslonila sam glavu na klupicu trokrilnog prozora. Srednjeg,  od ukupno tri. U sobi je sjedila moja teta s nekom, meni nepoznatom, ženom. Okrenula se prema meni, pozvala me rukom da uđem. Soba je bila prostrana. U njoj su bile dvije velike vitrine, orahove, vitrine kakve je mojoj teti, tamo pedesetih godina, izradio majstor Varga. I…

  • Buđenje

    Sjedim u svojoj zelenoj fotelji. Ničim je ne pokrivam; ni kariranom dekicom, ni bež plahtom, ni tkanom krparom. Osoblje doma nije me, kroz svih ovih deset godina, uspjelo nagovoriti na njezino temeljito čišćenje. Posljednjih mjeseci na vratima moje sobe zna osvanuti zgodan tridesetogodišnjak čičkave crne kose, uvučen u plavi radni kombinezon. On odlučno pokuca i isti čas, ne čekajući dopuštenje za ulazak, grabi kvaku. Nikada ne pozdravlja. Samo zakoračuje preko…