Naš čovik

Pred večer, jedno od posljednjih dana mjeseca srpnja, Aljoša Kaloper zakoračio je na rodni otok svoje majka Antule. Nećemo pogriješiti kažemo li i njegov.

Jer, rodnim se mjestom, i u pučkim udžbenicima, naziva naselje, grad ili selo u kojem smo prvi put majci dali na znanje da više nismo jedno nego, istina je po mnogočemu  gotovo i ista, ali ipak dva  odvojena bića. Ni jedna država svijeta, barem je do sada ostalo nepoznato, u svoje zakone nije unijela paragraf po kojem bi se, uz svu potrebnu dokumentaciju temeljenu na izjavama promatrača, rodnom mjestu mogla oduzeti časna titula. Možda će se uskoro začeti dijete kojem će vila suđenica proreći uspješnu političku karijeru i šapnuti program za nepogrešivo šarmiranje odgovornog biračkog tijela. Pod uvjetom da netko, prije toga, ne donese amandman po kojem se svim građanima i građankama, oduzima pravo na osjećajnost. U slučaju da se rođenje novog mještanina dočeka – stajat će u najvažnijem dijelu vilina programa – glasnim i osornim psovkama i prizivanjem zla iz usta stanovnika s navršenih osamnaest i više godina, osoba ima pravo, čim to spozna  a spoznat će iz priča onih kojima vjeruje, zatražiti promjenu naziva rodnog mjesta; prvo u matici rođenih, a potom u svim osobnim dokumentima. Kod blažih oblika povrijeđenosti osoba – nadalje – ima pravo, i na pravopisnim školskim diktatima, rodno mjesto pisati malim a ne velikim početnim slovom. 

Mjesto rođenja je činjenica, podatke o imenu, prezimenu, datumu i mjestu rođenja, ne prati zvučni dodatak kojim bi se mogla dočarati boja prostora u trenutku rođenja. Nema zabilježenih glasova; samo tišina iz koje nije vidljivo tko je djetetov prvi plač dočekao s radošću a tko je gnjevan nebu odaslao prijetnju. Uputio je pa isti tren požurio prema najbližoj, ili možda jedinoj, mjesnoj crkvi. Vrata ispovjedaonice, do koje je glas već stigao, dočekala su ga širom otvorena. Oprost je dobiven prije negoli je i zatražen. Tri Očenaša, tri Zdravomarije i tri…. Anđelima je naređeno da istoga časa izbrišu rečenice kojima se  novorođenčetu priziva nemirna biografija. Dan je nalog po kojem se rodno mjesto, bez imalo oklijevanja, u knjigu uvezanu kožom mora upisati tintom.

I tako su jednoga prozračnoga proljetnoga jutra, dok su kućanice – nakon duge i vlažne zime – iznosile uštirkanu posteljinu na sunce, krasopisom, na stranici precizno iscrtanih linija i rubrika, pod rednim brojem tim i tim, uvedeni podaci o novorođenom Aljoši; upisano je i ime njegove majke i njihovo zajedničko prezime, i točan datum i godina, i ime otočića čiji stanovnici svojom tvrdoglavošću još uvijek pobjeđuju najzavodljivije reklame svjetskih auto – kuća. Tiskana slova koja su provocirala pitanja o ocu s nelagodom su u svoje društvo primila riječ nepoznat. Zažalila su što se uz njih ne nalazi još nekoliko centimetara praznine ostavljene za one po nečemu drukčije, za one kojima se na samom životnom početku oduzima prava na ogledan životopis. U matičnim knjigama nije predviđen prostor za posebne napomene. Nema bjeline na koju bi se zabilježile riječi Aljošina djeda i nervoznih žena koje su vjerovale da će osudama i ružnim opisima mlade Antule s vlastitih usana ishlapjeti znojne i strasne mirise mladih ribara koji svoje koče sklanjaju pred brodovima za čijim komandnim mostovima stoje zakoniti muževi njihovih putenih i nezasitnih ljubavnica.

*

Aljoša je napunio tek godinu dana kada ga je njegova majka, tada osamnaestogodišnja Antula uzela u naručje i otputovala na sjever Italije, svojoj tetki Nikolini, mlađoj majčinoj sestri i njezinu mužu Toniju, inženjeru kemije. Sretno udana, ali s dijagnozom koja joj je na samom početku braka utihnula svaku nadu da će i ona jednog dana osjetiti nježnost roditeljstva, tetka je primila Antulino pismo. Bile su joj dovoljne samo prve rečenice da shvati među kakvim se prijezirnim očima bude mlada majka i njezin sin. Antulu i Aljošu pozvala je k sebi. Poslala im je nekoliko stotina lira; dovoljno i za put i za lijepu i toplu odjeću. Bio je početak prosinca i kiše nad otočićem nisu prestajale. Bura se inatila ribarima, nevjernim zaručnicama, tvrdoglavim očevima i napuštenim kamenim kućama čiji su zidovi djecu učili poniznosti i tišini. Vjerovati je kako je i Aljoša, na odlasku, zaštićen majčinim grudima, preko praga djedove kuće prenio šutnju. I u čelo utisnut nonin poljubac. Kratak, ocrtan strahom i skriven od očiju drugih. Progovorio je tek u četvrtoj godini. Uz okićenu jelku, na Badnju večer, otvarajući dar što ga je za njega pripremila teta Nikolina. Prve Aljošine riječi bile su sročene u punu, pravilno izgovorenu rečenicu. – Kako je to lijepo, mama, uzviknuo je i potrčao prema sredini sobe mašući rukicama, a potom se vratio i s jelke skinuo crvenu kuglicu te je pružio Nikolini. Na talijanskom je Kako je to lijepo, mama zazvučalo meko, kao da je izgovoreno uz mandolinu, na plaži, ispod palme, u noći kad oblaci zaklanjaju zvijezde, a turisti otvaraju škure i istjeruju sobnu sparinu prema pučini s koje će se za samo nekoliko sekundi čuti šum; prvo tih pa potom sve jači i sve snažniji. Aljošina je rečenica svojom melodijom podsjećala na stih ljubavnog kanconijera. Antula je pogledala u tetku. U zraku se prelomila iskra. Bio je to jedan od onih trenutaka kakav se doživljava samo jedanput, ili nikada u životu. Naše priznanje još i ne stigne do onoga kome je upućeno, a na svom putu već biva presreteno. Jer, onaj komu smo ga poslali sluti ga odavno i stoga mu je isti tren nestrpljivo krenuo u zagrljaj. Svjedoci, darovani mudrošću kojom mogu razumjeti  razgovore očima, pri takvom će susretu osjetiti eksploziju. Neće ni pokušati zabilježiti njezinu jačinu jer za takve vatre i podrhtavanja nisu predviđene mjerne jedinice. U sekundi u kojoj se, na trasi izgrađenoj pogledima, čuvana tajna rješava svoga oklopa, znaju se, negdje daleko daleko, rušiti dvorci i mostovi, isušivati oceani, podizati stogodišnje magle, mijenjati imena ožalošćenih ispisana na grobu prerano preminulih umjetnika. Tetka Nikolina čula je neizgovoreno Antulino Kako znaš, kad nikomu nisam rekla. Antula je čula Nikolininu šutnju. Znam, jer zaljubljena žena uvijek se divi onome što voli njezin muškarac. Antula je poslije ponoći zapjevala. Božićnu, o novorođenom djetešcu položenom u jaslice. Pjevala je na jeziku svoga otoka. Tetka je zaplakala. Njezin muž je prvi put, od kako su u braku, osjetio nelagodu. Suze su bile izgovarane riječima koje on nije razumio.    

*

Maketu malog teatra, s pozornicom, gledalištem i glumcima na sceni tetki su izradila djeca lutkarske igraonice kazališta u kojem je bila uposlena kao dramski pedagog. Nikolina je često na posao odvodila i Antulu i Aljošu. Antula je, uz večernje učenje jezika, polazila i krojački tečaj. Tetki je pomagala u šivanju malih kostima i rekvizita potrebnih za završne produkcije na kojima su roditelji provjeravali dostignuća protekle školske godine. Majke, očevi djedovi, bake, ujne i strine malih polaznika, u gledalište su ulazili širom otvorenih nada. Već nakon prve scene – bez imalo kritičnosti – zaključivali su kako predavači nisu dovoljno odgovorno iskoristili kreativne potencijale njihove nadarene djece, unuka i nećaka.

– Bit će i moj Aljoša glumac pa ću ja svima njima pokazati, čut će se za njega –  ponavljala je Antula i hrabrila samu sebe. – Pokajat će se svi za svoje pogane riječi, vidit će oni tko je Antulin mulac.

Na tetkino pitanje kad će s njima dolje, Antula je odmahivala glavom i ljutitim recitativnim tonom odgovarala: Za svoga života ne, ali mrtvu me morate odnijeti tamo. Toni ju je bezuspješno uvjeravao da joj se otac i majka odavno kaju i da je otok sve zaboravio. Nisu pomagale ni tetkove pjesničke poredbe: Sramota je kao zaraza. Prenosi se. I dok su ranije oboljeli već zdravi, drugi su u vrhuncu bolesti, a treći tek lagano počinju kašljucati ne znajući što ih čeka.

A kad su Nikolina i Toni odlazili na godišnji, Antula nikoga nije pozdravljala. Niti je pozdrave, po povratku, primala.

*

Antulin Aljoša odrastao je u ljubavnom pamuku troje ljudi koji su mu darovali svu svoju osjećajnost. Nikolina i Toni doživljavali su ga svojim sinom i brinuli se da dječak ni u čemu ne oskudijeva. Antula mu je bila više prijateljica nego li majka. Je li svih tih godina Aljošina odrastanja, ta mlada i dopadljiva žena u svoj život pustila ijednog muškarca, pitanje je koje nije imao tko postaviti. A kad se pitanja ne postavljaju, znači da se na njih ili nema što odgovoriti ili da dani odgovori nikomu i nisu potrebni. Aljoša nije, kao što je to željela njegova majka,  postao glumac. Postao je, tvrdila je tetka, i više od toga. Onaj koji prosuđuje o pokretima, karakterima, mimikama lica, koji se brine i o onima na sceni i o onima u publici. Završio je studij režije i prvi je angažman dobio u kazalištu u kojem je Nikolina još uvijek radila kao pedagog, a majka kao pomoćnica nagrađivane kostimografkinje.  Neobični zahvati u tekst Medeje, bili su u potpunosti razumljivi jedino četrdesetdvogodišnjoj Antuli, samohranoj majci sa hrvatskog srednjodalmatinskog otoka. Danima, poslije uspješne siječanjske premijere o kojoj su, čudeći se debitantskim – gotovo do sada neviđenim vještinama –  izvještavali i lokalni i državni mediji, Antulin se ponos hrvao s inatom. Tako bi rado dvadeset i petogodišnjeg sina odvela na rodni otok  i rekla im: Sad gledajte i crvenite, to je moj mulac… Inat je bježao u sjećanje, sjećanje je trčalo za čežnjom, čežnja je dozivala oprost.  Inat je redovito pobjeđivao s bodom prednosti. .

U svojim dvojbama i nemirima Antula je ipak zaboravljala da je njezin mali Aljoša odrastao i da ona više nije ta koja će ga, kad tako odluči, uzeti u naručje i unijeti u kamenu roditeljsku kuću iz koje su otišli prije dvadeset i četiri godine.U rijetkim razgovorima o bližnjima, Aljoša je heftao tkaninu vlastite biografije i na njoj kreirao zamišljene likove obiteljskog kazališta. Znao je koji bi mu talijanski glumac i glumica mogli igrati djeda i baku, a koje bi se studentice glume dobro snalazile u ulogama putenih otočkih djevojaka. Ali predstavu nije mogao početi režirati jer u ponuđenom dramskom tekstu, a njega su potpisivale Antula i Nikolina, nije bilo lika oca; ni tijelom ni u pričama drugih. I to je predstavljalo prazninu koja je gutala sve ostale uloge i koju ni jedan talent na svijetu ne bi mogao premostiti.           

*

O mailu koji je primio krajem lipnja, negdje pred večer, Aljoša majci nije ništa rekao. Povjerio ga je samo tetku Toniju. Zatražio ja njegov savjet. Na talijanskom jeziku, prepunom pravopisnih pogrešaka, amaterska družina s otočića na kojem je rođen, gotovo ponizno i u strahu, nakon silnih pohvala koje su o njegovu radu došle i do njih, moli da im režira predstavu po njegovu izboru. Za njih bi to bila čast, ističu u svoje ime, njemu prigoda da upozna rodni kraj, zaključuju u njegovo… Znaju da je molba neskromna, vjeruju u njegovu toplinu, neki se sjećaju i lijepe mu majke Antule, išli su s njom u školu, a i s bakom su dobri, pomažu joj u đardinu…Predlažu mu da godišnji odmor provede na otoku, školu su pretvorili u mali hotel i bit će mu ugodno. Bit će im dragi gost. Nadaju se, s nestrpljenjem, pozitivnom odgovoru, prepisuju iz poslovnih dopisa, srdačno pozdravljaju u nadi.

– Pođi, umjetnik je dužan svome zavičaju, čak i onda kada ga zavičaj naziva gostom –  rekao je kemičar kazališnom redatelju nakon što mu je redatelj pročitao tekst maila. – Ali, imam sve termine popunjene. Samo mi je prosinac slobodan, a to nije pravo vrijeme.

– Svako je vrijeme – bio je uporan tetak – pravo za prave stvari. To je jedini način da Antulu vratiš i da saznaš ono što te muči. Budimo iskreni. Ne znati ime oca, ne znati koliko mu je bilo godina u godini tvog rođenja, ne znati mu boju kose i bolesti njegovih i ujedno i tvojih predaka, možda je, slažem se, pokretač tvoje kreativnosti.  Ali, i kad dobiješ  neke odgovore, ostat će ti još dovoljno nemira.  

Aljoša je poslušao Tonija. Iste večeri odgovorio je amaterskoj družini. Na netu je vidio tko je bila žena čijim su imenom kazalištarci nazvali svoju družinu. Velika pjesnikinja rođena na njihovu otoku. Predložio im je dogovorni dolazak krajem srpnja. U tjedan dana – koliko ima slobodno između jedne i početka druge predstave, obiju u sklopu ljetnih događanja po dopadljivim talijanskim gradićima bogatih umjetničkih tradicija – otići će na rodni otok i na licu mjesta provjeriti je li spreman darovati svoje vrijeme i svoje sposobnosti onima koji su ga izgnali. Listao je pred očima ogorčene monologe likova čije su biografije, zbrajamo li činjenice, bile podudarne njegovoj. Nije se prepoznavao ni u jednoj. Pismo pristanka napisao je na hrvatskom jeziku. Odgovor pun zahvalnosti stigao mu je nekoliko minuta prije ponoći. Kraj srpnja svima odgovara, sreća je neizmjerljiva. Na jeziku svojim majki i očeva, pošiljaoci su bili još nježniji i obazriviji. Kao da na kalama nikada nisu ni sreli pjesnikinju čije su ime slavili.  

Antula nije znala gdje je Aljoša odlučio provesti nekoliko dana godišnjeg odmora. Znala je jedino, gledajući u njegove podočnjake, da mu je itekako potreban predah. Raspodijeljene uloge on je proživljavao svakom svojom stanicom i to ga je, još mladog i spremnog na izgaranje, dodatno iscrpljivalo. Nikolina je osjetila nelagodu kad je Aljoša zamolio nju, Antulu i Tonija da sjednu jedno uz drugo jer ih pred odlazak želi fotografirati. Majka je vjerovala da će sinu biti teško bez nje pa će malo malo odlaziti u galeriju ajfona i vlastitu tugu blažiti njezinim smiješkom, dok je tetka strahovala da je prošlonoćni san s bistrom svetom vodom u kamenoj posudi otočke crkve, predznak nesreće. Samo je tetak Toni znao da će fotografiju za nekoliko sati gledati ostarjeli nona i nono, s osjećajem krivice koji se godinama produbljuje jer im je traženje oprosta onemogućeno pred onom kojoj je grijeh i počinjen. Ispovjednik ih je davno odriješio, ali nije i njihova jedinica Antula. A oni su je prokleli pred svima. Što su mogli, otočani su to od njih očekivali. I oprostili bi joj, i pomogli bi joj oko malog, kome bi ako ne bi njoj, ali je trebalo proći  još neko vrijeme. No njihova je Antula prkosna, nestrpljiva, ne prašta. A sumještani nisu slali znakove mira. Oni to ne čine dok se ne zasite priče, dok ne požele čitati novu i napetiju, ali pod uvjetom da je i ona sročena pripovjednim tehnikama propisanim u glavama otočkih teoretičara.  

*

U maloj luci, u kojoj je bilo usidreno desetak jedrilica i jahti, lokalni brodić Jadrolinije, dočekalo je nekoliko mještana. Uže je primio muškarac u mornarskoj majici lica izboranog od vjetrova i sunca. I te je večeri doviknuo kapetanu: Ola, ola, a kad ćeš ti, o Gospe moja draga, privući brod kako triba. – Daj, muči Marko, ne sramoti nas – odgovorila mu je mlada žena u lanenoj bijeloj haljini. Prilazila je Aljoši.

– Je li to naš veliki umjetnik, imam li ja baš čast prva mu pružit ruku? – Aljoša se zbunio. Sada je on bio glumac koji nije dobro izvježbao svoju ulogu. Što mi je ovo trebalo, pomislio je i škrto se nasmijao. Prilazili su mu redom, njih petero. Znojnih dlanova. Brod je već zasvirao za nastavak plovidbe a Aljoša je još uvijek slušao naučene rečenice dobrodošlice. – Pazi se, kapitanu, tebe bome Bog čuva – ispratio je Marko posadu i putnike ostale na brodiću.

Aljoša i njegovi domaćini krenuli su prema kamenom hotelčiću.

– To je, kao što smo vam i pisali,  bila škola. U nju je išla i vaša mati – netko je rekao. Aljoša je slušao. I odobravao kimanjem glave. Ne i riječima. A oni su govorili, govorili i govorili. Naglašavali, i podcrtavali, i ponavljali. Sve dok nisu odglumili pripremljeni tekst. 

Sjedili su za večerom, uz domaću spizu i domaće vino. Nelagodan muk opio je restoran. Tišinu je proparao tek glas mladog konobara koji je stao uz Aljošu i izgovorio: A onda, pristat  ćete radit moj komad? To da oni već imaju tekst, to mu nisu rekli. Zatajili su i u pismu i dosadašnjem razgovoru. Štoviše, u prvom javljanju jasno su naglasili „po vašem izboru.“ Bilo im je zasigurno neugodno priznati kako bi oni jako željeli da veliki Aljoša Kaloper, mlad a već tako poznat, režira predstavu anonimnog domaćeg pisca, mladića koji odnedavno studira dramaturgiju, a ljeti eto tako konobari, zarađuje za školovanje i zavodi mlade djevojke koje su svojim ponašanjem stekle roditeljsko povjerenje pa su prvi put u svom životu krenule ljetovati same, bez pratnje zatucanih staraca koji bi svojim odgojnim mjerama spalili živce i mladunčetu jednog tehnološki obrazovanijeg dinosaurusa.

– U redu je, donesite mi sutra tekst – odgovorio je Aljoša. Mislima je bio zaigran susretom koji ga ujutro čeka. Djed, baka, rodna kuća, prag, fotografija, pitanja, suze. Nije ni čuo oduševljeni konobarov usklik nakon što je Aljoša rekao da mu je prvi jedini slobodan termin od prvog prosinca pa do Božića. Anonimni pisac samo što nije ispusti prljave pjate iz ruku.

– Genijalno, pa moj komad i tematizira blagdan rođenja, ali iz očišta kulturalnog poimanja... – počeo je konobar.  – Daj, dosta, naporan si, vidit će umjetnik sam, skužajte gospodine Aljoša – prekinula je dramskog pisca žena u bijeloj haljini. – Gospodin Aljoša je umoran, nije kao ti, a vas dvojica ste i generacija. Gospodin režiser je stariji četiri mjeseca od tebe, Roko – dodala je.

I doista je bio. I umoran, i četiri mjeseca stariji. Režiser rođen na njihovom otoku, zahvalio je svojima na talijankom jeziku i krenuo prema sobi. Da se okrenuo, ugledao bi zadovoljna lica pod maskama izrađenima za scenu dobro obavljenoga posla. A možda bi i čuo komentar koji se iskrada ispod nje: Naš čovjek. 

*

Djed i baka pili su bijelu kavu. Crkveno zvono otkucalo je devet.  Djed je kašljucao, a baka se žalila na bolove u nogama. Nije govorila djedu. Svoju jadikovku upućivala je kamenim zidovima.  I njima je već dosadila priča o kostobolji i vječnom umiranju. Aljoša je zastao ispred kuće. Osjetio je tremu. Puno je lakše, zasigurno, ljutito prekoračiti prag na odlasku nego li zakoračiti preko njega na ulasku u kuću. Predstava može početi, isključite mobitele, pomislio je i pokucao na vrata. – Ko je sad?– čuo je osorni muški glas. – Tebi svako smeta – nastavio je promukao ženski.

–Aljoša – odgovorio je on koji je ulazio ne čuvši Naprijed, slobodno, izvolite…  – U ime oca, i sina, i duha…, starački glasovi su se ujedinili u nevjerici.

Znali su sve o Aljoši, ali nitko im nije rekao da će doći. Znali su sve i o Antuli.

– Nije se prominila, gle, gle, sve je sličnija mom pokojnom ocu – rekla je Antulina majka kad je vidjela nasmiješenu kćer na sličici koju joj je Aljoša prinio dovoljno blizu očiju.

– S tim telefonom i pričaš i slikaš, ća smo dočekali – čudila se baka. Zatim je s u nepovezanim mlazovima riječi – kakve izgovaramo najčešće onda kada nam je neugodno i kad pred onim koji nas sluša  osjećamo strah – počela kazivati kako im Nikolina i Toni pišu svaki mjesec, kako telefoniraju i šalju im novac. Spominjala je otočane koji o njemu redovito čitaju na nekim spravama koje je sam đavo na zemlju spustio. Nedavno je čak i svećenik u propovijedi spomenuo mladića kojeg su u svijet otjerali jezici i zlo. Aljoši je sve bilo jasno. Vidio je sebe u kazališnom komadu na temu povratka umjetnika u zavičaj. Činio je to, i ovom prigodom, da bi mogao izdržati stvarnog sebe. Iz takvog očišta, da citira riječi mladog konobara i pisca, bilo mu je lako zaključiti da pred njim sjede nesretni starac i starica. I bilo mu je lako obećati da će njihovu kći, a svoju majku, za Božić dovesti k njima. Priču o ocu nije započinjao. Nalagali su tako zakoni struke.     

Uz blagoslov dvoje ostarjelih grešnika, i dobre želje članova amaterske družine Aljoša je sedmog dana napustio otok. Više ga nije ni želio izbrisati iz dokumenata. Još neko vrijeme pisat će ga malim početnim  slovom. Konobar, čiji je tekst predstavljao ugodno iznenađenje režiseru, odrađivao je dopodnevnu šihtu i nije se pojavio u luci. Marko, odjeven u čistu mornarsku majicu,  u trenutku kad je Aljoša zakoračio na brod, uobičajenom savjetu upućenom kapetanu dodao je i ponosno: Znaš li ti kapitane moj, ko je na brodu! Naš čovik. Nismo mi  ko vi… Aljoši se učinilo da je čuo riječ mulac. Ovaj put u množini. Antula ju je redovito spominjala u jednini i vezano uz njegovo, ime.

*

– Ovaj tekst je jako u redu, da ga potpisuje poznati autor, proslavio bi se. Identitet, selidba, zavičaj, trauma, otac i sin, kulturološke i vjerske razlike, netolerancija, sve je tu, začinjeno laganom notom trivijalnoga, baš onako kako se danas nosi – govorila je Aljoši mlada kolegica nakon što je pročitala tekst studenta dramaturgije.

– Izbacio bih taj dio s grobljem kao mjestom sastajanja njih dvoje, malo mi je to previše…, nadovezao se Aljoša.

– Ako mene pitaš, nikako. Ni slu-čaj-no! Znaš da postoji ona kletva: Dao Bog da grobove predaka ne možeš obići u jednom danu, iskoristi to. Ja bih to čak uzela kao središnju sliku, tumaranja, traženja, slovkanja imena uklesanih na nadgrobnim pločama… Kolegica je bila jasna i odlučna.

–  Ali moram nešto ubaciti vezano uz Božić, to su im isto želje, da tekst prilagodim blagdanu, pa… 

– Aljoša, što je tebi?Ne poznajem te takvog. Ti koji režeš tekstove pisaca klasika sad mucaš nad djelom mladog studenta koji ljeti konobari po malom hrvatskom otoku. U čemu je problem? U noći dok se u Betlehemu traži štalica, otočka se djevojka iskrada iz kuće, naravno po mraku, i sastaje se s ljubavnikom. Gdje? Na groblju. Što me gledaš? Na groblju, dobro si čuo. Jer, pitam te ja tko će ih tamo tražiti? Njezini roditelji su zabavljeni spremanjem trpeze za koju će sjesti vrativši se s ponoćke i uvjereni su da je njihova dobra kćerkica već zauzela mjesto u crkvi odmah do orguljaša.

– Nije loše, razmislit ću – prokomentirao je, pomalo odsutno Aljoša. –

– I ne zaboravi repaticu na nebu – kolegica je nastojala olakšati mučninu.

A Aljošina mučnina nije toliko bila rezultat režiserskih pitanja i dvojbi, nego brige kako će Antulu nagovoriti na odlazak. Nekoliko je puta započinjao razgovor. Volio bi, kao, da krene  s njim – nije rekao kamo – i gleda kako teku pripreme predstave, volio bi da mu, dok gostuje, skuha nešto po njezinu jer mrzi hodočastiti po restoranima, volio bi…

– Volio bi me, ukratko,  povesti na otok dok lokalnoj družini režiraš predstavu. Hajde, Aljoša reci. Biraj na kojem jeziku ćeš priznati, ali reci. Galami, viči kao što  vičeš na glumca koji je zaboravio tekst ili napravio pogrešan pokret rukama. Aljoša, tebi sine moj govorim! – rekla mu je jednog jutra Antula  i tako prekinula režiserova zamuckivanja.

– Ka-ko zna-š?– protepao je Aljoša jezikom dvogodišnjaka.

– Znam otkako si se vratio s ljetovanja. Bio si mi čudan. Ušla sam u tvoju poštu. Eto, priznajem, činila sam to i ranije, dok si bio u kriznim godinama, zamjeri mi, imaš pravo. Optuži me za špijunažu, za nepovjerenje, možda čak i za ljubomoru.

– Ne, ne, neću, razumijem te, mama – pokušavao ju je prekinuti Aljoša.

– Čekaj, sad ja govorim! – povisila je glas. Aljoša je sve do tog trenutka bio uvjeren kako poznaje svoju majku. – Bojala sam se, sine, strah tjera na sramotne poteze, moj život je samo niz pogrešnih odluka, i ići ću u prosincu na naš otok, eto skraćujem ti muke. 

Antula je sve izgovorila bez ijedne stanke. 

– Jesi li voljela moga oca, mama?- Aljoša je narastao do trogodišnjaka.

– Da i sada završimo. Za danas, slažeš li se, dovoljno smo si priznali. Žurim na posao. Šefica čeka. Glavnoj je glumici pretijesna haljina – Antula je rukama sjekla zrak i slikala figuru one zbog koje mora požuriti u krojačku radionicu kazališta. 

*

Adventski vijenac Antula je počela izrađivati već u studenom. Na bordo svilene trake lijepila je suhe runoliste. Pažljivo je, pa i pomalo nespretno, savijala smrekine grančice. Promatraču ne bi bilo teško zaključiti kako ju je vještine u prstima uvrijeđeno napustila osjetivši silnu nelagodu pred iznova probuđenom nježnošću prema biću kojem će vijenac uskoro biti darovan. 

– Ljepšeg nisam vidio – šapnuo je Aljoša Antuli. Umjesto pozdrava. I poljubio je u čelo. Zvonko, baš kao što stariji ljube djecu koja su tek prohodala. Na otok je otputovao početkom prosinca. Premijera je planirana uoči Badnjaka. Nikolina, Toni i Antula stići će, tako su se dogovorili, nekoliko sati prije nego što se u Domu kulture podigne plišani zastor. Aljoša se majci javljao svakoga dana. Rijetko je spominjao baku i djeda. Iako je nakon tri dana iz hotela preselio k njima. Iscrpno je izvještavao o glumcima, vremenu, hrani, susretima na ulicama i razgovorima na rivi. Svoje je posljednje javljanje pred Antulin polazak ili povratak kući, posvetio liku konobara pisca. S puno je simpatije opisivao njegove oči i navore na čelu u trenutku kad pristupa svom režiseru i moli ga za dopuštenje da na kraju predstave, kad svi izađu na scenu, kaže jednu, samo jednu rečenicu. Tekst želi posvetiti svom rano preminulom ocu. Inače, pisao je Aljoša Antuli, mladićev otac bio je glumac u tom amaterskom kazalištu i preminuo je na jednoj čitačkoj probi. Supruga mu je bila trudna. Nije bila domaća. Došla je na ljetovanje, iz nekog gradića u Srbiji. I ostala. Zavoljeli su je njegovi roditelji. Dječak se rodio tri mjeseca poslije očeve smrti. Nisu mu bile ni četiri godine kad se mater vratila svojima. Njega je ostavila svekrvi. 

– To nosiš na otok, vjenčić,  predivan je?–  čula je Nikolinin glas iza sebe. Antula je isti čas računalu dala naredbu za isključivanje. Aljoši ništa nije odgovorila. Ionako će ga, za manje od dvadeset sati, vidjeti.

– Mami će se svidjeti – komentirala je Nikolina. I dodala: Moja sestra voli lijepo.

– Hoćeš reći da ja nisam bila dovoljno lijepa, teta – procijedila je Antula popravljajući najveću mašnu na vjenčiću.

*

– E, mama, e tata – rekla je pružajući im obraz na poljubac. U kući je sve bilo isto. Koliko se još sjeća. I okićena jelka stoji na starom mjestu; na stoliću ispod prozora. Kao u njezinu djetinjstvu, kao i onda kad je s Aljošom u naručju prekoračila prag. I laneni stolnjak, bakina dota, spuštena je na pod. I njih dvoje nisu se puno promijenili. Ni bore im nisu tako duboke kao što je Nikolina danas, dok su putovali, tvrdila. Ostarjeli jesu, ali ne dovoljno da bi joj izazvali sućut i da bi ona povjerovala kako su je u trudnoći i cijelu godinu poslije vrijeđali tuđim a ne svojim riječima. Gledala je u njih kao da joj nisu otac i majka.  Nije se usudila pitati jesu li i u godinama dok nje nije bilo, ukrašavali božićno drvce. I pjevali njezine pjesme. Jer, štogod oni odgovorili, ona bi zaključila da su trebali drukčije. Tako je to sa životima onih koji su iz rodne kuće ispraćeni psovkom a ne željama da se što prije vrate.

Nikolina je dobro poznavala svoju nećakinju. U njezinoj šutnji osjećala je prijetnju. Strahovala je da će se iz nje svakog trenutka prelomiti rečenica neprikladna danima u kojima se slavi obitelj. – Hoćeš vidjeti što je Antula napravila za tebe? – obratila se sestri. A ona se dogodilo ono čega se Nikolina najviše i bojala. Antulina rečenica A tko ti je rekao da je to za nju? – zanjihala je i stol, i drvce i kuglice na granama. I upalila svijeću. 

–Dobro, idem malo prošetati, oprostite, sve je u redu, previše emocija, borbi u meni, oprostite, hoću biti sama, hoću se pribrati do premijere, žao mi je, mislila sam da je vrijeme, kako to kažu, izliječilo, niste vi krivi, oprostite – hodala je Antula po sobi gore-dolje, dolje-gore. Ostali su šutjeli. Potom je izašla na buru. Na leđa je stavila ruksak.

– Da ne misli otići? -započela je majka.

– Neće, ne brini, da je bura ne odnese – nasmiješio se Toni. On je jedini primijetio da iz Antulina ruksaka viri svilena bordo traka.               

*

Na premijeri su sjedili u prvom redu: djed, baka, Antula, Toni i Nikolina. Otočani su prinosili svoje usne tuđim ušima i uživali u dvjema predstavama istovremeno. Na pozornici se odvijala ona o kapetanu duge plovidbe koji se vraća s višemjesečnog putovanja i nalazi desetogodišnjeg sina samog. Na blagdan Božića. U gledalištu je tekla druga, s režiserovom majkom u glavnoj ulozi. Obje zbiljske i uveliko bliske. Kad je na završnom klanjanju publici, uz ovacije i povike Bravo, bravo, Aljoša zagrlio konobara pisca, a pisac, obuzet i ukočen tremom, izgovorio posvetnu rečenicu, Antula je stavila dlanove na lice. I sagnula glavu. Nikolina ju je čvrsto stisnula za lakat.

Aljoša je skočio s pozornice i prišao Antuli. – Mama, sve je u redu, mama, tko  ima tremu, ti ili ja? – govorio joj je tiho, da ne bi čuli drugi.

Do dugo u noć, slavila je amaterska družina uspjeh svoje predstave. Aljoša je poslao poruku kolegici čiji su mu savjeti itekako pomogli. Žensko se oko ipak bolje prilagođuje bolnim obiteljskim povredama. Antula se prevrtala u krevetu. Zaspala je tek pred zoru. Probudio ju je miris kave. Ustala je. 

– Aljoša još nije došao? – pitala je majku. Bila je to prva prava rečenica koju joj je uputila.

– Došo i ošo. Pošli na groblje, svi stavit cviće onom jadniku, ni spomenik mu nije podigla – odgovorila je starica ulijevajući tekućinu u limeni lončić iz kojeg je Antula, sad joj se učinilo i ne tako davno, pila mlijeko.

– Mama moja – prišla je Antula majci i poljubila je. – Nemoj usuti mliko, Badnjak je – dodala je.

– E, Antula, e – prošaptala je mama.

– Da pričekamo Aljošu, brzo će on – rekla je Nikolina ulazeći u kuhinju.

– Nemojmo – odgovorila je Antula. I nastavila: Tko zna hoće li poslije groblja biti za kavu.

Aljoša se, kako je Nikolina i pretpostavljala, vratio brzo. S vrata, crven u licu, odmah je upitao gdje je njegova šalica. Prišao je Antuli, stao pred nju, zagrlio je i izgovorio: Jedan je runolist pao i ja sam ga vratio među grančice i bordo trake.

– Sine? – Antula se bojala.

– Sad ja govorim, nisi li ti tako nedavno rekla meni? – uzvratio je.

– Sine? – ponovila je Antula.

– Mama, molim te, slušaj. Roko je bio uvjeren da je vjenčić po nekomu poslala njegova majka, a ja sam pred svima rekao da je vjenčić napravila i na grob stavila moja majka. I zagrlio sam brata pred svima. Ljutiš li se, Antula?

– Sine? To je tako tebi jednostavno? – nije bila u stanju ništa reći.

– Nema tog kazališnog komada koji bi nadvisio život – nastavljao je Aljoša. Nikolina je sjedila mirno i davala na znanje da ona tekst  poznaje, ali da ga ni pred kim nije interpretirala. 

– I vi niste ništa…? – obratio se baki.

– Ne, nikome ništa nije htjela reći. Svašta je čeljad nagađala. I ja sam, o Bože, oprosti. – nepovezano je odgovarala majka njegove majke.

– A zašto se niste oženili? – upitao je Aljoša tonom kojim profesor književnosti propituje sadržaj štiva na satu lektire.

– To više nije važno. Voljeli smo se, i to je jedino važno – učenica Antula bila je sigurna i odlučna u svom odgovoru. 

– A mogu li pozvati brata na sutrašnji ručak? – upitao je Aljoša i pogledao u Nikolinu.

– To nije njegov Božić, da se ne naljuti – ubacila se baka. Aljoši je sve bilo jasno. Nije li njegova talijanska kolegica nakon čitanja teksta rekla da je to priča i o identitetu, o netoleranciji, o kulturološkim i vjerskim razlikama. Ukratko, o prostoru koji svojim zakonima prekrojava sudbine.

*

Božićni ručak pripremila je Antula. Roko je sličio svom ocu, ali ne ipak toliko koliko je istom čovjeku sličio Aljoša. I mladi pisac i mladi režiser rođeni su na istom otoku. Pisac će, dok još desert ne bude iznesen na svečanu trpezu, režisera nagovoriti da rodno mjesto počne pisati velikim početnim slovom.

Otočić je toga dana grlila blagdanska tišina. – Kako je to lijepo, mama  – pomislio je Aljoša. Možda bi istu rečenicu, ovaj put na hrvatskom jeziku, izgovorio naglas da u tom času u sobu nije uletio Markov glas: Znaš li ti kapitane moj, ko je on? Naš čovik. Nismo mi ko vi…