ZLATKO CRNKOVIĆ ILI HIT, EVERGRIN ITD

Kad sam prvi put ugledao Zlatka Crnkovića, učinilo mi se da je mnogo viši od mene.

     Bilo je to u rano proljeće 1975. u “Znanju”: pojavio se Crnković na pragu svoje uredničke sobe i pružio mi ruku, a ja sam imao dojam da mu glava seže do stropa i da će se morati sagnuti kako bi mogao proći kroz vrata.

Događalo mi se to već i prije: kad bih nekoga čovjeka znao samo po imenu i djelu, on bi mi prilikom upoznavanja izgledao viši nego što je zapravo bio. Neki put i nisam mogao dokučiti koji je razlog toj pojavi, ali kod Crnkovića – koji je i objektivno prilično visok – već mi je tada bilo posve jasno odakle taj dojam dolazi: on je radio nešto veliko, nešto što će – to su tada znali svi, a ne samo ja – ostaviti i te kakva traga.

     Jer, do toga ožujskog dana kad smo se nas dvojica prvi put rukovali, Crnković je već bio izrastao u neku vrstu institucije, i to institucije kakva prije naprosto nije bila poznata. Pa kad čovjek retrospektivno promotri sve ono što se tada događalo – a govorimo o kraju šezdesetih i početku sedamdesetih godina – čini mu se da je Zlatko Crnković bio i instrument sudbine, ili barem povijesne nužnosti. Tekao je tada, naime, velik i važan proces mijene u našoj književnosti, a Crnković je bio idealna osoba da taj proces ubrza, da ga učini djelatnim i da mu dade smisao. Proces bi se jednostavnim riječima mogao opisati kao približavanje knjige čitateljima i približavanje čitatelja knjizi. Pojavili su se pisci koji su spremni pisati za publiku i pojavila se publika koja je voljna čitati njihove knjige. I, pojavio se Zlatko Crnković koji je umio i htio spojiti ta dva svijeta koji su do tada uzalud čeznuli jedan za drugim.

     Pokrenuo je, dakle, biblioteku «Hit» i dao joj odmah ona obilježja koja će je u idućim godinama i desetljećima učiniti slavnom: bile su to prevedene svjetske uspješnice, a u svakom kolu morao je biti barem po jedan domaći pisac. Knjige iz svjetske književnosti birao je Crnković vodeći se vlastitim  ukusom, ali i zavirujući na bestseler-liste, pa mu je izbor redovito bio sretan. Neke je pisce otkrio našoj sredini (npr. Kunderu), neke je sam preveo (npr. Henryja Millera), a u nekim se slučajevima dogodilo i jedno i drugo, kao, recimo, sa sjajnim memoarskim djelima Marcela Pagnola.

     Ali, još je važnije bilo ono drugo što je obilježilo tu biblioteku, naime činjenica da su se tu domaći pisci mjerili sa stranima. Već u prvom kolu objavio je Zlatko Ivana Raosa, a onda se to samo nastavilo, pa je i raslo, te se događalo da u nekim kolima odnos izvornih i prevedenih knjiga bude ravnopravan. Jer, urednik je jasno osjetio da je upravo domaći pisac ono što hrvatskom čitatelju najviše nedostaje.

     I, dakako, sve je to dalo rezultate, pa Zlatko nije stvarao samo knjige, nego i autore. Oni pisci koji su već do tada pokazali da znaju pisati za publiku – poput Majdaka – profilirali su se kao hitmejkeri. Oni pisci koji će tek uz Crnkovićevu podršku steći naklonost najširega čitateljstva – poput Aralice – objavili su kod njega svoje prve uspješnice. Oni pisci koji su do tada pisali posve drugačije – poput Tribusona – stali su stvarati knjige koje će se svidjeti Crnkoviću. Za mnoge od njih – za mnoge od nas – Zlatko se pokazao kao pravi izaslanik sudbine: ne radi se samo o tome da je on objavio neke važne knjige, nego je još presudnije to što mnoge knjige ne bi nikada bile ni napisane da nije bilo njega i njegove biblioteke.

     I, da nije bilo načina na koji je on tu biblioteku oblikovao, surađujući pri tome s piscima. Jer, Zlatko Crnković svagda je bio na strani autora, a još više na strani teksta. A to znači da je strasno želio da knjiga bude uspješna, ne toliko u tržišnom smislu, koliko u literarnom, pa je zato svaki rukopis čitao pažljivo, s uživljavanjem, navijajući za njega i zdušno ga podupirući. Upravo zbog toga, primjedbe što ih je stavljao na tekst – a nije se ustručavao da to učini kad je mislio da treba – redovito su bile umjesne, a pametan pisac mogao je iz njih izvući korist. Crnković, naime, nije kao urednik zastupao neko svoje, izgrađeno i utvrđeno shvaćanje književnosti, nego je mogao prihvatiti različite tipove literature, mogao je vidjeti kvalitetu i u onome što nije bilo po njegovu osobnom ukusu i mogao je zamisliti da postoje čitatelji koji upravo to traže. Zato su svi autori pažljivo slušali što im on ima reći. I, kakvo god bilo to mišljenje – a neizbježno je ponekad bilo i posve nepovoljno – autor i urednik rastajali su se u prijateljstvu. Jer svaki je autor – priznavao to ili ne priznavao – sanjao o tome da se s njegovom knjigom dogodi ono što se događalo s knjigama koje je Crnković objavio.

Nitko do tada nije vidio da, recimo, magazin “Start” objavi ulomke iz kojega domaćeg romana. A s Crnkovićevim knjigama to se događalo. Nitko prije nije vidio da autori potpisuju knjige u knjižari i da ljudi stoje u repu kako bi dobili potpis. S Crnkovićevim autorima to se događalo. Nitko nije vidio da urednik u izdavačkoj kući postane poznat jednako kao i njegovi autori. A Crnković je i u tome bio prvi. Odjednom se široka publika zainteresirala za književnost, odjednom je bilo u modi čitati knjige. Bilo je to nešto slično ovome što se događa danas, samo što je ono bilo prvi put, bilo je u socijalizmu i bilo je mnogo teže.

Jer, dakako, nije svakome odgovaralo da bude tako kako je bilo. Mrštili su se komitetlije na Majdakove romane koje je Crnković objavljivao, nije im se sviđao ni Kapor, a kad je izašla Luka Antuna Šoljana – a on je bio stara mušterija političkih glodavaca – digla se na knjigu, izdavača i urednika neviđena dreka, pa su se neki novinari, napadajući taj roman, habilitirali za dopisnike iz dalekih zemalja ili za šefove kabineta viđenih političara. Neki su od njih i danas u diplomaciji, a neki, eno, još i sad dijele po novinama lekcije iz demokracije. Razlika je samo u tome što su onda Šoljana optuživali da je građanski pisac, a sad nam oni osobno donose građanske vrijednosti kao proroci u ove naše nacionalističke gudure. I po žilavosti tih tipova vidi se da ni Crnkoviću, a ni nama ostalima nije tada bilo lako. Njemu zato što su ga opanjkavali, a nama zato što smo za njega navijali, a nismo znali kako da mu pomognemo.

Ali, da smo se divili, i njemu i njegovoj biblioteci «Hit» (koja je tada još bila jedina), o tome nema nikakve sumnje. Da nam je bio san objaviti nešto u toj biblioteci, mislim da također ne treba nikome dokazivati. Teško je, doduše, današnjem čitatelju shvatiti to doba, kad je tehnologija proizvodnje knjiga bila primitivna, a izdavački mehanizam spor i kompliciran, pa se zato na izlazak knjige znalo čekati i po nekoliko godina. Ali, nije među nama koji smo tada bili mladi bilo nikoga tko ne bi bio spreman čekati koliko god treba samo da bi objavio kod Crnkovića.

Tako je nekako bilo i sa mnom. Negdje u toku 1974. završio sam nakon dugoga petljanja knjigu priča kojoj sam dao naslov Dobri duh Zagreba. Priče su u njoj bile kriminalističke, i meni se činilo da bi one bile kao stvorene za «Hit»: krimiće ljudi inače rado čitaju, a «Hit» objavljuje upravo tekstove koji će imati publiku. Bio sam, doduše, svjestan i toga da ta biblioteka tiska samo romane, ali sam bio dovoljno mlad i drzak da povjerujem kako će se u mome slučaju učiniti iznimka. Napokon sam negdje na samom početku 1975. skupio hrabrost i odnio svoj rukopis u “Znanje”.

“Znanje” se nalazilo u Ulici Socijalističke revolucije (današnjoj Zvonimirovoj), na broju 17. Izdavačka kuća zapremala je dva kata: na prvom je bilo računovodstvo i kreditni odjel, dok se na drugom katu nalazila redakcija. Uspeo sam se, dakle, širokim stubištem koje je nekako osobito mirisalo (valjda na stari papir, ali meni je to izgledalo kao miris građanske demokracije, jer sam znao da je kuća nekad pripadala Hrvatskoj seljačkoj stranci), i ušao sam u redakciju.

Najprije su bila vrata s mutnim staklom i predsoblje od jednoga kvadratnog metra u kojem su bili nekakvi ugrađeni ormari prepuni fascikla. Otuda se ulazilo u lijepu i veliku tajničku sobu: točno nasuprot ulazu bio je golemi prozor, kroz koji su se vidjeli tramvaji kako prolaze i vojne zgrade prekoputa (tu je bilo osobito zanimljivo ujesen 1991., kad su padale kasarne i kad je cijeli taj dio grada bio blokiran). U toj sobi sjedila je, za golemim pisaćim stolom, tajnica redakcije Vera Krznar, gospođa crvenkaste kose i blagih očiju.

Vera Krznar ne samo da je bila sjajna tajnica i velika dama, nego je bila i prirodno dobra i sućutna osoba, koja je znala podržati i ohrabriti takve stranke kakva sam ja toga dana bio. Ljubazno mi je rekla da Crnkovića nema u redakciji, ali neka mu ja slobodno ostavim što imam. Ponudila me da sjednem, i ja sam tako nabrzinu nažvrljao kratku bilješku u kojoj molim urednika (kojeg sam, dakako, nazvao drugom), da pogleda moj rukopis. Vera mi je kazala neka navratim za tjedan-dva.

Navratio sam istom za mjesec dana, ako ne i više. Smogao sam toliko strpljenja, dajući uredniku priliku da na miru prelista moje genijalne pisanije. A meni samom to je davalo mogućnost da još malo sanjarim o tome kako će ta moja knjiga jednoga dana izaći u «Hitu», i kako ću je vidjeti u izlogu slavne, odlično opremljene i silno važne knjižare u Ilici 7. Otišao sam u redakciju jednoga sunčanog dana kad je već proljeće bilo počelo, i tada sam upoznao Zlatka Crnkovića. Ne moram ni naglašavati da sam imao tremu kao malokad u životu: zbog susreta s Crnkovićem, i zbog iščekivanja njegova pravorijeka.

Uveo me u svoju uredničku sobu, koja će kroz idućih dvadesetak godina biti za mene jedno od najvažnijih mjesta u životu. Iz Verina tajničkog ureda išlo se, naime, desno u direktorove prostorije (ta su vrata bila redovito zatvorena), a lijevo u Zlatkovu sobu. Ni veličinom ni namještajem nije ona odavala kako se važne stvari u njoj zbivaju. Dapače, bila je prolazna: imala je na drugoj strani još jedna vrata, kroz koja se ulazilo u ostale redakcijske prostorije. Dominirala su dva komada pokućstva: ormar odmah lijevo od ulaza, načinjen u duborezu i prilično star, prepun knjiga što ih je “Znanje” do toga trenutka bilo objavilo, i urednički stol, zatrpan fasciklima i knjigama. Desno od vrata, uza sam zid, nalazio se okrugli stolić i uz njega dvije fotelje. Na onoj bliže vratima sjedio bi Zlatko, na onoj bliže prozoru sjedio bi gost. Ako bi gostiju bilo više, donijele bi se sjedalice iz drugih prostorija. Tako se ondje razgovaralo, tako je protekao i prvi moj razgovor s Crnkovićem.

Poslovni uspjeh toga razgovora mogao bi se nazvati polovičnim. Urednik mi je najprije saopćio da će objaviti moju knjigu, i to je bilo dobro. Ali onda je dodao da je neće objaviti u biblioteci «Hit», i to je bilo loše. Obavijestio me je da pokreću u “Znanju” novu biblioteku, koja će se zvati «Itd» (već postoji oprema i znaju se prvi naslovi), pa će onamo uvrstiti i moje priče. Dakako, to je u meni izazvalo pomiješane osjećaje: s jedne strane, bila je velika stvar što Crnković želi moju knjigu; s druge strane, ako on, kao autoritet, misli da ona nije za «Hit», onda možda ni ja nisam pisac za «Hit». Jedno nije išlo bez drugoga, i ja sam prihvatio cijelu stvar u paketu.

Jer, još mi je nešto urednik tada priopćio: da bih do izlaska knjige morao malo pričekati. Bio je početak 1975., a Dobri duh Zagreba izaći će ujesen 1976. On, Zlatko, ne želi me obavezivati, pa ako imam kojega bržeg nakladnika… Bržeg bih možda i našao, ali ne bih našao boljeg. Rekao sam da ću čekati.

I, doista sam čekao. Od toga trenutka, kad sam na odlasku pozdravio Veru Krznar i opet se spustio niz ono izlizano stubište, moj se kontakt sa “Znanjem” gotovo posve prekinuo. Nisam odlazio pitati što je s mojom knjigom, nisam nazivao. Naprosto se nisam usudio, jer sam po prirodi tunjav. Poslije sam doznao da je to prilično neuobičajen postupak: inače se oni u redakciji nikako nisu mogli obraniti od nestrpljivih autora. Tako im je moje nejavljanje bilo simpatično. Ni danas ne znam treba li da nastavak suradnje – koja će, kako se pokazalo, biti dugogodišnja – zahvalim kvaliteti svojih tekstova, ili činjenici da u vezi s njima nisam bio napastan.

Knjiga se doista pojavila ujesen 1976. Pamtim i datum: bio je dvadeseti listopada kad su mi javili da mogu podići svoje autorske primjerke. Knjiga je bila žuta i na naslovnici je bio karakteristični prozor zagrebačkoga potkrovlja, koji je imao ljudske oči i usta. Gospodin Alfred Pal napravio je dobar posao, i ja sam bio vrlo zadovoljan. Dan je bio bez sunca, magličast, bila je to jesenska anticiklona, i svi su u “Znanju” bili dobro raspoloženi. Poslije ću doznati da je tako svaki put kad izađe koja knjiga: svi se tada raduju kao da se rodilo dijete. Toga dana, ja sam se osjećao počašćenim što se vesele baš zbog moje knjige.

Ali, imao sam u tome i nekakvu računicu, pa sam odlučio iskoristiti trenutke euforije što je oko mene vladala. Kad sam ostao nasamo sa Zlatkom Crnkovićem u onoj njegovoj sobi – on kraj vrata, ja kraj prozora – otvorio sam torbu i iz nje izvadio rukopis romana što sam ga bio napisao dok sam čekao da Dobri duh Zagreba izađe. Zlatko je bio pomalo iznenađen, ali kao da mu ta moja gesta nije bila mrska, možda i zato što je – kako ću poslije doznati – uvijek cijenio radinost, pa mu se valjda svidjelo što sam i ja marljiv. U svakom slučaju, bila je to Plava ruža, i ja sam ostavio rukopis Crnkoviću na čitanje.

Kad ga je pročitao, javio mi se, i tražio da dođem. Tada mi je priopćio da će knjigu objaviti iduće godine, opet ujesen (tada se izlazak knjiga štimao za čuveni beogradski sajam). Opet smo malo porazgovarali, i tako se uspostavio i nekakav redoviti godišnji ritual među nama. Moja bi knjiga izašla ujesen, a ja bih, dolazeći po autorske primjerke, svagda donosio i novi rukopis. Tako je to išlo godinama, i čini se da su obje strane bile time zadovoljne. Za mene je bilo pitanje časti da se držim toga rasporeda, a Crnković je s nestrpljenjem očekivao da vidi kako će proći moja utrka s vremenom.

Ali, nije to jedni ritual koji se ustanovio, bilo je i drugih. S vremenom sam počeo češće odlaziti u “Znanje”: da potpišem ugovor, da preuzmem rukopise za recenziju (počeo sam, naime, pisati interne recenzije), pa na sastanak Savjeta (tada su nakladnici obavezno imali savjete, da ne prođe štogod nepodobno), pa na kraju i bez ikakva povoda, samo zato da bih razgovarao sa Zlatkom. Odlazio sam k njemu obično petkom, poslije svojega posla, stizao bih u redakciju oko pola dva i odlazio oko pola tri. Sjedili bismo u onom istom rasporedu i pretresali aktualnosti, razmatrali ono što se događa, nastojali predvidjeti razvoj situacije. Jer, bila su to burna vremena: došle su osamdesete, koje su počele Titovom smrću, a završile padom Berlinskog zida i ratom. Imalo se o čemu razgovarati.

Dakako da smo najviše raspredali o književnosti: o novim knjigama, o prispjelim rukopisima, o zbivanjima u književničkim udrugama. Zapravo, nekako mi se danas čini da sam ja u tim razgovorima mljeo preko svake mjere, a Crnković da je pretežno slušao. To je bilo zato što on i inače više voli slušati nego govoriti, a ne zato što ne bi imao što reći. Danas, kad izlaze njegove memoarske knjige, postoje o tome i jaki dokazi.

Često su se razgovorima pridruživali i ostali suradnici “Znanja”: što sam tih godina upoznao književnika (a onda i znanstvenika, glazbenika, likovnjaka), sve sam upoznao u “Znanju”. Nailazili su onamo i stranci, i ljudi iz drugih krajeva Jugoslavije, i novinari, valjda i poneki špicl, i uopće, cijela ta kulturnjačka bulumenta. Čovjek je svagda imao osjećaj da se nalazi u samom središtu zbivanja, da raspravlja na mjestu gdje se u velikoj mjeri oblikuje naša književnost, gdje se na nju najizravnije utječe.

Naravno, ja sam tek postupno postao svjestan koliko je istinit i koliko točan taj moj magloviti osjećaj. Dapače, i sam je osjećaj poslije postao nešto određeniji, pa sam mogao i racionalno formulirati ono što sam prije tek naslućivao: da se u “Znanju” oblikuju i pisci, i djela i čitatelji.

Bilo mi je jasno da Crnković utječe na pisce: njegove biblioteka – a osobito «Hit» – bile su orijentaciona točka, bile su mjesto na kojem je svaki autor želio objaviti. Tek kad je imao knjigu u «Hitu», pisac je mogao smatrati da je nešto uradio. Čak i oni među njima koji su javno iskazivali prijezir prema tobožnjem populizmu te biblioteke, čak i oni koji su bili spremni javno rogoboriti o podilaženju publici i snižavanju ukusa, tajno su, ne govoreći nikome ništa, nosili Crnkoviću svoje rukopise i nudili ih za objavljivanje u «Hitu». Crnković je većinu odbio, a istinu o tome tko mu je sve nudio knjigu nije širio, dajući tako priliku onim piscima da opet govore protiv populizma i podilaženja publici.

Dakako, na tu je publiku biblioteka «Hit» presudno utjecala. U onoj istoj Ilici 7, koju sam već spomenuo, knjižari su mi u više navrata pripovijedali kako doživljavaju da im dođe  kupac, pa ne traži nikakav određeni naslov niti pisca, nego traži nešto iz biblioteke «Hit». Crnkovićev utjecaj na ukus publike, na njezine vidike, na njezino zbližavanje s knjigom, na njezinu spoznaju da čitanje ne mora biti nešto dosadno i bolno, bio je golem i bio je nedvojben.

A najvažniji je bio njegov utjecaj na tekstove same. Ne mislim tu na činjenicu da je on svim svojim knjigama bio i lektor i redaktor, pa je izravno intervenirao i u njihove tekstove; mislim na njegov utjecaj na te knjige još u trenucima samog njihova nastanka. Ako, je, naime, Crnković djelovao i na pisce i na čitatelje, nužno je djelovao i na njihovu interakciju: on je primjerom formulirao što knjiga treba da bude čitatelju i što treba da bude piscu. On je našim čitateljima otkrio kakve knjige zapravo žele, i on je naše pisce natjerao da takve knjige pišu. On je, dakle, djelovao na izbor tema, na stil, na svjetonazorske stavove tih djela. Djelovao je, ukratko, na književni život i na književnost samu.

A pri tome je još valjalo voditi računa i o komercijalnim aspektima cijele stvari; toga sam i ja postao svjestan onda kad sam doznao ponešto o nakladama i upoznao druge ljude iz “Znanja”. Osobito se rado sjećam direktora, Dragutina Brenčuna, koji je bio stari knjižar, i neobično mudar čovjek: puštao je Zlatka Crnkovića da radi kako misli da treba i nije mu se miješao u posao, ali ga je uvijek štitio kad bi došlo do gustoga. A to se pokazalo najboljom odlukom.

No, kako je Zlatko doista radio? Je li imao neki sistem, je li imao pred očima određene ciljeve koje želi postići, je li se držao kakvih principa? Meni se čini da nije, nego da je radio isključivo po intuiciji: po intuiciji je odlučivao koju će knjigu objaviti, po intuiciji je knjige stavljao u ovu ili onu biblioteku, po intuiciji je određivao naklade. I, gotovo uvijek bi potrefio. Istina jest da bi počesto bacio oko na strane top-liste i poveo se za njima, istina jest da ga je intuicija koji put i prevarila. Ali isto je tako istina da je tom intuicijom on probijao vrata i rušio zidove, kao što je istina i to da danas ne bi bilo mnogih knjiga i mnogih pisaca da nije bilo Zlatka Crnkovića. Hrvatska bi književnost bez njega i njegova rada izgledala sasvim drugačije.

Mogu to ilustrirati i na svome vlastitom primjeru. Ja sam objavio u biblioteci «Itd» tri knjige prije nego što sam se dočepao «Hita». Naravno da me je to grizlo, pogotovo zato što se ta biblioteka nije smatrala komercijalnom, pa se u njoj nisu tiskala ponovljena izdanja (samo je rijetkima to polazilo za rukom, npr. Balogu, i to s poezijom); nisam, dakle, sebe smio smatrati hitmejkerom. Ali, s vremenom sam shvatio o čemu se radi: time me je Crnković zapravo pripremao za «Hit», premda mi o tome nije ništa govorio. Puštao je da se čitateljstvo navikne na moje ime, i čekao je da ja počnem pisati onako kako za biblioteku «Hit» treba pisati. I doista, kad sam se jednom u nju ugurao, dugo sam ondje ostao.

I, tako je to onda išlo. Godine su prolazile i donosile ono što godine obično donose: pomalo smo starjeli, obolijevali i liječili se, knjige su izlazile i imale svoju sudbinu, bilo je nešto većih i manjih nagrada, bilo je nešto putovanja po svijetu, bilo je i nekoliko zajedničkih putovanja, bilo je književnih večeri, dobrih i loših kritika, bilo je sekiracija zbog politike (njih je bilo najviše), bilo je straha i nade. A mi smo se sastajali u “Znanju”, razgovarali koji sat, obavljali poslove, i uvijek smo mislili da još ima vremena i da ćemo se jednom do sita napričati. I to je možda bilo najbolje, taj osjećaj da imamo budućnost. I imali smo je, ali ni ona nije nepotrošiva: sve je to trajalo dugo, ali je jednom ipak moralo završiti. I završilo je.

Došle su devedesete godine, i sve se preokrenulo. Najprije je Brenčun otišao u mirovinu, onda je o tome počeo razmišljati i sam Zlatko Crnković. Bio je rat, bila su teška vremena, tržište se smanjilo, odjednom je sve bilo teže. Došla je, dakako, i nova uprava, koja više nije imala respekta za Crnkovićeve rezultate, a ni razumijevanja za njegovu intuiciju. Došli su ljudi koji su mislili da znaju bolje, došao je novi stil poslovanja, vrijednosni sustav se promijenio. I, tako je Zlatko otišao. A otišli smo i svi mi skupa s njim. Biblioteke «Hit», «Itd» i «Evergrin» postoje, doduše, i dalje, ali se nekako čini da je Crnkovićev kapital nepovratno potrošen. A valjda nije ni moglo biti drugačije: te tri biblioteke bile su Crnkovićevo autorsko djelo, a to djelo ne može nitko stvarati onako kako ga je stvarao autor.

Govorim o tome ukratko zato što je bilo prilično bolno, i zato što se ne volim svega toga prisjećati. I još zato što me to podsjeća koliko mi Zlatko Crnković zapravo nedostaje. A moram se naviknuti na taj nedostatak, nema mi druge. Nedostaje mi kao urednik kojemu bih se želio svidjeti, u čiju bih biblioteku želio ući, od kojega bih čuo kompetentno mišljenje o svome tekstu. Nedostaje mi kao čovjek s kojim bih razgovarao, nedostaju mi oni sastanci, koji su tobože bili poslovni, a zapravo su bili prijateljski. Nedostaje mi još na mnoge druge načine, i nekako mi se čini da je većina onoga što sam pisao posljednjih desetak godina – što sam pisao za druge urednike – bilo nekakvo teturanje i bauljanje, bez pravoga smjera i bez pravog cilja.

To je i razlog što ovdje pišem ovako kako pišem. Svjestan sam da bi Crnkovićevo djelovanje trebalo prikazati sustavno, racionalno, argumentirano. Ali, ja to nisam u stanju. Ta je tema za mene odviše intimna, odviše osobna, a da bih o njoj mogao govoriti ikako drugačije nego nostalgično i sjetno. Znam, naravno, da bi se trebalo veseliti i ponositi što smo imali takvu instituciju i takvo razdoblje u hrvatskoj književnosti, ali to mi malo pomaže.

To je, napokon, i razlog što mi se još i danas, kad susretnem Zlatka Crnkovića, svagda čini da je mnogo viši od mene, premda znam da to ne može biti točno. Da je viši barem za glavu.