Category / Zlatni danci

knjige za djecu

    Loading posts...
  • Šenoina Branka – što je bilo poslije?

    Moram priznati da me Šenoa nijednom rečenicom nije razočarao. Dok sam nestrpljivo očekivala što će se sa mnom događati, što ću izgovarati pred svojom prijateljicom Herminom, kako ću se oduprijeti nasilnom i samouvjerenom prevrtljivcu Mariću, hoću li uopće reagirati na bezobrazluk željezničara koji ne žele razgovarati hrvatskim jezikom, kojim ću se pozdravom obratiti seljanima Jalševa, znalo mi se učiniti kako veliki pisac samo prepisuje moje misli i želje. Gotovo mi…

  • Dobrota je još uvijek u modi

    Moja je baka s radošću pričala o svojoj školi. Naglašavala je kako nije imala knjige;  samo kredu, pločicu i spužvu. Završila je nižu pučku školu u kojoj je stekla toliko znanja da je bez imalo nelagode putovala međunarodnim vlakovima, uspijevala se dobro orijentirati, čitati novine na dva pisma i s istim  žarom pratiti visoku politiku kao i zaključivati je li glumica u koju je zagledan njezin sin, i čijim su…

  • Tajanstvene sile sjećanja i pamćenja

    (pogovor knjizi Kad sam bio mali dječak Ericha Kaestnera) Moj najstariji stric bio je strojovođa. Cijeli svoj radni vijek proveo je u lokomotivama putničkih vlakova; prvo u onima na paru a potom na elektriku. Znao mi je, kao maloj djevojčici, kazivati kako je silno tužan u trenucima kad prolazeći uz vaktarnicu, ili prije ulaska u samu željezničku postaju, mora uključiti prodornu sirenu kojom najavljuje dolazak  kompozicije. Nisam tada razumjela njegovu…

  • Mama, što je to lektira?

    Sinoć se u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, u sklopu tribine “Književni petak”, raspravljalo o lektiri. Pred Knjižnicu sam došla sat vremena prije; nekoliko minuta do 19 sati. Nepažljivo sam pročitala mail urednice Marije Selak. Tribina je bila najavljena za 20 sati. Ne znam jesam li sat krivo vidjela zbog toga što sam za temu jako zainteresirana, ili zbog toga što se na spomen “Književnog petka” posebno raznježim. Uređivala sam ga…

  • Život je kao juha puna dlaka, ali je svejedno moraš kusati

    Jednom sam sanjala kako promoviram književni leksikon. Sve se zbivalo u  dvorani nalik na lijepu Preporodnu. Stotinjak stolica presvučenih smeđom kožom zauzeli su hrvatski pisci, jedni uzvanici svečanosti. Živi i mrtvi. Uz mene, za središnjim stolom, sjedili su moji fakultetski profesori, oni čije su titule ojačavale leksikon i laskale mu na mjestu rezerviranom za potpise recenzenta, garancijske listove znanstvene vjerodostojnosti novog nakladničkoga projekta. Osjećala sam veliku tremu i strah. I…