Kaputić na optuženičkoj klupi

Ima tomu otprilike šest godina otkako želim oblikovati zapis o plavom kaputiću. Nekoliko sam puta – kroz svo to vrijeme – i započinjala tekst. Napisala bih rečenicu, dvije, tri. Onda bi mi se prsti nekako zakočili, počela bih buljiti u monitor, pitala se moram li baš o kaputiću kad ima toliko toga drugoga o čemu bi se moralo, a još se nije, pisalo.

Pitala bih se i treba li ikome na ovom svijetu, točnije na ovoj mojoj stranici koja mi često predstavlja svijet sam, zapis o kratkom zimskom odjevnom predmetu kupljenom u zagrebačkoj NAMI, tamo sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Piši J, ipak piši… Piši sad… Meni, provincijalki, kupovina u NAMI tih je godina predstavljala vrhunac luksuza. I to unatoč činjenici da je garderobni muški ormar – u stanu koji sam prema vlasničkom listu  posjedovala u jednakom omjeru pola-pola – bio nakrcan markiranim odijelima čije nazive moji preci ne bi znali ni proslovkati. Iskreno, ja sam  ih znala pitko pročitati, ali na toj su se činjenici sva moja znanja i sve vještine, iz svijeta mode, okončavale. NAMA je nakon nekoliko godina mog prebivanja u metropoli iz osjećaja luksuza prešla u osjećaj dućana po mojoj mjeri. Kaputić je imao i sivu kragnicu koja se ponašala kao da je od nerca. A nije bila. Samo je dobro glumila. Bila je krojena u bubi modelu i ja sam u njoj vidjela semiotički potencijal; jasan prijelaz iz niskog u visoko. Podsjećala je na visoko, a u svom je osnovnom sadržaju odavala nisko i djetinjasto.

Lijepo mi je pristajao taj moj kaputić. U povelike džepove mogla sam komotno „uvaliti“ svoje šake navikle i na cijepanje triješća, i na heklanje, i na pravljenje šnenokli, i na miješanje maltera, i na štijanje, a po potrebi i na pisanje i na držanje finih čaša na nekom prijemu organiziranom u foajeu središnje kazališne nacionalne kuće. Bio je neuobičajene dužine; dvadesetak centimetara do iznad koljena. Počinjala bih ga nositi sredinom jeseni i skidala ga tek u prvim danima proljeća. I tako kroz tri uzastopne sezone. U njemu sam se osjećala nekako taman. I nalikovala sam sebi samoj, onoj iz vremena cicanih haljina koje mi je teta šila na bagatici. A sjećanje na onu gimnazijsku sebe bilo mi je i prihvatljivo, i milo.   

Kaputić sam u njegovoj četvrtoj godini starosti prenijela na novu adresu. U stan u kojem više nisam ni sa kim dijelila garderobne ormare. I u koji takvi ormari ne bi ni stali.

Jednog dana, moja tada dobra prijateljica, ona čije sam ocjene tuđih odluka i procjena u kriznim trenucima naše nedavne povijesti, prihvaćala bez ijednog upitnika, zamolila me da joj posudim svoj plavi kaputić. Točnije, ne njoj, nego njezinoj starijoj kćeri. Djevojka je putovala na hladni sjever. Razlog putovanju bio je topao. Tamo ju je čekao mladić, kolega s istog studija. Čekanje mu je kratio dogovoreni datum njihova vjenčanja. Njezina majka vjerovala je, kao što su uostalom vjerovali i mnogi drugi, a i još uvijek vjeruju, da ja od silnog životnog zadovoljstva izlažem svoju dijastemu svakodnevno svijetu na uvid. I da će onaj tko obuče moj plavi kaputić,  preuzeti na sebe i dio moje sreće. Ženske i profesionalne.

Kaputić sam obećala i već sam ga sutradan odnijela na kemijsko osvježavanje. Moram priznati da se on, u svemu tome čemu sam ga izložila, lijepo ponašao. I on, i njegova kragnica. Nije se smanjio ni za milimetar, nije se suzio ni za dva, nije izblijedio, nije se stanjio. Kao da se i sam radovao putovanju, kao da je i njemu dodijalo moje stalno, pomalo dosadno, društvo.

Kći moje prijateljice javila mi se dva tjedna poslije. Razglednicom na čijoj je poleđini bila ispisana zahvala, uz njezin pozdrav i pozdrav njezina supruga čijeg se imena više ne sjećam. A nije ni važno, jer nije prošlo puno vremena, a njegovo će ime zaboraviti i familija njegove supruge, i supruga sama. S lakoćom. Onako kako se zaboravljaju imena bivših, onih od kojih više ništa ne očekujemo, ali i ništa ne potražujemo.

I tako se i moj kaputić vratio. Posve nepromijenjen. Vidio malo svijeta i shvatio da je njemu ipak najbolje na njegovoj trešnjevačkoj vješalici. Nije samo, jadannebio, znao da će uskoro biti optužen kao jedan od glavnih krivaca za razrješenje situacije na sjeveru. Svi će zaboraviti kako je svjedočio onom prvom radosnom DAAAA, ali mu nitko neće oprostiti što je bio nazočan i onom drugom trenutku, času kad se prsten, uz dugo otegnuto NEEEE, skidao s ruke. I stavljao u njegov duboki džep.  

Moja mi je prijateljica, gledajući me u oči, naivno i licem nalik bubi kragnici lažnog nerca,  na jednoj od naših kava, sasvim ozbiljno rekla kako misli da je moj kaputić donosio neku lošu energiju. Kao da mu je u deklaraciji pisalo da će se žene koje ga odjenu rastajati i ostajati nerotkinje. Nije mogla prikriti žaljenje što deklaraciju nije na vrijeme pročitala. Njezine su rečenice bile literarno inspirativne, pa i nisam razmišljala što mi njihova autorica zapravo želi pojasniti. Razumjet ću to puno godina kasnije. I poželjet ću to, kao što sam i rekla, pribilježiti prvi put prije šest godina. Odustat ću. I tada, i u svim pokušajima poslije.     

Srećom, život njezine kćeri ubrzo je moj plavi kaputić oslobodio svake krivnje. Kad  god vidim stariju kći svoje prijateljice, ona je nasmiješena. Nema dijastemu i obasjana je uspjesima o kakvima većina nas može samo sanjati. Ako uopće uspijemo zaspati.  

Plavi je kaputić još uvijek na istom mjestu. Uskoro će proslaviti tri desetljeća. Ne pokušavam ga odjenuti. Stavila sam ga u kaznu. Jer, nekako se čudno smanjio. Samo za mene i mojim kilogramima u čast. Za druge je ostao isti. Isti čak i za one koji za njega odavno više ne mare.

Najmanje je važno to što bi se on zbog mene trebao razvući za najmanje tri konfekcijska broja i što bi na svako svoje desetljeće trebao dodati po jedan. Daleko je važnije to što se cijeli on, a ne samo njegova kragnica, u mom životu pojavio u funkciji znaka. Jer, da sam na vrijeme razumjela sve slojeve prijateljičine osude mog kaputića, možda bih se bolje pripremila i na mogućnost da je ona spremna zaigrati jako ozbiljnije šahovske partije. A jednu od njih je ovih dana dovela do savršenstva. Mudro je prihvatila ponuđene i dobro raspoređene figure moći i povukla dobitni potez. Ostvarila je svoj naum, ali svoj samo pod jednim uvjetom. Pod uvjetom da zaboravimo kako je figure povlačila prema tuđim navigacijskim kartama. Piši J, piši…

Kad sam se nedavno, sasvim neočekivano, susrela s njom, ona je pred mojim pogledom spuštala oči. I dok je to činila, ja sam se sjetila, mogu reći našeg, plavog kaputića. I svi onih svojih pokušaja da o njemu napravim zapis. I svih odustajanja koja bi ubrzo nastupila. I svih nadanja da sam ja, a ne moja prijateljica, u krivu. Za razliku od nje, koju su u susretu sa mnom iznenada počeli zanimati oblaci iznad naših glava, ja sam gledala ravno. Poželjela sam je ipak upitati bi li sada bila tako dobra da mi posudi svoju crnu bundu, barem na mjesec, dva, da s nje na mene kliznu svi nenadani uspjesi, i časti, i interesna prijateljstva, i da me oplahne zaborav kao što je oplahnuo nju.

Odustala sam na vrijeme… Najveće životno umijeće sastoji se u tome da u pravom trenutku prepoznaš koje ti je mjesto društvena zajednica dodijelila. I da se povučeš pred onima koji te umanjuju zbog podataka upisanih u knjigu tvog rođenja. I da se, baš njoj – zajednici –  u inat, pomiriš s tim i iz toga počneš crpiti svoju preostalu snagu. Piši J, piši, Mionica, selo, matičar Ćamil… Da, istina je, ja sam doista puno uspješnija u igri domina, i u nogometnim driblanjima nego u šahu. Vidim se u hladnoj bosanskoj čitaoni, odjevenu u plavi kaputić u čije džepove utrpavam sve pločice iz kompleta dvostruke devetke. Žene, u cicanim košuljama i s pocelicama u kosi sjećaju se mog šarmantnog ćaće Iljkana i dive se mom kaputiću kupljenom u zagrebačkoj NAMI. Ma nije njima do toga što je kaputić kupljen u NAMI, nego što je NAMA zagrebačka. Jer, one najviše na svijetu vole taj grad premda u njemu nikada nisu bile. Žene su ponosne na  fotografiju koja visi na zidu, odmah uz raspelo. Njihov fratar smiješi se naslonjen na spomenik đakovačkom biskupu, a iza njegovih se leđa vidi njeka zgrada nalik na palaču iz bajke. I dok mi, po bukovim stolovima prekrivenim kariranim stolnjacima, slažemo crne pločice s točkicama, u toj palači iz bajke najumniji i talentiraniji ljudi našeg naroda igraju, po pravilima koja su sebi prilagodili, šah. Bez kraljice, ali s dva kralja. Ipak, pred san, a nakon što sam eto – nakon šest godina – nešto i zapisala, pomislim da je moja prijateljica  neki dan gledala u nebo i zbog toga što je na njemu tražila naš plavi kaputić. Željela je ugledati komadić vedrine na koji upravo nailazi siva bubi kragnica od  nerca. I pitam se, prvi puta baš sada, je li moja prijateljica uopće prepoznala da je nerc lažan. I da samo odlično glumi visoko