Category / Vječna prisutnost

nešto iz stare lektire

    Loading posts...
  • Starost i čitanje, dvije neizlječive bolesti

    Od malena sam naučila vraćati dugove. Većina onoga što mi je dano, predstavljeno je „kao da“ se i nije moralo. Postmodernističku formulu „kao da“ prerano sam naučila na svojoj koži, a da bih je mogla voljeti i u zrelosti. Koža je nekada bila mlada i upijala je svaku poredbu; „Volim te, kao da si moje vlastito dijete“, „Izgledaš kao da si odrasla u gradu“… Teta mi nije bila mama, a…

  • Ukradeni snovi

    Zastarjelost književnih termina Na svečanim dodjelama književnih nagrada najčešće sjednem negdje sa strane. Sretna sam kad se ispred mene nadu autoritativna, široka leđa koja me u potpunosti uspijevaju sakriti od pogleda lica okrenutih nasuprot dvorani urešenoj cvijećem, rodbinom, prijateljima, suradnicima i moćnim predstavnicima medija. I tada krenem maštati. Uvijek na istu temu: Kako bi književno stvaralaštvo nagrađenoga autora komentirao pisac čije ime nagrada nosi? Sigurna sam da bi se Antunu…

  • Tena

    Otkako se vodnik Jaroslav vratio s bosanskoga ratišta, prošlo je 126 godina. Prije toliko vremena, točnije te 1894. objavljena je priča o nama. Jaroslav se dugo privikavao na moje lice iznakaženo boginjama. Onako plah, s plavom bradom, zabacujući često praznim rukavom desne ruke, često je noću obilazio selo iz kojeg je, s četama austrougarskih vojnika, krenuo preko Save. Nikada me nije pitao zbog čega mu nisam ostala vjerna, kakvim me…

  • Povijest u kući patricijske obitelji

    Od prvog dana moje nastavničke prakse pa sve do odlaska u mirovinu, znači puna tri i po desetljeća, sudjelovala sam, ili kao govornik, ili kao slušatelj, u raspravama na temu lektire.  Pitanje lektire usko je povezano s  ocjenama o stanju čitateljstva. Lektirni naslovi nisu dobro pogođeni, a čitatelja u nas i nema. U tome se, uveliko, slažu i učenici i profesori, roditelji i djeca, profesori i roditelji. Slažu se i…

  • Provincija je moja mjera

    Često kažem kako volim ići na književne susrete organizirane u malim gradovima i mjestima naše lijepe domovine. Kad me netko pita jesam li bila u Pakracu, Slatini, Omišu, Ogulinu, Lipovljanima, Zadru, Pleternici,  Donjem Miholjcu, Labinu, Glini, Vinkovcima, Kaštel Lukšiću, Gračacu, Buzetu, pred mojim se očima prvo pojavi slika zgrade njihove knjižnice. U razgovorima s čitateljima često spomenem jedan događaj vezan uz takva moja gostovanja. Dobro se sjećam trenutka kad mi…

  • Tko je đak, a tko učitelj?

    Ne znam je li na samom početku mog novog čitanja Škole pisanja (roman se prvi put pojavio 1994.)  potrebno spomenuti da je, baš neposredno prije pisanja tog romana,  Pavličić bio predavač u radionici kreativnog pisanja pri SC-u u Zagrebu. Podatak zasigurno nije suvišan, ali ne mislim da je ikako važan za doživljaj romana. Samo poučavanje pisanja ne predstavlja ovdje temeljni motiv. Ako bi se „između redaka“ ipak trebalo pročitati što…

  • I ljuta godina ima svoje vrijeme

    Mladi pedagog, zaposlen u osnovnoj školi koju je pohađala moja kći, organizirao je, u jesen 2013. godine predavanje na koje je pozvao roditelje učenika petog a i petog b razreda.  Na pozivu koji je ujedno vrijedio i za roditeljski sastanak, bila je ispisana samo jedna točka dnevnoga reda.  Ne sjećam se više kako je točno glasio naslov predavanja, ali znam da je iz njega odmah bilo vidljivo kako nas mladi…

  • Lektira za političare

    Studenti su se samo smiješili kad bih im znala, u godini predsjedničkih, parlamentarnih ili lokalnih izbora, reći kako bismo trebali napraviti popis hrvatskih romana koje bi kandidati – prije nego li dođu na izborne liste – trebali pročitati. To je podrazumijevalo da bismo mi, kao ispitivači koji daju dopusnicu, dobili svojih pet minuta moći. Pristupnici bi morali znati kako se Krsto Frankopan ponašao u tamnici, tko je slomio Petra Krešimira…

  • „Kako si ti naivna, sine moj…“

    U ljeto 1977. došla  sam u posjet ocu. Ćaća je tek uselio u novi stan, prvi i jednini koji će glasiti na njegovo ime. Alipašino-polje, neboder, kat sedamnaesti. U molbi upućenoj stambenoj komisiji ćaća je  napisao da ima četvero djece, priznao je  da su mu ona rasuta po familiji i da bi ih – ako dobije stan – mogao okupiti pod istim krovom. Svojim. Nije napomenuo da se  boji visine.…

  • Adaptacija tornja po medvedgradskom projektu

    Godinama uvjeravam sve oko sebe kako se ne plašim odgovarati na titrava pitanja vezana uz partnerski odnos života i literature i godinama se čudim kako oni koji me slušaju ne prepoznaju količinu moje sumnje. Možda je i vide, ali o njoj, iza mojih leđa, govore kao o strahu. Jer smisao vlastite biografije ne otvaraju ključem literature. Ne strahujem se onoga čega strahuju mnogi; od gubitka društvene pozicije, bljedila moći, viška…