Starost i čitanje, dvije neizlječive bolesti

Od malena sam naučila vraćati dugove. Većina onoga što mi je dano, predstavljeno je „kao da“ se i nije moralo. Postmodernističku formulu „kao da“ prerano sam naučila na svojoj koži, a da bih je mogla voljeti i u zrelosti. Koža je nekada bila mlada i upijala je svaku poredbu; „Volim te, kao da si moje vlastito dijete“, „Izgledaš kao da si odrasla u gradu“…

Teta mi nije bila mama, a bila mi je „kao“ mama, i ja sam prema  tome „kao da“ – na koje je ona pristala – osjećala silnu zahvalnost. Osječki studij književnosti nije bio „kao“ zagrebački, a ipak su mene pozvali na najvažniju kroatističku katedru i nisam to smjela zaboraviti. Na asistentsko mjesto izabrana sam ja jer su moje interpretacije baroknih plačeva izgledale „kao da“ sam na studiju slušala predavanja Zorana Kravara. Trudila sam se to „kao da“ učiniti manje vidljivim, barem ga malo utišati. Primala  sam ga „kao“ upozorenje  kojim me se želi držati na pristojnoj udaljenosti i koje, unatoč jasnom priznavanju svojih dugova, nikada neću uspjeti pobijediti.  Osjećala sam dug prema učiteljici koja mi je darovala prvu knjigu, prema djedu koji me uputio u bolji svijet, prema psihologu  koji je, nakon testiranja slavonsko – baranjskih učenika, procijenio da sam baš ja zaslužila učeničku stipendiju, prema šogoru koji me dočekivao na željezničkim postajama i u zračnim lukama, prema pašnjaku na kojem sam igrala nogomet, prema tihom Đurdanu čiji me stanovnici nikada nisu podsjećali da sam „mala iz Bosne“, prema velikom uredniku koji me imenovao svojom nasljednicom, prema piscima čije sam priče zavoljela u mladosti…Prihvaćali su me „kao da“ sam i njihova. A ja sam se svih tih godina trudila pokazati da sam spremna, i uz visoke kamate, vratiti sve ono što mi je darovano.

Ipak, ostala sam dužna. Prije svega, vlakovima.

Za razliku od onih koji su preda mnom u pravilnim vremenskim razmacima posezali za „kao da „- puno češće da me upozore nego da mi iskažu ljubav – vlakovi ne mogu ništa reći  o mojoj krivnji. Strojovođe koje su upravljale šinobusima, poslovnim vlakom Podravka, ubrzanim, putničkim, međunarodnim, direktnim… svim tim vlakovima na relacijama Đurđenovac – Osijek, Osijek – Zagreb, Osijek – Vinkovci, Vinkovci – Zagreb, Vinkovci – Županja, Vinkovci – Sarajevo, odavno su umirovljene. Umirovljeni su i kondukteri. I prvi i drugi su mogli svjedočiti o mom vremenu provedenom u njihovim vagonima. Nema više ni mog strica strojovođe, njega, koji bi mogao potvrditi koliko smo često, u njegovim izbjegličkim danima, pričali o vlakovima. U tim godinama, dok je naša priča tekla, nisam bila dovoljno zrela da bih razumjela razloge zbog kojih se i on i ja najbolje osjećamo dok putujemo. Napustili smo mjesto u kojem nam i nije bilo tako lijepo, a nismo još stigli tamo kamo nam se baš i ne ide, ali moramo. Više zbog drugih, a manje zbog sebe. Oprezno smo jedno drugom, da nas ne čuju ozbiljniji članovi obitelji, priznavali kako nam je najljepše i najmirnije dok vlak ide, a priče se lijepe jedna na drugu i nitko nas pri tome ne pita čiji smo, i bojimo li se. Desetljeća poslije teoretičari književnosti vlak će proglasiti „nemjestom“. Njihove studije čitat ću u svojoj radnoj sobi i o njima neću razgovarati s kolegama.  Oni bi mi, bila sam sigurna, samo – po tko zna koji put – ponovili da nije pametno doživljavati sebe književnim likom.  

Katkada bih se, na obranama diplomskih radova i doktorata, poželjela suprotstaviti, reći i mentoru, i članovima komisije, i kandidatu da vlakovi mogu predstavljati prave kuće i ponašati se „kao da“ su kuće. Odustajala sam. Gužvala sam rub haljine, čak i kad sam bila predsjednica povjerenstva, na isti način na koji sam to činila kao dvanaestogodišnjakinja, čekajući, u Radničkom domu u Đurđenovcu, iza pozornice, da voditelj priredbe – u čast Dana kombinata – najavi moju harmonikašku točku. Nisam im rekla ni da vagoni mogu biti biblioteke, i da  dobre knjige pročitane u vlakovima postaju još bolje.

Povratkom u Osijek osmislila sam projekt vraćanja duga vlakovima. Ponovno sam počela vlakom odlaziti u Zagreb, ubrzanim. I u Osijek se vraćati drugog dana, Podravkom.

U vlakovima čitam knjige koje sam u tim istim vlakovima čitala nekada. Da nije bilo tih svakodnevnih putovanja na predavanja, moja lektira bila bi skromnija i možda bih ja nespremnija dočekala zrelost. Svaki put iznova potvrđujem sebi kako su stare priče sada drukčije, „kao da“ su nove. Čudim se mladenačkim bilješkama na marginama i prazninama uz rečenice koje su mi danas važne, i izgledaju mi „kao da“ su moje… Ne mogu prizvati mladenačko čitanje. Kroz cijelo putovanje, trudim se o tome razmišljati kao proučavateljica književnosti. Bilježim natuknice, želim svjedočiti o tome kako ne postoje dva ista čitanja jednog književnog djela, čak i kad je ista osoba u pitanju. Samo u trenutku dok vlak siječe pašnjak i dok s prozora gledam kuću svoga djetinjstva, u tim sekundama, u toj minuti, pred mene iskaču ona stara značenja uočena davno, u onim mojim mladenačkim, toliko nevinijim čitanjima. I učini mi se  „kao da“  moja teta odmiče zavjesu ne bi li provjerila prolazi li to vlak kojim se ona o kojoj se brine „kao da“ joj je prava kći, vraća iz škole. A onda strojovođa, uz vaktarnicu u Gabrilovcu, uključi sirenu i nadglasa svaki pokušaj da moje „kao da“ barem nakratko utišam. I slova u davno objavljenim knjigama postaju „kao da“ su tek tiskana.

Prošle jeseni, vrativši se, nakon dva i po desetljeća u Osijek,  odšetala sam – prespavavši tek jednu noć u gradu u kojem sam nekada bila sretna –  do željezničke stanice. Učinila sam to „u vrijeme ubrzanog“. Bio je treći dan mjeseca rujna. Ubrzani i sada polazi u isto vrijeme kao što je polazio i  prije tri, i prije četiri desetljeća. U vrijeme mog studentskog putovanja, njegovi kupei podsjećali su me na luksuzne salone. Studenti su putovali kaubojcima, putničkim vlakovima koji su  stajali u svakom naseljenom mjestu, uz svaku banderu, kako su govorili momci moje generacije. Vožnja ubrzanim dodatno se naplaćivala. A stići kući ubrzanim značilo je da si toga dana izbjegao barem četiri sata fakultetskih predavanja. Pravdati se roditeljima i starijima da si došao ranije jer su se profesori razboljeli, nije bilo moguće. U njihovim očima profesori su bili bića koja sve znaju i koja sve mogu, a takve nikada ne posjećuju bolesti. Danas pomišljam da je to nekada možda i bilo tako.

Za odlazak sam se dobro pripremila. Uz jutarnju kavu pročitala sam  priču Zapis o duši, priču o gradu Osijeku. Učinila sam nešto što sam do tada mogla izbrojati na prste jedne ruke. Bila sam čitateljica teksta koji sam sama napisala. Inače to ne činim. Prije svega zbog toga što se plašim. Ne želim se suočiti s mlađom  sobom jer sam godinama, otplativši dio glavnice, postala otpornija na život. A priča mi je trebala, jer u njoj ima puno mojih vlakova. Cijela se biografija, sve do odlaska iz Osijeka, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća,  promatra kroz vlak. Vlakom sam stigla, u svibnju šezdeset i druge, iz Bosne u Slavoniju. U Osijeku smo teta i ja presjele u šinobus za  Đurđenovac. Dobro se sjećam čekaonice s crveno-žutim klupama.  Tople boje dobrodošlice. Upamtila sam i lice žene koja u šinobusu sjedi nasuprot nas i čija ogromna bijela ruka, dodiruje moj nos. Nikada do tada nisam čula da se ruka može slomiti, da se liječi tako što se stavi u gips i da taj gips može podsjećati na avion. Uostalom, nisam imala pojma što je to avion. Upamtila sam i zvuk kočenja šinobusa na željezničkoj stanici na kojoj nas čeka tetin suprug. Možda je prometnik već tada znao da će ta  mršava djevojčica, dovedena u bolji život, jednog dana opisati  scenu ulaska šinobusa u postaju i da će se njegova crvena kapica pojaviti u njoj, ljepša čak od Crvenkapičine. I učinila sam to, u Zapisu o duši. U njoj sam spomenula i svoje putovanje u Osijek na natjecanja, i na prijemni ispit za upis na fakultet, i svakodnevne vožnje. Željeznička stanica je svaki put, u priči, komentirala moj dolazak i odlazak. Pratila je moje odrastanje, sazrijevanje, bojala se granata, višecjevnih raketnih bacača i snajpera. Moju odluku o odlasku iz grada primila je isključivo kao moju. Nije vjerovala da o odlasku „iz grada vlastite duše“ može odlučiti netko u tvoje ime. Bila je odlučna, nalik mojoj teti. „Kao da“ je bila ona sama. U posljednjem poglavlju priče, osječka željeznička stanica, bila je gotovo nemilosrdna. Vidjevši da me, već kao zrelu osobu, na njoj više nitko ne dočekuje, zaključila je da se moram pomiriti s činjenicom da je nada u povratak uzaludna. Rekla je čak i da su me osječki prijatelji zaboravili.

Trećeg rujna, krenuvši iz stana u neposrednoj blizini, odlučila sam pokazati kako nas obje, i željeznička stanica i ja, nismo bile u pravu. I željela sam stanici priznati kako sam svjesna da sam joj ostala dužna. I da joj se želim ispričati, i da sam smislila plan kojim ću joj u cijelosti „isplatiti svoje dugove“. Jer, ona je dočekivala i ispraćala sve one vlakove čije sam vagone, kupee osjećala „kao da“ su vlastiti dom.

Projekt vraćanja duga vlakovima pažljivo je osmišljen. Na putovanju prema Zagrebu, želim ponovno pročitati neke već, u vlaku pročitane, knjige. I uvjeriti sebe, i priznati sebi, kako to više, nakon toliko vremena, nisu iste priče. U povratku, prema Osijeku, čitat ću nove knjige. I sve će podsjećati „na nekada“.   

Stanica je stajala oronula. Uz nju se pružio moderan, u staklu ovijen  most, most koji „kao da“ ne spaja nego želi još dodatno upozoriti na razliku svjetova. Nigdje muškatla i begonija  koje vise u drvenim posudama na gredama ispod krova, nigdje studenata koji listaju knjige, ni žena koje se –  nakon što su na pijaci prodale sve što su donijele – vraćaju u svoja sela. „Jesi li ti zaboravila na svoju priču, njome si se oprostila od grada. Ne treba se igrati s tekstom. Njegova stvarnost jača je od prave stvarnosti“, izgovorila je stanica; mirno. Nisam imala srca ulaziti s njom u polemiku, nisam joj mogla objašnjavati kako ću od sada ponovno putovati vlakom, kao nekada; polaziti iz Osijeka u Zagreb i vraćati se u iz Zagreba u Osijek. I kako želim u vlaku ponovno čitati, kao nekada, želim ponovno kupe pretvoriti u biblioteku i prkositi svim mobitelima u rukama svojih suputnika, prkositi im onako kao što ona prkosi mostu koji zna, ali ne priznaje, da su stanovnici grada ipak više voljeli onaj stari, željezni, na kojem su kisnuli,  ali s kojeg su vidjeli kamo će ih put voditi i nakon što siđu s mosta.

Stanica me čula. I dalje je sličila mojoj teti. Mislim da mi je željela reći da joj nisam ništa dužna, ali i da nema ništa protiv mog plana.

1.putovanje

odlazak 

Stanica mi se nasmiješila nakon nekoliko dana. Znala je da je projekt krenuo.

Čim sam ušla u vlak i potražila sjedalo upisano na voznoj karti, izvadila sam iz torbe Majdakov roman Starac. Čitala sam ga prvi put prije trideset godina, u vlaku iz Zagreba prema kući, prema Osijeku. Crnković mi je toga dana darovao recenzentske primjerke trideset i drugog kola hita. Nisam imala životnog iskustva kojim bih ušla u roman. Sada mi je tema starosti bliža. Iz mirovine, pa bila ona i prijevremena,  drukčije se razmišlja o samoći, smrti, staračkim domovima, djeci koja su otišla i ne javljaju se.  U isto vrijeme, osjećam i  osobni dug prema Zvonimiru Majdaku. Puno sam puta osjetila potrebu pokazati mu koliko ga poštujem i volim. Pozivala sam ga na svoje seminare, čitala njegove knjige, o nekima i pisala.  Danas mi se čini da sve to nije bilo dovoljno. A bio je velik pisac. Starca je objavio napunivši pedeset godina, na pragu muške zrelosti, u godini velike životne inventure. Previše voljen za pisca generacije kojoj je po izvodu iz knjige rođenih pripadao. Generacija mu nije mogla oprostiti slavu i ljubav čitatelja. Trebao bi i ostati velik.  Na Mirogoju su ga, u srpnju prošle godine, ispratili skromno. Kolega nije bilo. Nije bilo onih koji romane kao što su Bolest, Krevet ili Kćerka nikada neće uspjeti napisati. A da danas zamolite naše studente književnosti, ali i njihove mlade profesore koji bi rado pristali, ni od kog tjerani i savjetovani, cijelu nacionalnu književnost, promatrati i tumačiti samo kroz jedno kanonsko djelo, s tim da kanonskog pisca i kanonsko djelo oni određuju po svom ćeifu i svojim proračunima, da nabroje pet Majdakovih naslova, ne znam bi li uspjeli.

Starost, nakon tri desetljeća, novi je tekst. Teškom mukom sam uspjela pročitati vlastite komentare. Ispisani su olovkom, rukopis je drukčiji. Pojedina slova su nestala. Komentiraju se unutarnji monolozi, govorne perspektive i narativni paragrafi. Uz scene koje opisuju pregledavanje obiteljskih fotografija, stoji komentar „patetično“, pojačan upitnikom. Osjećam nelagodu. Nije lako suočiti se s osobnim promašajima.  Danas čitam o čovjeku koji je ostao sam, kojemu treba samo malo pažnje, čitam o njegovoj sestri i njezinim danima u staračkom domu (tako se tada još taj dom smio zvati), o susjedima, o vjeri da starost ne mora uništiti želju za novim, modernim i mislim o sebi kakva sam bila nekada. Pitam se kako to da se  pisci o čijim sam knjigama pisala u Studentskom listu, Poletu, Književnoj reči i Republici nisu naljutili na mene. U isto vrijeme drago mi je što nisu. Mogu vlastitim iskustvom potvrditi razlike u pristupu književnom tekstu i pripremiti se za raspravu, ako me još ikada netko pozove na kongrese i simpozije, na temu „ispravne interpretacije“. A tko je potpisao kriterije takvih interpretacija i tko je uopće autor propisanog? Vjerojatno su to oni koji vode računa o kolegama iz struke, kolegama koje treba učiniti snažnijima i većima u očima članova njihovih obitelji i u društvu koje bi najradije sve nas pretvorilo u brojke i formule.  

U cijelom romanu postoji samo jedno mjesto prvog čitanja koje bih i nakon novog čitanja ostavila obilježenim. Jedino što bih izbrisala mladenački komentar. Umjesto upitnika, stavila bih  uskličnik. I prešla preko tog znaka ushita i naredbe nekoliko puta, i sve to u nastojanju da ga učinim vidljivijim i njime prebrišem nezrele tragove: „Često ljubav i ljubavne čežnje nisu dugog vijeka jer ih u svakodnevnom životu istiskuju drugi snažni osjećaji. Ljubav priliči mladima. Stari je zamjenjuju uspomenama na ljubav.“

Zagrebački željeznički kolodvor dočekuje me drukčiju. Ne znam zna li za moju priču Zapis oduši. Ne znam je li upoznat s mojim novim projektom i, ako jest , slutili li kakvi će biti rezultati.

 povratak

       U pamćenju ima mjesta i za ružne stvari, znao je Majdakov starac Valent Brajak. Čitanjem ih možemo bolje razumjeti. Puno puta bih o takvim stvarima govorila nakon što bih izgovorila Kad sa bila mala djevojčica… Znala sam tako započeti i svoje priče u vlakovima,  pred prijateljima, ali i pred poznanicima koje danas ne prepoznajem..  

Ni jednu svoju priču nisam naslovila tom zavisnom vremenskom rečenicom. A željela sam. Pogotovo nakon što je Pavao (Pavličić) objavio knjigu za djecu Mjesto u srcu (1996.) i započeo je s rečenicom u kojoj tvrdi da su ljeta nekada puno duže trajala. Na povratku čitam Kastnerovu autobiografiju Kad sam bio mali dječak. Objavljena je u biblioteci za djecu i mlade. Studenti u kupeu čudno me gledaju, pogotovo što čitam s olovkom u ruci. Znatiželjna sam. Knjiga ima predgovor i pogovor. Napisao ih je sam autor. Nikada nisam pisala predgovore, ni svojim ni tuđim knjigama. Pisala sam pogovore, drugima. Možda, konačno, dobijem odgovor zašto je sa mnom bilo tako. Rado bih pitala mlade ljude sjećaju li se romana: Emil i detektivi, Tonček i Točkica, Emil i blizanci, Blizanke, Konferencija životinja? I znaju li u kojem je stoljeću pisac rođen, znaju li da je nazočio ludilu spaljivanja knjiga 1933.godine i znaju li da su među spaljenim knjigama bile su i njegove? Vjerojatno ne znaju, ali i ne moraju znati. U njihovim su rukama ajfoni i oni lako mogu saznati ono što mi znamo i što, možda naivno, poimamo kapitalom.  

Kad sam bila mala djevojčica, za razliku od drugih malih djevojčica koje sam poznavala i koje su maštale o budućnosti, prinčevima i odlascima pred oltar, ja sam izmišljala svoju prošlost. A ona se može prekrojiti, doraditi, popraviti, docrtati, ma – iskreno rečeno i stvoriti – samo pisanjem. Ili, još bolje, čitanjem drugih. Stoga, kad god je moguće, a  pogotovo na satovima lektire, djecu treba podsjećati na važnost čitanja. Kastnerova autobiografija  tematizira ono što je djeci najbliže, djetinjstvo samo. Pri tome profinjeno i poučava. Kreće od općeg i stiže do pojedinačnog; kreće od teze i stiže do vlastite kože prekrivene iskustvom. Podcrtavam, kao da sutra moram pisati lektiru i u dnevnik čitanja unijeti odlomke: Kad dijete nauči čitati i rado čita, otkriva i osvaja neki drugi svijet, carstvo slova.Zemlja čitanja je tajanstveni, beskrajni kontinent;Čitanje mi je bilo kao disanje…Danas sam odrastao i na to pitanje mogu stručno odgovoriti: ni odrasli ne razumiju baš sve. A kad bi čitali samo ono što razumiju, i slagari i tiskari bi imali skraćeno radno vrijeme. U ispovijedanju o potrebi pisanja, roman je sugestivan i ljupko nagovarački raspoložen. I tako dobrodošao za djecu koja bi se danas, poput ovih mladih u mom kupeu, oduzmemo li im nakratko pametne mobitele i računala, strašno dosađivala. A samo pogledom kroz prozor vlaka mogli bi vidjeti cestu, kuće spuštenih roleta i pitati se kamo su otišli vlasnici:…(imamo i jednu vrlinu: nismo se kadri dosađivati! Bubamara na prozorskom oknu zaokupi nas u potpunosti. Ne mora to biti neki lav u pustinji).

Kad sam bio mali dječak ne bježi od oznake autobiografskog štiva i pri tome, daleko snažnije i potpunije, od brojnih teorijskih analiza, daje odgovore na pitanja što to doista autobiografska proza i jest. Pa kad nam pisci ponavljaju Čitajte naše  knjige da biste znali tko smo, to ne znači samo da nam daju na znanje kako svoje vlastite svjetove razmrvljuju i pridružuju ih svojim junacima, nego da nam i naznačuju kako u tekstu možemo naići i na rečenice koje upućuju na razmišljanje o žanru, da nam nude definicije i sadržaje koji potiču na razmišljanje o velikim i ozbiljnim temama iz prostora procesa književnog stvaranja.  Kastnerovu rečenicu poput Kad pišem knjigu, nemam vremena za čitanje drugih knjiga, možemo primiti kao običnu informaciju, ali, istovremeno, uz nju možemo prvo nakratko zastati a potom, potaknuti njezinom jednostavnom dubinom, pokrenuti i lavinu pitanja vezanih uz pretpostavke kako pisci pišu. I upitati se što bi se dogodilo s nastajućim  književnim svjetovima kad bi u procesu njihova kreiranja pisci otvarali vrata svojih rukopisa i među svoje rečenice puštali tuđe. 

Pisac u predgovornom  tekstu kaže da je predgovor nalik vrtu ispred kuće. A vrt je lijepo imati; da se u njemu igraš, ali da se u njemu i skloniš od znatiželjnika što prolaze ulicom: Možda je to zato što sam odrastao u stambenim zgradurinama. Bez i jednog jedinog predvrtića. Moj je predvrt bio stražnje dvorište, a štanga za klofanje tepiha je glumila lipu. U pogovoru knjizi autor se dopadljivo poigrava s čitateljem. Svoj rukopis, kaže mu, daje na čitanje kućnim ljubimcima. I uvažava njihove reakcije. Još jedanput podvlači svoje nakane i provocira našu ocjenu. Jer, bez ocjene čitatelja knjiga nije završena. Knjige koje nemaju svoje čitatelje nisu zapravo nikada ni napisane. Na samom kraju, autor ponovno ističe razloge svoje odluke: Posao je obavljen, knjiga je gotova. Ne znam jesam mi uspio u onome što sam bio naumio… Htio sa ispričati kako je živio jedan mali dječak prije pola stoljeća, pa sam to i ispričao. Htio sam svoje dječaštvo iz  uspomena izvući na svjetlo dana… Priznaje da već ima uvid u recepciju. Štivo je, naime, čitao svojim mačkama. I poslušao je njihove sugestije (Poglavlje o pranju rublja sam prekrižio. Ne zbog njihovih razloga, nego zbog toga što su možda u toj stvari mačke imale pravo).

Lijepo je imati i vrt iza kuće. Posljednje poglavlje knjige naslovljeno je A za kraj – pogovor. Sve tajne mojih odluka i otpora vezanih uz pisanje ili nepisanje predgovora i pogovora tuđim knjigama kriju se u činjenici, nagovara me Kästner, da sam odrasla u kući ispred koje je bio prelijepi vrt s brezama, smrekama, čempresima i cvjetnim rundelama, a da je iza kuće bilo malo prostora; tek za koju gredicu salate i grincajga. I sve to i ne bi bilo vrijedno bilježenja da u naših susjeda nije bilo drukčije. Kuće su im bile izgrađene tik uz cestu, ušorene, a bašče iza kuća ogromne, dugačke, obradive tek uz pomoć strojeva. Meni je, dakle, neutješno nedostajao pogovor. I zbog toga oskudnu zbiljsku bašču iz svoga djetinjstva već desetljećima proširujem ispisivanjima tekstova iza .         

Sada su oba moja vrta napuštena. Uz prugu kojom se vraćam u Osijek, ostaje i kuća u kojoj sam odrasla. Teta ne viri iza zavjese i ne podgrijava večeru. Stara sam i steže me u grlu. Želim samo nakratko postati učenica koja izlazi iz vlaka i kojoj je primjereno čitati literaturu za mlade. Znam da će nakon čitanja Kästnerove autobiografije, mnogi mladi čitatelji razumjeti da se prave priče događaju u životu svakog pojedinca. Mnogi će prihvatiti činjenicu da  život nije ni samo ružičast ni samo crn, nego i šaren. I što je najvažnije, mnogi će naučiti da je svatko od nas vrijedan priče. A da bismo mogli zaključiti koliko su nam ti životi međusobno slični, naši s onima iz davnijih vremena, treba čitati. I čitati. I promatrati svijet oko sebe. Samo će pod tim uvjetom, biti –  kroz nekoliko desetljeća – spremni dovršiti tekst započet zavisnim Kad sam bio mali dječak. Hoće li u njemu biti više pamćenja ili sjećanja, i u čemu se uopće razlikuju te dvije umiljate imenice, ne slučajno u nježnom srednjem rodu, znat će odgovoriti samo oni koji pročitaju divnu Kästnerovu autobiografiju. Po mogućnosti u vlaku.

Osječka stanica je slabo osvijetljena. „Podravka“ je kasnila više od pola sata.  Strojovođa je navijao za mene. Nije ga nerviralo moje sporo čitanje, nije me požurivao. Nije me opominjao kad bih se vratila na već pročitanu stranicu. Osluškivao je i smanjivao brzinu. Znao je da knjigu moram pročitati u vlaku. Izvan vagona, ona postaje neka druga knjiga. 

Iz vlaka je izašlo malo putnika. Još manje ih je čekalo one koji su stigli. Mene su čekali njih dvoje, Magdalena i Pavao. Petnaestogodišnjakinja se nasmijala kad sam na Pavlov upit kako je prošao put, odgovorila da sam čitala Kästnera.

Učinilo mi se kao da se i postaja zatresla od smijeha.

2. putovanje

 odlazak

Željeznička postaja i dalje šuti. Pravi se da me ne primjećuje. A znam da je znatiželjna koje sam štivo odabrala  za novo putovanje prema Zagrebu. I znam da bi joj bilo drago što ću se ponovno družiti sa starijima. .

Zaposlenica jednog doma za starije i nemoćne upitala me nedavno znam li još neku našu knjigu o starosti i starijim osobama koja na tako duhovit način prikazuje tu dob. Obratila mi se u slastičarnici nedaleko mog zagrebačkog stana. Zaključila sam da me prepoznala i da se iza „takvog načina“ krije Pavlova knjiga Pohvala starosti. Odmah sam joj spomenula da je isti autor, prije osamnaest godina, objavio i knjigu Vesele zgode djeda i bake. Obećala sam joj knjigu donijeti. U tom sam trenutku zaboravila da se Zgode nalaze u Zagrebačkoj ulici, ali da posvojni pridjev u „zagrebačka ulica“ treba pisati velikim slovima jer je riječ o nazivu ulice u kojoj živimo u Osijeku. I ta će se činjenica uskoro pokazati važnom. Knjigu nisam zaboravila staviti u ruksak. Uz nju sam ponijela i fotokopiju Ivakićeve priče Didak i baka. Pisala sam o njoj. Nisam je interpretirala. To su prije mene učinili drugi. Mene je zanimala nova varijanta postojeće priče. U njoj sam dala riječ baki, da ona svojim gledištem ispriča mladima u kući kako se osjeća u starosti i koliko je svjesna da su didak i ona samo na smetnji. Bilo je to prije deset godina. Uradila sam to u trenutku kad mi se učinilo da treba pomoći i mlađim članovima obitelji koji se, razapeti između brojnih dužnosti, sve gore osjećaju. Nemaju dovoljno vremena posvetiti se onima kojima bi trebali biti zahvalni za sve ono što jesu.

Odmah sam uzela Ivakićevu priču.  Njom sam se tješila i u danima kad je moja teta bila u domu. Negdje oko Bizovca prestala sam čitati. Samo još nekoliko rečenica i priča bi ionako bila dovedena svome kraju. A ja se nisam mogla suočiti baš sa završnim rečenicama. Nakon tetina odlaska Didak i baka više nisu ista priča. Moja je teta voljela svoju kuću. Godinama je počela i sličiti na nju. Kuća, koju ću – za samo pola sata – ugledati kroz prozor vlaka, bila je ustvari teta sama. Kad god bih nazvala tetu  i upitala kako je, ona bi počela govoriti o kući. I svi drugi ukućani i gosti, mogli su biti samo na smetnji toj čvrstoj ljubavi. Nikako ona njima. Preminula je u tuđoj kući, sanjajući svoju s kaminom u središtu. Uz njega je sjedila noćima, ili plela,  ili  čitala. Zapećak i ognjište, nepoznate riječi u tetinu rječniku, bile su najčešće  imenice  Ivakićeve – za mene u novom čitanju – nepoznate priče.   

U vlaku prema Zagrebu, sama u kupeu,  nastavljala sam svoj projekt. Prisjetila sam se trenutka  kad mi je urednik Mozaik – knjige, Zoran Maljković, darovao Vesele zgode djeda i bake. Zamolio me da napišem osvrt. Znam da mu je bilo jasno da neću. Bilo je to nekoliko dana nakon promocije mog romana Bilješka o piscu. Pripovjedač Zgoda pripovijedao je o supružnicima koji su bili u godinama u kojima je autor sada. Zakoračili u osamdesete. Znam da sam lik Djeda, u svom tadašnjem čitanju, dovodila u vezu s likom oca glavnog junaka iz Pavlova  romana Zaborav iz 1995., da sam tražila mjesta koja podsjećaju na već napisano, da sam na lakom štivu primjenjivala teški teorijski instrumentarij za kakvim sam posezala u analizi proza zahtjevnijeg izražajnog sustava. Bilješke na marginama ponovno su posvjedočile da nema dva ista čitanja. Uz rečenicu: Baka je pomišljala da to dolazi otuda što u posljednje vrijeme mnogo čita, pa su joj i uspomene malo literarnije, ispisala sam nekoliko danas mi nerazumljivih natuknica. Između ostalog, pitala sam se koju je to literaturu Baka čitala, komunicira li njezina lektira s osnovnim tekstom… A u rečenici: Deda je vjerovao da to ide tako nekako: da smrt napreduje u krugovima. Zađe u neku porodicu, i onda je ne ostavlja na miru sve dotle dok ne obavi sav posao koji je naumila, vidjela sam krugove povijesne ponovljivosti i posezala za filozofijom povijesti. Danas u tom duhovitom štivu koje ću darovati zaposlenici doma, jasno vidim da je Pavao pred očima imao svoje roditelje i da je bilježio njihovu svakodnevnicu. Prije osamnaest godina, kao autorici neljubavnog romana, zgode djeda i bake, pa bile i one vesele, nisam bila u stanju prepoznati. Nisu me se ticale, i bila sam uvjerena da se još ne moraju ticati ni samog autora.   

povratak

Zaposlenica doma spomenula mi je posvetu u Pohvali starosti. Nije skrivala oduševljenje. Gledala me ispitivački, kao da se želi „na licu mjesta“ uvjeriti je žena pred njom zaslužila  rečenice koje su joj upućene. „Pročitala sam samo rukopis. U njemu nije bilo posvete. Posvetu sam pročitala iz knjige. Moram sve iznova, tiskanu knjigu. Rukopisi se ionako doimaju drukčije.“, pomislila sam. Vlak za Osijek kreće za sat i vozit će onoliko koliko meni treba.

Jednom sam prigodom pisala o posvetama književnim djelima. Zanimalo me koliko posvete komuniciraju sa samim tekstom i jesam li uopće u pravu  kad mladim kolegama ponavljam kako književni tekst ne započinje prvom rečenicom. Znam pisce koji su svoje knjige posvećivali  ženama u koje su u vrijeme pisanja bili zaljubljeni. Ta su se imena, iz knjige u knjigu, znala mijenjati. Ona su u svom dativu skrivala autorovu ljubavnu biografiju kojoj nije bilo mjesta u bilješci o piscu. Puno sam pažnje posvećivala posvetama u povijesnim romanima. Kumičićeva posveta Anti Starčeviću u romanu Urota zrinsko-franskopanska odmah na početku otkriva „što pisac i na koji način želi reći“. Vlastite knjige posvećivala sam svojoj kćeri i svojim studentima. I neprestano, proučavajući duge  i ispisujući vlastite, čeznula sam da i meni netko, jednoga dana, posveti knjigu. Učinio je to Delimir Rešicki u Ogledima o tuzi (1996.), ali je mom imenu dodao „i drugim  dragim prijateljima“. Došlo mi je da korektorom prebrišem sve ono nakon običnog malog sastavnog veznika „i“. Knjigu sam za Božić 1996. darovala Pavlu. Pogledao je posvetu i nasmiješio se. Naravno da je dodao kako je njemu posvećivanje strano. I sad dobivam posvetu u Starosti, ali ne na početku nego na kraju knjige. Završna rečenica poslije koje ničeg više nema.  

Čitam je u vlaku. Da sam mlađa, već bih zbog mjesta na kojem se posveta nalazi pronašla razlog za ozbiljniju teorijsku analizu. Posveta na kraju teksta, a ne prije početka središnjeg teksta. Nešto slično kao i s pogovorom romanu Vuci. Nehajev je završnu riječ napisao po uzoru na Šenoinu predgovornu. Plašim se da me mladi ljudi u kupeu gledaju na sličan način na koji su me gledali dok sam prošli put čitala Kastnera. Danas me ne zanima ništa drugo osim riječi u posveti. Samo ono što je pisac htio reći.“ Ne zanima me čak ni to je li  „Julijani“ opravdano svim zapisima Starosti i hoće li druge čitateljice na mjestu moga imena i vidjeti svoje. Pripovjedač ionako – barem u teoriji – ne smije imati ime. I može biti i moj, i njihov, i svačiji.  Pod uvjetom, da o starosti ne piše kao da piše Oglede o tuzi.

Nakon Đurđenovca uzimam Mlakićev Bezdan. Moja se višnja ne vidi iz vlaka. Tetak ju je jednog ranog proljeća posadio za svoju ženu. Žena  je voljela štrudlu s višnjama. A on je volio ženu. Nije volio kolače. A ja sam voljela i njegovu ženu, moju tetu, i njezine kolače s višnjama. Sve troje smo se bojali zaborava.  I Mlakićev prvi dio romana čitala sam u rukopisu, Ime višnje. Obožavam Mlakićevu prozu. Smijem to priznati u vlaku. U predavaonici se nisam  usudila toliko voljeti. Plašila sam se da će to netko dojaviti matičnim komisijama.  Kiša, magla, snjegovi, kava, šutnja , bol, fotografija… ključne riječi velikog prozaika. Jedno poglavlje započinje datumom, 17. siječanj („Tog datuma je bio staričin rođendan i obljetnica njihova braka“), započinje rođendanom moga brata. Bojim se takve starosti i ne znam je li bilo pametno čitati Bezdan nakon Pohvale starosti.  Ni o tome teoretičari književnosti ništa ne govore. Ne spominju redoslijed i utjecaj. Jasno, jer ne dopuštaju uživljavanje. A ja sam sigurna da bi Bezdan bio drukčiji roman da sam ga čitala prije Pohvale? 

Vlak je prelazio prugu uz Anino groblje, a ja sam završavala drugi dio Bezdana: Starica je u jednom trenutku otvorila oči, a potom ih sklopila. Nije zatim čuo njen dah. Sklopila je oči i sve zaboravila.

Na stanici me čekalo njih dvoje. Pavao je postavio isto pitanje kao i prošli put. Prešutjela sam mu da sam čitala njegovu knjigu. Spomenula sam samo Mlakića. Nisam rekla Magdaleni da je starica, lik u romanu, bila profesorica matematike.

Stanica je drijemala. Trgnula se tek kad je umiljati glas izrecitirao posebnu obavijest: „Obiteljski vlak Osijek – Zagreb krenut će  1. srpnja 2018., u 6 h ujutro, s prvog kolosijeka i stat će samo na stanicama: Starac, Kad sam bio mali dječak, Didak i baka, Vesele zgodedjeda i bake,  Pohvala starosti i Bezdan. Karte se prodaju u ograničenom broju; dvije za umirovljenike i jedna za gimnazijalce. Dolazak u Zagreb planira se oko 10h. Oni koji se odluče na ukrcaj, nemaju pravo na povratak. Čak ni u slučaju da priču Zapis o duši znaju napamet.“

„Za vraćanje dugova potrebe su dvije strane“, bilo je posljednje što sam čula. Oronula željeznička stanica počela je govoriti u snu. Njoj je rezultat moga projekta bio jasan i na samom početku.

Osijek – Zagreb, proljeće 2018.