Pisanje – ključna riječ u definiciji optimizma
(Umjetnički optimizam ili Baš me briga čiji je Andrić pisac)

razgovor s riječima

S polica vlastite  knjižnice uskoro ću skloniti rječnike materinskog jezika. Učinit ću to prije  nego što se  popisane riječi međusobno posvađaju. Počele su me žalostiti njihove sve češće polemike. Unose mi nemir u pisanje, koče me u nastojanju da sa svima njima ostanem u ljubavničkom odnosu.

Zasada se još samo tiho prepiru; kao majka i kći, sin i otac, baka i unuka, stric i nećakinja, kao svi oni čiji razgovori započinju  rečenicom U moje je vrijeme bilo drukčije a nastavljaju s Ma, molim te, nemoj me gnjaviti. Osjećam da se, po istoj dramaturgiji,  i riječi upisane i objašnjene u rječniku objavljivanom u nekoj od godina moga djetinjstva ne mire s činjenicom što njihovi potomci nose drukčija objašnjenja. Nerijetko su zadržali samo ista slova, a znače posvema nešto drugo. Bojim se da su pojedine, istrošenih glasnica, već upućene na put prema točki zaborava, prema uredu ambicioznog novog urednika uvjerenog u vjerodostojnost ankete koja jasno pokazuje kako tržište misli da su pojedine od njih postale suvišne. Jednostavno, izašle iz mode. Nisu u điru. Nisu napete. Nisu in. Kao ljupkost, kao poslušnost, primjerice. I dok u kalendaru tražim sretan dan za provedbu svoje odluke, čujem kako moja hrastova polica počinje podrhtavati. Od siline nečijeg glasa. Iz korica starog rječnika iskočila je riječ sposobnost i skakuće po drvenim godovima. Urla izbezumljena. Pokušava mlađoj, a istoj sebi, nepromijenjenoj ni u jednom fonemu, pojasniti kako se ona nekada osjećala. Činilo joj se, govori, da je predstavnica jedne od najponosnijih imenica u ženskom rodu. Sada zamjera svojoj najbližoj, preslikanoj posve, što je dopustila da za njima posežu u nelijepim govorima. Slušam kako joj suvremena sposobnost, drska i svadljiva, iz ležišta nedavno pojavljenog rječnika, odgovara da se i sama slaže s novim tumačenjima: „Danas je sposoban samo onaj koji najkraćim putem dođe do cilja“, procjeđuje lijeno i samouvjereno. Javlja se potom druga riječ. Moglo bi se reći da im je i daljnja rođakinja:  „Smiri se“, tješi ostarjela riječ uspjeh svoju generacijsku kolegicu sposobnost. „I moji potomci su se prilagodili. Više nije uspješan netko tko je vlastitim rukama sagradio ćupriju i povezao ljude. Da, mila moja, tako su donedavno opisivali mene. Danas na istom mjestu stoji da je uspješan netko tko je srušio most i pokrenuo ratove. A preslikana ja šuti i pristaje na ponuđenu odjeću.“

„Stišajte se“, progovara sljedeća. Odlučna je; ne zapovijeda, ali ni ne moli. „Umorna sam, vama barem daju malo mira, a za mnom posežu iz minute u minutu.“ 

Nastavlja, kao da je unaprijed smislila govor, kao da je samo čekala priliku. Prijeti da će se razmrviti u slova ne kaže li sve što joj leži na srcu:

„Bez mene ne mogu ni šarmantni kavanski mudraci, ni političari, ni psiholozi, ni marketinški stručnjaci, ni novinari, ni književnici. Dobro, književnici, oni imaju pravo na to. Čak i onda kad me provociraju, kao onaj neki Ludvik, pa kažu da sam opijum za narod, kao onaj  Voltaire, s čijim optimizmom muče klince u gimnazijama pa me nakon toga ne žele ni upoznati. Ne bježim od toga da mi je simpatično prozivanje u naslovima knjiga pjesama. Čula sam, jesam li samo dobro upamtila, za zbirku stihova Slon i optimizam, pričali su mi i o slikovnici Vjeverice i optimizam, a upozoravali su me i na onog Adrianea Molea, koji će se uz moju pomoć izvući od teške bolesti… Ne uspijevam ni predahnuti. Ni kavu popiti s onima koji su još skloni priči i pričanju. Govori li  zaljubljeni kritičar o svom najmilijem, a mrgodnom prozaiku prozvat će mene kao najjači adut u ocjeni romana koji diše tjeskobom, uzaludnošću i nemirom. Kad si nepoznati pruže ruke, da bi se sutradan mogli pozdraviti na ulici, ponoviti ime jedno drugome, pozivaju mene u pomoć. Šminkam im lice i na oči im nabacujem lažan osmijeh. Umuknite, molim vas.“ U svom ispovjednom monologu nije ni primijetila da su polemičarke zašutjele još na njezinoj drugoj rečenici.  

Nisam posegnula za rječnicima da bih potražila onu koja, i uz leksikografske sedative, ne može usnuti. Bila sam posvema sigurna da za mirom i tišinom u svom prebivalištu vapi riječ optimizam. Razmišljala sam o onome što sam čula. Optimizam bi trebao svoje kolegice  pozivati na suradnju, miriti generacije, a one koje po nalogu novih stručnjaka odlaze u ured zaborava tješiti stoljetnim melemom čiji se osnovni sastojak zove Sve se događa s razlogom. Slutila sam kako se riječ razbudila izgovorenim pojašnjenjima. Kako i ne bi kad ih je daleko više upućivala samoj sebi nego brbljavim susjedama. Njihova prepirka iskorištena je isključivo kao povod. Okrenula sam se polici. Pretpostavila sam da je došao pravi trenutak  moje osobne provjere. Riječ je stajala izvan rječnika. Predstavila sam joj se kao spisateljica. Znala sam da me nakon toga neće otkantati i zatražiti novi mir. Ipak je u svom nastupu pokazala malo razumijevanja prema piscima. Zatajila sam da češće interpretiram tekstove drugih. Odmah sam joj priznala da je moj karakter izveden iz nje. Isti čas me prekinula komentarom. Možda samo zbog toga da mi pokaže da me pažljivo sluša. – Da, ja imenica optimizam, nevjerojatno, muški sam rod, ali dopuštam da se u pridjevu pojavim i kao žensko, rekla je.

– Optimistična sam, ponovila sam joj. Učinila sam to nekoliko puta, kao da čitam litanijsko nabrajanje na jutarnjoj blagdanskoj misi. Željela sam da to čuje. I prihvati. Meškoljila se. Nije tajila nevjericu i nije brinula hoće li probuditi one koje je do malo prije opominjala. Začudila sam se nad spoznajom da je i riječ iz rječnika upoznata s pričom o mom životu koji nije osiguravao temelje za njezino ugrađivanje.

Prekinula me. Zatražila je da predložim vlastitu, ali jasnu definiciju nje. Osjećala sam se kao studentica koja je došla slušati ispit, a onda je profesor, u tijeku ispitivanja odlučio prorešetati i nju. Iznenadila sam samu sebe spremnošću: „Vi za mene jednostavno predstavljate sposobnost uz koju se cijeli život može staviti u novi okvir, dati mu novi smisao.“

„Dakle, ako sam dobro shvatila, za tebe je to pisanje, za druge slikanje, a za treće, i za treće je nešto. I za četvrte nešto. Svatko ima svoje nešto, a optimistični su oni kojima je dano prepoznati. Oni preživljavaju zbilju vjerom u trenutak nakon kojeg će je ili tekst, ili boja, ili pokret, ili zvuk ili slika, preoblikovati u nešto novo, nešto što će joj dati jedini pravi značaj. Život kao zasluživanje umjetnosti. Ja kao lijek u borbi protiv depresije.“

Možda je kad čula i za despresivni optimizam književnosti, ili Šaku suza, vreću smijeha, pomislila sam, ali nisam joj postavila pitanje. Nisam je željela zaustavljati u interpretaciji. Zadaća joj nije bila laka. Sebe samu pretvarala je u sve čvršći termin: „Ja kao sposobnost da se moja suprotnost arogantni pesimizam, frajer koji je pokorio današnji svijet, oslabi i ukroti. Drukčijim pogledom oko sebe, očalama u koje je, umjesto dioptrijskih stakalaca, ugrađeno moje ime. S okvirima koji odgledano i proživljeno pretvaraju u ljepotu.. U redu je, potpisujem.“  

Nije skrivala da joj se svidjelo ono što sam rekla.

„Molim te, zapiši to, obratila mi se prijateljski. Usput objasni i ostalima ono što sam malo prije poručila drukčijim riječima, opravdaj me, priznajem da sam bila i drska prema kolegicama, a potom pribilježi svoje. Samo za mene. Pojasni drugima moj umor. I nemoj, preklinjem te, nigdje ponavljati onu o polupraznoj ili polupunoj čaši, o ruži s trnjem, i trnju s ružama, o dvojica koja gledaju s istog plota pa jedan vidi zvijezde a drugi baru, o naputku Misli samo pozitivno… Izlizali su me njima. Slažeš se?“, upitala me.

„Sa svime, osim s tim da je riječ pesimizam vaš suparnik?“ Polica je poskočila od njezina zaprepaštenja. Izgovorila je riječ koju nisam našla ni na jednoj adresi rječnika.

Ipak, pravila sam se da razumijem. Samo da bih mogla nastaviti svoje izlaganje, samo da bih mogla replicirati na onu o zaljubljenom kritičaru i namrgođenom piscu, o vezi pesimizma i nje. „Vidiš“, prešla sam na ti, „voljela sam jako književnika Dalibora Cvitana, i na njega sam mislila kad sam ti proturječila. Njegov roman o pesimističkom pedesetogodišnjaku unosio je više dubinskog optimizma (nije li pomirenje s tijelom koje odlazi, s glupošću kojoj ne možeš umaći istinski optimizam) od svih romančića sa sretnim krajem. Ti si se osjećala ugodno u njegovu društvu. Znala si da ga upravo ti držiš u tjeskobnom svijetu. Ne znam jesi li prije dvadesetak godina, samo nekoliko mjeseci prije piščeva odlaska,  bila u dvorani Gradske knjižnice na Književnom petku posvećenom njegovom novom romanima.“

„Bila sam“, reagirala je isti čas, „imaš pravo, nasmijala sam se i ja, što nasmijala, bila sam među najglasnijima, njegovu odgovoru na upit iz publikevoli vi više Zagreb u kojem živi iliVodice u kojima je rođen. O da,  sjećam se kako se pesimizam okrenuo prema meni i sućutno me prostrijelio, kao glupaču koja nije shvatila što pisac hoće reći.“

„Zagreb mrzim“, izgovorio je kao iz topa, a potom napravio stanku. U samo nekoliko sekundi Vodičani su porasli metražom do Prvića. Brzo su se vratili i uvukli u sebe čuvši svoga Dalibora kako nastavlja rečenicu „…a Vodice ne podnosim“.

„Shvaćam da sam živjela u prostoru između njegova života i budućeg teksta.“

Zaključak je izgovorila tiho, na rubu sna. Disala je sve tiše. Zasigurno i nije čula kad sam, u znak razumijevanja, citirala velikog Kafku: „Patnja je pozitivan element u ovom svijetu. Zapravo to je jedina veza između ovoga svijeta i optimizma.“

Okrenula sam se kompjutoru. Nisam ga uključila.

   u obranu riječi – prvi zapis

Riječ optimizam doista ima pravo. Za njom posežu prekobrojni. Zasigurno je najspominjanija i u dnevnim novinama država za koje se, u alkemičarskim sobicama moćnika, spravlja skori bankrot. Od ulaska u EU raste optimizam i potpora Vladi, Građanima se nakon izbora vratio optimizam, Hrvatskim potrošačima se vratio optimizam, Vlada na facebooku odgovarala optimistički, Ljudi su najpozitivniji u Južnoj Americi, Hrvati na dnu ljestvice… Naslovi u jednom trenutku tješe, u drugom prozivaju. Ima optimizma, nema optimizma. Imperativno Samo pozitivno misliti priziva ozbiljnu urtikariju. Pozitivno misliti, biti optimističan, struji poput mantre i u školama, i u Saboru, i u kolektivnim ugovorima, i u dotrajalim zrakoplovima, u brodovima izloženim jakim burama, u vlakovima koji voze po neodržavanim prugama, u brakorazvodnim parnicama.  

Optimizam je postao glavni lik literature za samopomoć, i to u svijetu koji je uporno činio sve da na lica svojih stanovnika navuče nemir i mrzovolju. A kad je svijet ostvario ono što je naumio, okrenuo je ploču i stao, kroz sedam ili deset lekcija, podučavati o metodama kojima se šefove mane mogu pretvoriti u osobne prednosti, a odbojan stav zamijeniti optimizmom. I tako, uz pozivanje naveselje i radost, milijunskom se tržištu nude priručnici o naučenom  optimizmu. Naučeni optimizam, naivni optimizmi, realni optimizam, metafizički optimizmi,  klasni optimizam. U povijesnom međuvremenu, u kojem se sreća mjeri isključivo bojama kreditnih kartica, nema previše prostora za one koje bi umjetnošću i posebnim darovima savladavali prepreke zbilje i istinski povjerovali u proizvod projektiran u prostoru duše. Takvi u svemu vide smisao, uzrok i posljedicu, naslućuju sljedeći događaj. Oni jednostavno misle ispod površine. Ne pitamo se kako će se ti isti osjećati čuju li rečenicu „Mozak optimiste tjera da se umjesto kontemplativnog emotivnog života počne živjeti aktivan, odnosno život u pokretu“. Dijagnoze, poput ove, izgovaraju današnji psihoterapeutski autoriteti koji tjedno krcaju sportske dvorane dezorijentiranim ljudima uposlenim u trgovačkim lancima u vlasništvu donedavnog im kolege iz iste blagajničke smjene. Ako se kojim slučajem i upitamo, isti čas se umirimo nadom da će netko od prisutnih slušatelja ustati i, gledajući  novog izbavitelja u lice, progovoriti: „Oprostite, kada ne bi bilo kontemplativnog emotivnog života, naša  bi odredišta, do kojih dolazimo životom u pokretu, bila osiromašena. Zidovi galerija bi se ispraznili, bibliotečne police osiromašile, a kazališne pozornice opustjele.“  Predavač će, pretpostavljamo, nakon toga ustati i odšetati do mjesta s kojeg je stigao komentar. Pružit će ruku, izgovoriti svoje ime, naglasiti „A vi ste?“ i poduplati s „koliko mu je drago“. Nije li i riječ spomenula da je redovito pozivaju pri činu upoznavanja? Istina. Ne posežemo li redovito za istim rečenicama, čak i mi koji nismo pohađali visoke škole za odnose s javnošću, studije komunikologije i ljudskih resursa. Nemaštovitom „Baš mi je drago“ pridružimo stišano vlastito ime. Katkada dodamo i ukrasno „Toliko sam lijepo čula o vama“.    

Odavna sam prestala ozbiljno shvaćati upit „kako si“. Čujem ga, i to je istina, sve rjeđe. I jasno mi je da i oni koji ne odustaju od postavljanja nisu spremni do kraja poslušati tih nekoliko riječi sašivenih u formu odgovora. Umoreni su svojim brigama, a pretinac namijenjen tuđim nevoljama odavna je popunjen. Adresa na kojoj se povremeno praznio izbrisana je s karata i reljefa; bez referenduma, bez ustavnog suda, samo s nekoliko suza nepriznatih lokalnih pjesnikinja. „Kako si?“, izgovara se onako usput, hladno, kao naslijeđeno jezično blago iz vremena kad su sugovornici očima razaznavali  kako im je protekla noć i je li se omiljenom profesoru rodio sin. Odgovori li se „Nisam dobro“, pitanje ne pokreće razgovor. Ima pripremljenu formulu utjehe: „Samo pozitivno, malo više optimizma, i sve će biti dobro.“ I odlazi. Iza ugla, kad ga više nitko ne vidi, spušta ramena. Može se dogoditi, prije svega u  sapunicama i nižerazrednim filmskim produkcijama, da prvi stisak ruke te pogled oči u oči, pa i ishitreni zaključak o skladno rimovanim imenima, iscrta startnu poziciju s koje će se  započeti ljubavna priče; sve rjeđe do kraja života, a puno češće do njezine pedesete.

*

– Vi ste spisateljica, osoba koju mora boljeti da bi bila sretna, rekao mi je muškarac kojeg mi je prije nekoliko godina predstavila moja dobra prijateljica, jedna od onih koje vjeruju da se do optimizma može doći podvlačenjem rečenica iz priručnika koji godinama ne silazi s top lista najčitanijih.  Komentarom je pojeo svoje ime. Smiješio se. Rekao je to lakoćom, glasom koji se ne propituje. Do kraja života, pomislila sam. Do kraja moga je imalo smisla.

Počinje bajka za treću životnu dob, ostalo je neizgovoreno. U meni, ali ne i u njemu.

           Moderni teoretičari bajki koji su međusobno ujedinjeni idejom pretvorbe vuka samotnjaka u vuka  vegetarijanca i koji navijački traže rečenični dokazni materijal za napade  na davno preminule književne klasike – nepravomoćnom presudom već optužene zbog toga što su svojim okrutnim Pepeljugama i Orašarima istraumatizirali generacije i generacije klinaca i buduće optimiste pretvorili u zauvječne pesimiste – morali bi, u tonu istog projekta,  poraditi i na osjetljivosti završnih rečenica. Ako se bajka pod svaku cijenu mora lišiti okrutnosti i time iskliznuti iz temelja svoga žanra, onda i posljednja rečenica mora pretrpjeti restauratorske intervencije. Njome se u izvornom obliku poravnavao doživljeni strah, očajavana nepravda. Predstavljala je, jednostavno, ciljnu nagradu. Prime li novi klinci lajt verziju Crvenkapice, ne vjerujem da će ih pri tome zasmetati čuju li umjesto zaključne, klasične, optimistične rečenice I živjeli su tako sretno do kraja života njezinu osvježenu varijantu s vremenskim određenjem I živjeli su tako sretno do njezine pedesete. Malim slušateljima koji su vlasnici desetog dijela tih godina pedeseta se ionako čini podatkom preuzetim iz znanstvene fantastike. No ograničenje ide u korist novih stručnih čitatelja. Vjerodostojnije je, a vodi računa i o mama i bakama, koje priče kazuju ili čitaju. Što, suvremena teorije ne smije zanemariti. Neke od njih bliže se pedesetoj, možda su se u supruga zaljubile u ranoj mladosti, a sad im je sve jasnije da će njihovom ženskom skorom pesimističkom klimakterizmu, zaprijetiti signali njihovih, muških, novih životnih optimizama potaknutih tepanjima tanjušnih damica koje su još nedavno rođendane proslavljale u igraonicama i radovale se šarenim darovima, prije svega knjigama s izborima najljepših klasičnih bajki.

       U djetinjstvu mi nikada nitko nije pročitao niti jednu bajku. Bila sam obilježena zbiljskim strahom. Nisam znala što znači rečenica Živjeli su sretno do kraja života, ali sam silno plakala kad se dječak u kojeg sam bila zaljubljena odselio u veliki grad. A ja sam, još puno noći poslije, osluškujući vlakove i zvuk vaktarnice, maštala kako ću se s njim, kad porastemo vjenčati. Za rođendan mi je poslao  Andersenove bajke. Ne sjećam se je li mi moj otac, onaj koji mi nije ispričao niti jednu bajku, te iste godine darovao Faulknerovu Legendu ili Andrićevu Ćupriju. U školi su me često uzimali kao primjer. Vidiš, ona s takvim životom, a takva…. Slutila sam kako žele reći da usprkos tome što ne živim s  roditeljima, što ustajem u šest ujutro i vraćam se kasno navečer, imam  dobre ocjene,  i što se često smijem. Već sam tada život shvaćala kao tekst premda to nisam znala definirati. Oni koji su mislili da me poznaju tvrdili su drugima kako mala iz stvarnosti bježi u čitanje knjiga. Pristajala sam na njihove ocjene. Priznajem, ipak mi je više  godilo kada su mi neki drugi, puno godina poslije i puno bliži meni, govorili kako živim književnost. Godilo mi je čak i onda kad bi njihov glas poprimao ozbiljnost dijagnostičkog gledišta odjevenog u bijelo.  Vi ste ona koju mora boljeti, da bi bila sretna.    

Preseljenja i razvode, umiranja i ratove, zatajivanja i preljube, marginaliziranja i prijetnje izdržavala sam pogledom iz vlastita tijela, iz oklopa čije su stanice zbrajale, množile i uredno izvještavale statističare moje biografije. U jednom trenutku voditelj tima izvijestio me da su sve stanice popunjene. Pružio mi je tablice nakrcane brojkama. Ispod njih je stajala samo jedna, zaključna rečenica, napisana u moje ime: Nikada mi u životu ne može biti tako loše da od toga ne bih profitirala. Tražili su da je ovjerim svojim potpisom. Učinila sam to. Sigurna u ispravnost odluke. Čak sam i dopisala: Priču treba zaslužiti. Statističari su svoje slaganje potvrdili kimanjem glave. Vremenom su slova postala jasnija i postojanija. Samo su brojke izblijedjele.

*

Rječničke su riječi sanjale. Zavidjela sam im. Mene je obećanje dano optimizmu posvema razbudilo. Onaj koji me ne tako davno kristalno opisao pri upoznavanju, te noći nije slao sms poruke. Posljednjih je dana sve razgovjetnije, premda nikada nije pročitao Cvitanov roman, raspravljao o muškom optimizmu pedesetogodišnjaka. Znao je da će uskoro postati, ako ne tema, onda barem snažan motiv, neke moje nove priče. Vjerovao je da ga to ispričava. Nije želio prihvatiti činjenicu da je moje skladište preduvjeta za sreću toliko prekrcano da mi nije potreban još i njegov jednokratni milodar.         

u obranu definicije – zapis drugi

Uključila sam kompjutor.

U tišini polica, krenula sam u opasni rudnik priča pohranjenih u stanicama moga tijela. Riječ me, ne zaboravljam, zamolila da joj sve zapišem. Zasigurno ni ona, prepuna sama sebe, nije slutila da ću to učiniti do jutra. Konačno sam dobila priliku izložiti svoju literarizaciju života, prozvati one koji ne vjeruju težini života u onih koji svoja stanja izgovaraju uz smiješak, zamjeriti antologičarima autobiografija koji se ne zanimaju pravim odnosom proživljenog i ispisanog. Pojasniti onima koji još imaju snage poslušati, kako sam posezala za umjetničkim optimizmom i onda kad se pred mene stavila mučna pitanja vezana uz živote dubinskih pisaca.  

Na ulazu u tijelo umjesto riječi Sretno stajala je riječ Strah. Podloga svakom optimizmu, rekao bi Wilde. Počela sam kopati u potrazi za najboljim primjerima. Zahvaćala sam naslage životnih mučnina savladanih sviješću da ih zaslužujem kao priču koju ću jednoga dana ponuditi drugima na čitanje i upisivanje. Zastajala sam na odroncima zbiljskih trenutaka koji su me podsjetili na razloge zbog kojih sam postala drukčiji konzument, svjesno oslabila snagu znanstvene riječi i počela nuditi nježne odgovore na ozbiljna književnopovijesna pitanja. Sagnula sam se i dohvatila grumen za koji sam vjerovala da sam ga pokopala duboko, u najtamniji sloj rudnika, da ga više nikada ne pronađem.

Još uvijek je bio istog sastava. Možda su se vremenom samo omjeri promijenili;  čestice boli nepripadanja i suze djevojčice počele su činiti manji postotak u odnosu na  ljubav prema obožavanom piscu i povrede onih koji književnost primaju uz pomoć kalkulatora i prave se da sve razumiju. Vapio je za novom analizom. Znao je da ću ga pričom o optimizmu učiniti ravnopravnima ostalim u rudniku tijela. I da je u njemu tajna mene i pogleda na život u kojemu se sve isprepleće: trauma se preseljava u vlastiti tekst, a vlastiti tekst mijenja pogled na tekstove drugih jer sluti, upravo tom darovanom sposobnošću koju nazivamo optimizam, kakav je život onoga drugog bio. O dva krajnja životna pesimizma razgovaraju dva unutrašnja umjetnička optimizma.

Grumen je čuvao tajnu moje drskosti kojom sam se podsmjehivala pitanjima o književno-nacionalnoj pripadnosti velikog, meni osobno najvećeg moga, ako ne i našeg, prozaika. 

Radi se o autoru čija je biografija pod najpreciznijim povećalima književnih povjesničara i književnih političara. Posljednjih dvadesetak godina svaka i najmanja Andrićeva obljetnica proglašava se povodom za organiziranje međunarodnog skupa, znanstvenog kolokvija ili manjeg simpozija; toliko godina od rođenja, toliko od smrti, toliko od Nobelove nagrade, toliko od objavljivanja Proklete avlije… O Ivi Andriću se pišu doktorati, oko njega se vode polemike, njemu se posvećuju tv i radijske emisije, zbog njega se čitatelji svađaju po forumima. I neovisno o kakvim je govornicima i sugovornicima riječ, vole li oni piščeve bosanske mudrosti ili su skloniji zavrzlamama građanskih salona, primjenjuju li na njegov korpus nove teorije identiteta ili su im milije pozitivističke metode razotkrivanja, svi oni odabiru istu vokalnu pratnju koja u pozadini njihovih tumačenja pjevuši tonove na crtovlju istrgnutom iz travničke knjige rođenih i beogradske knjige umrlih. Čiji je ustvari pisac, pitaju se oni koji u ispovijedima njegovih junaka ne osjećaju riječi svojih predaka. Priznajem, i sama sam prije dvadesetak godina kanila postaviti isto pitanje. A onda me bol osobne biografije, isprovocirana isključivo pitanjem vezanim uz Andrićevu pripadnost, osvijestila i ohrabrila. Danas mi tema svrstavanja u pretince izaziva podsmijeh.  Književnopovijesno pitanje izgubilo je bitku. Njegovi vojnici priključili su se odredu koji je pobjednički jurišao na vlastiti pesimizam. Došlo je vrijeme da i to zapišem.

                        U studenom 1992. godine, u trenutku događanja velike povijesti, na onom istom Književnom petku, spominjanom već uz Cvitana, vodila sam tribinu na temu Andrićeve pripadnosti. Povod je bila stota godina rođenja; rođenja nobelovca kojeg su prije samo nekoliko mjeseci s domaće adrese preselili na knjižne police strane literature. Osobno me zanimalo je li to učinjeno uz njegov nebeski pristanak. Nije mi bilo lako naći sugovornike. Pozivu su se odazvali samo Krešimir Nemec i Dubravko Jelčić. Tih dana do mene je došao glas, da se iz okupiranog Sarajeva uspio probiti pjesnik Mile Stojić. Voljela sam njegove stihove. Još od svojih studentskih dana. A meni je bilo tako potrebno da netko s istinskim pravom na govor, netko iz tužne zemlje Bosne, netko tko zna da se u njoj i voli i mrzi kao nigdje drugdje – govori o velikom Andriću. Ne pamtim tko mi je dao Miletov zagrebački broj. Sjećam se samo telefonske govornice s koje sam ga nazvala i zamolila da bude sudionik rasprave. Pristao je. Petak je stigao puno prije nego što obično stiže.  

Petnaestak minuta prije početka našli smo se u ravnateljičinoj sobi. Dvorana na Rooseveltovu trgu bila je već prepunjena znatiželjnicima. Trema mi je zaglušila sve stanice tijela. I smanjila mi visinu. Veliku tribinu bogate tradicije u središtu Zagreba uređivala sam i vodila ja, baš ja koja sam na nju stizala iz skromnog Osijeka, ubrzanim vlakom prepunim bijednih ljudi. Započela sam razgovor sa Stojićem; nevješt, po pravilima praznog govora, nalik onakvom kakav se začinje u kupeima među nepoznatima, da se skrati vrijeme i zaboravi briga. – I moj tata živi u Sarajevu, rekla sam mu. Pogledao me sućutno. Ne znam ni danas je li to učinio zbog toga što se sažalio nad mojim ocem koji još nije napustio grad, ili nada mnom i mojom djetinjastom reakcijom. Zasigurno je očekivao da ću mu dati neke smjernice skorog stručnog razgovora, otkriti mu što se od njega  očekuje. – Da, vratio mi je nezainteresirano, ali je ipak pristojno dodao: Da, a u kojem je dijelu? – Na Alipašinom polju, rečenica je izletjela sigurnije. – Da, i ja sam tamo. A koji je objekt?, i pjesnik je popunjavao vrijeme. Za koju minutu trebali smo izaći pred publiku. – Be šest, pet, izbacila sam, kao štreberica koja zadatke iz matematike uči napamet. –Vidi, bogati, i ja…, sad se kazivanje počelo komplicirati. – Pa koji je broj, pitao je. – Trinaest, rekla sam tiše. Nesretne brojeve po navici izgovaram šaptom. –U bogati, i ja. Pa koji je kat? Razgovor je počeo poprimati neprimjerenu dinamiku. – Sedamnaesti, odgovorila sam. – I ja. Jel, bogati, Iljkan tvoj ćaća?, podigao je glas od zaprepaštenja. – Je, odgovorila sam kao netko koga su upravo pronašli zalutalog u šumi. Stvarnoj, a ne opisanoj u klasičnoj bajci. Trebalo je krenuti. Zidni je sat pokazivao 19.30, vrijeme početka tribine. – Kako mi nikada nije rekao za tebe, nastavio je u hodu. Šutjela sam i gledala ga u oči. Željela sam, pred svjedocima, zaustaviti dodatne motive. – A svako jutro smo pili rakijicu i kavu. Tvoja sestra je katkada čuvala moje kćeri, govorio je i govorio, kao da pravda i osuđuje istovremeno. Šutjela sam i dalje. Na ulaznim vratima u veliku dvoranu pomislila sam kako moj otac nije svoju vitrinu u dnevnoj sobi ukrasio mojim knjigama. Inače, Mile bi posegnuo za njima, pitao ga: Tko ti je ona, bolan, moj komšija? 

Te večeri nisam postavila ključno pitanje tribine. Da me kojim slučajem netko prozvao i  prigovorio mi što nisam ponudila odgovor na dvojbu istaknutu u nazivu večeri, odbrusila bih mu: Baš me briga čiji je Andrić. Vlastita trauma vezana uz oca koji je moje postojanje omaglio šutnjom pred komšijom, i to ne običnim komšijom nego komšijom piscem, zauvijek je pitanje o Andrićevoj  pripadnosti, učinila suvišnim. Nisam zamjerila ocu, nisam ga kasnije prozivala. Stresan podatak iz vlastita života pretvorila sam u dragocjeni argument, u adut koji ću izvlačiti pred onima koji se čude nad pojavom kako nekoga nimalo ne zanima čiji je netko. Činjenica razotkrivenog zatajivanja na relaciji otac-kći osnažila me u davnoj nakani da pred autoritetima struke iznesem svoje viđenje Andrićeve pripadnosti. Čiji je? Onih koji ga razumiju i vole, njihov je, htjela sam i prije reći, ali se nisam usudila. Pristala sam, u skladu s propisima književne povijesti, raspravljati odakle dolazi, što je na tu temu i sam rekao, gdje počiva. Ostalom, ako sam samo nekoliko minuta prije otvaranja mnogima najvažnijeg pitanja o Andriću uljuljala vjeru u svoje postojanje i pripadanje, onda imam pravo zanemariti pitanja o porijeklu drugih, pa makar se radilo i o mudracu koji je napisao Avliju. Kako uopće poslušati pitanje o Andrićevoj pripadnosti a ne oživjeti okus razgovora sa Stojićem? Od te sam životne epizode, premijerno izvedene jednog petka u studenom godine 1992, iskreno rečeno, profitirala. Priznajem. Kao što i spomenuti glagol profitirati priznaje svoju surovost. Ostvarila sam pravo na govor vezano uz pitanje čiji je netko bio i čijim se osjećao. A ostvarivanje prava na govor, građom vlastita života, ulazi u definiciju umjetničkog optimizma. Spoznaja da ću životno doživljenim intervenirati u čitanje drugih i proizvoditi vlastiti tekst, pesimizam trajno transformira u optimizam. Moglo bi se s Andrićem nastaviti i dalje. Okusom osobne biografije odgovarati na još neka pitanja respektabilna piščeva životopisa. Izvan politike, ideologije i sitnih želja da se posezanjem za razlozima njegovih selidbi pokrenu polemike s neistomišljenicima. Želimo li biti iskreni, koga to zapravo –  u onom sjemenu ljudskosti –  zanima kako se Andrić osjećao na kraju dana, čega se plašio, je li se stidio i s kojeg je puteljka dozivao optimizam? Kakve su mu bile oči kad je prvi put ugledao most na Drini? Jednom su mi davno rekli, nakon što sam opisivala svoja djetinja sjećanja, a ona su najčešća vezana uz vlak, da najranije upamćene slike označuju traumu. Bile su mi tri godine kad su me povjerili očevoj sestri na odgoj. Odveli su me vlakom. Vlak je postao temom mojih početničkih priča. O putovanju vlakom pišem i danas, premda već godinama nisam kročila na željeznički kolodvor. Andriću su bile dvije, kad je došao očevoj sestri u Višegrad. Oni koji poznaju Bosnu, znaju sve o naučenoj poslušnosti koju snaha iskazuje prema sestri svoga čo’eka. Šuti i ne suprotstavlja se. Maleni je ugledao most i zaslužio priču kojom će se proslaviti. Dječak bez oca jednog će dana potom u svom omiljenom profesoru Tugomiru Alaupoviću osjetiti mušku figuru koja mu je u djetinjstvu nedostajala. Možda će ta ljubav biti presudna za njegov odlazak u Beograd, u ministarski ured tog istog profesora koji ga je puno češće od ostalih pitao Kako si, ti momče, jesi li savladao Goethea na njemačkom? Alaupović je dobro poznavao recept kojim se na našim prostorima, oduvijek, jedino uspijevao skinuti teret porijekla, izmisliti oca i majku učiniti obrazovanijom. Možda je profesor odlučio u ime svoga učenika.                Pronađeni grumen preznojio se na mom radnom stolu. Od stida što sam ga istumačila glasno, od straha da će se otac naljutiti. Vratila sam ga na mjesto. U zoru. Optimizam se budio. Na monitoru je ugledao moju odužu definiciju sebe: Spoznaja da ću životno doživljenim intervenirati u čitanje drugih i proizvoditi vlastiti tekst, pesimizam trajno transformira u optimizam (Ivo Andrić, primjer prvi).