Žena na položaju

Tri sestre, iz obitelji Zovkićevih, nedjeljna su dopodneva provodile zajedno. Moja je baba bila  najstarija među njima. Ostala je udovica u šezdeset trećoj. Četiri njezine kćeri, još kao jako mlade, napustile su roditeljski dom i udale se daleko od očeva praga. Sinovi, a bilo ih je onoliko koliko i ženskinja, bili su  joj i srcem, ali i kilometražom,  bliži.  Kad bih ljeti  dolazila babi u goste, najviše bih uživala u pričama koje su kazivale njih tri sestre.

 Negdje oko devet izjutra baba bi me probudila i zapovjedila mi da na avliju, ispod jabuke petrovače,  iznesem hoklicu i četiri šamlice. Hoklicu bih morala prekriti lanenim miljeom na kojem  su bili izvezeni cvjetići nezaboravka.  Kavu i fildžane iznijele bismo zajedno, nas dvije, i to u trenutku kad bismo vidjele da su sestre prošle uz baru, odakle im je trebalo samo desetak koraka do drvene kapijice, čiju su zahrđalu rezu teškom mukom pomicale i snažne šake babinih sinova.  Srednja i najmlađa navraćale bi, nakon jutarnje svete mise, na razgovorušu. Moja je baba rijetko išla u crkvu. Brinula je da netko, dok je ona odsutna, ne otvori stari ladičar i u njemu ne pronađe djedovu, dobro skrivenu, crvenu knjižicu. Muževi njezinih sestara preživjeli su križni put i zbog toga se u babinoj avliji, sve dok  moj djed – nadcestar – nije položen u grob blizu kapele,  nije pričalo o politici.

Srednja je sestra rano oboljela na kosti, i već kao mlada licem je puno češće pogledavala na tlo, natopljeno  tugom rodnog joj kraja, nego u sunce čija se svjetlost probijala među grane hrastića. A na njih su sestre pazile kao na oči u glavi. Rijetko su odlazile do grada, nisu imale štedne knjižice niti su znale kako funkcioniraju banke i što su kamate, ali su znale da će na jesen, kad posijeku najjači hrastić, uspjeti jednom svom djetetu platiti cjelogodišnju podstanarsku sobu u varoši. Samo da se dijete školuje i makne  od njive, bašče, voćkanja i prazne pite. 

Voljela sam gledati njihove ruke. Prsti su im, od motanja duvana, bili žuti. Na podlakticama su imale istetovirane križeve, već izblijedjele od sunca i isprane na ljetnim pljuskovima. Usipala bi im kavu iz bakrene džezve, i dosula malo gustog slatkog kajmaka skinutog s ukuhanog mlijeka. Kocke šećera ostale bi u limenoj dozi na kojoj je plavim slovima pisalo Kandit. Seke bi uzele svaka po jednu, bijelu kao njihovi zubi, odgrizle bi komadić, a onda otpile gutljaj crne tekućine. Ili je bolje reći gutljajčić, samo da traje što duže, da se seke, uz omiljeni napitak, site napričaju. Kazivanje je najčešće započinjala najmlađa. Prepričala bi župne obavijesti i izgovorila nešto iz parokove propovijedi. Birala je riječi u kojima nije bilo slova r.  Srednja sestra, koja bi nakon nekog vremena, zatražila da joj donesem jastučić, da ga podmetne između svojih leđa i debla petrovače na koje bi se naslonila, najradije je govorila o svom sinu. Završio je plao tešku srednju školu, pa potom  otišao u najveći bosanski  grad učiti za inžinjera. Oženio je najljepšu djevojku iz svoga kraja i s njom se skrasio u Zagrebu. Ime glavnog grada Hrvatske izgovarala je s poštovanjem s kojim se  moglo mjeriti samo ono kakvo je imala pri spominjanju Pavla VI. Lice bi joj se razvedrilo u trenutku kad bi sestrama počela govoriti na kakav je novi položaj njezin uspješni sin stupio. Slušala sam je,  sjedeći na svojoj zelenoj, četvrtoj, šamlici. Znala sam da su njih tri zaboravile da sam i ja s njima. Divila sam se, i čudila se nad tim što je sve moj rođak inžinjer mogao, zahvaljujući svom položaju, napraviti u tom velikom gradu.  Mogao je srediti operaciju mrene komšiji iz našeg sela, upisati rođaka u gimnaziju, kupiti fiću preko reda, zaposliti zaovu na željeznici i nabaviti krznenu lisicu za oko vrata po jako niskoj cijeni. Prema riječima njegove majke, zbog tog položaja svi su mu se klanjali, a ona se osjećala kao da je rodila onoga koji  šefuje mjestom svih Hrvata.  Tek puno godina poslije, posve ću razumjeti da je tetki moga oca riječ položaj predstavljao zamjensku riječ za riječ moć. Majka inžinjera  nije znala napisati ni prvu a ni drugu, ali je precizno razumijevala da te dvije imenice, u očima mnogih, mogu značiti jedno. I da jedno jesu.

Isto su značile i u očima moje tete J., nećakinje majke sina na položaju. Kad me puno godina poslije, u vrijeme kad je na ovozemaljski  život triju sestara počeo padati zaborav njihovih potomaka, teta upitala je li istina da je moja dobra prijateljica dobila položaj na čelu važe kulturne institucije, ja sam čula glas babine sestre. Isti ton, ista važnost koja je riječi pridodana, isto divljenje. I moja je tetka u tom položaju vidjela baš sve ono što je vidjela i njezina tetka, iako su ih razdvajale godine, prostori, iskustva i životna okruženja. Iskoristila je spominjanje položaja moje prijateljice da bi meni iznova prigovorila kako sam pogriješila kad sam – i prije prvog radnog dana – odstupila s smjesta u skupštini grada, mjesta osiguranoga na prvim demokratskim izborima, na listi Liberala na čijem je čelu bio moj profesor.  Bila je uvjerena da bi njezina nećakinja, pogotovo nakon što je ostala sama, na položaju imala pristojnu zaštitu. Kad sam, poslije njezine smrti, spremala kuću, naišla sam na svoje fotografije snimljene s prvim hrvatskim predsjednikom, zabilježene u njegovu uredu. Bile su u posebnoj koverti, uz obiteljski nakit. Dok je tetak čuvao novinske isječke o mojim mladenačkim književnim uspjesima, teta je čuvala ono što je mirisalo na mogućnost ostvarivanja dobrog položaja. Mogla sam je zamisliti kako otvara kovertu, vadi fotografiju i ljuti se na mene što na društvenoj ljestvici nisam više napredovala. Nervirao ju je i moj smiješak uz koji sam joj komentirala predsjednikovu rečenicu koju je, ugledavši me, izgovorio: „Nešto se ovdje previše žuti“.   

Ovih se dana uz moje ime spominje razočaranje zbog gubitka mogućnosti da ostvarim položaj. Žutim. I lice mi postaje nalik boji džempera njemačkog političara po kojem će se, nakon Domovinskog rata, imenovati brojne hrvatske ulice i trgovi. I ja u tom glasu, koji s biografijom mojih predaka nema ni jednu dodirnu točku, opet prepoznajem ista značenja.   Označitelj položaj, označeno moć. I dok sam babinu sestru, odraslu u neimaštini i upisanu u knjigu rođenih u nekoj tamo bosanskoj kasabi, mogla razumjeti kad je s ponosom  objašnjavala veličinu sina na položaju, svoju sam tetu, ženu čiju je mladost pojela zla povijest i politika,  ipak pokušavala  uvjeriti u sve manjkavosti mjesta na  položaju. Uspjela sam samo donekle. Svojim pogledom iz provincije, i skromnim obrazovanjem ona je lako osnaživala riječ položaj. I nije se ni trudila sakriti kako ne bi imala ništa protiv da ja, netko koga je ona podigla na noge,  postanem osoba od moći. Pa da se o tome priča i na komšijskim kavama, i na lokalnim radio- stanicama. Književnost, po njezinoj procjeni, nije mogla osigurati takav položaj u društvu.

            Pijem kavu, iz lončića nalik onom u kakvom je baba čuvala kajmak za nedjeljnu kavu, i pitam se što je dovelo do toga da moje kolege -takvom lakoćom – u prostor književnosti uvode riječ moć. Moć se uvijek mora usmjeriti prema onim drugima koji je nemaju, ili je ne žele imati. Pitam se koji je podatak važniji u biografiji jednog pisca; onaj da je napisao knjige koje su brojnim čitateljima ponudili odgovore, ili onaj da je imao funkciju u strukovnoj udruzi. I nastavljam, koliko funkcija treba osigurati jednom biću da bi ono moglo dosegnuti veličinu nečije antologijske priče. Ako već svoju tetu, koja čak nije bila upisana u javnu biblioteku, nisam mogla uvjeriti da je književnost i oni iskreni ljudi oko nje jedina „moć“ koja mene zanima, kako sve ove godine u to nisam uspjela uvjeriti i one književne profesionalce kojima sam u lice odbijala sve izborne ponude koje su me mogle odvesti do položaja. Popila sam s njima litre i litre razgovoruša, prokomentirala stotine i stotine književnih naslova,  ispovjedila  svoje viđenje književnosti, priznala ljubav prema čitateljima, ali oni još uvijek riječ položaj, i kad je moje ime u pitanju,  izgovaraju onako kako su to izgovarale žene iz moje obitelji.  Samo što su one  mislile na moć svojih potomaka, a moje kolege na svoju vlastitu. I to u prostoru nečega što nas je trebalo trajno štiti od moći politike i sumnje povijesti.

Više nema one avlije, piši J… piši… Ali, možda ipak, u ovom trenutku, na onom istom mjestu, zrije jedna jabuka petrovača, nikla iz mladice one čije si plodove jela slušajući priču o uspješnom sinu na položaju. Više nema ni bijelih kocaka šećera kojima bih sladila gorčinu. Preživjele su samo četiri male šamlice koje je netko uvjerio da su nekada davno, u vrijeme kad je na ove naše prostore počela stizati mirisna kava, bile velike, velike. Baš kao prave hoklice.