Category / Ni od kog nagovorena

Bilo je proljeće godine 2000. Za književni susret, u gradić stotinjak kilometara istočno od Zagreba, odjenula sam novu haljinu. Štep vidljivih šavova tek je dolazio u modu i ja sam si nekako umislila da je taj trend baš primjeren meni. Razotkrivanje postupka, pretjerano davanje na uvid onoga o čemu mudri i proračunati šute. Sjedalice lijepe dvorane dvorca bile su popunjene, na ulaznim vratima stajao je plakat na kojem su, uz…

Danas je 27. ožujka. Nedjelja je, dan u kojem uredniku šaljem tekst. Piši J, piši… govori mi Pavao. Uvjeren je kako s nedjeljnim ručkom možemo pričekati, samo da bi moj tekst stigao na vrijeme. Prepoznaje da se  mučim, kao rijetko kada. Oboje znamo zbog čega sam upala u stanje nemoći, ali šutimo. Tekst će, ovaj što ga sada pišem, biti objavljen na moj rođendan. Šezdeset četvrti. A danas bi ona…

Volim književna susrete. Tada na haljinu navlačim ogrtač vidljiv samo meni. Sašila sam ga sama, od vlastite kože. Ne moram ga, godinama već, proširivati. On se sam prilagođava svakom mom suvišnom kilogramu. Postaje komotniji, upija fleke koje nanosi život. Ne odbija u svoje džepove pohraniti ni ružne komentare i bjesove koje mi godinama upućuju oni koji su zaboravili boju mojih očiju i visinu glasa kojim sam zagovarala njihove talente. Ogrtač…

Postoje bića koja u svemu slijede modu. I nije nimalo teško razlikovati ona koji se u tu modu s lakoćom uklapaju od onih koja se u nju guraju, laktovima i slatkim riječima što ih laskavo upućuju ministrima, šefovima odsjeka, medijskim urednicima i  voditeljima nevladinih udruga. Biti in, i biti aktualan pod cijenu gubljenja vlastite slike u ogledalu, postalo je tako uobičajeno da se rijetki o tome još i pitaju. Prevladavajućoj…

Ni sa kim nisam tako dugo, i tako blago, razgovarala o snazi prepoznavanja u književnosti kao što sam to razgovarala s Irfanom Horozovićem. Temu smo načeli u gostionici Blato, na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice, jedne travanjske večeri nakon što sam promovirala njegov roman Imotski kadija. Nastavljali smo je i razvijali pri svakom našem novom susretu; u Gradačcu, Sarajevu, Tuzli. Irfan je razumio da mu povjeravam svoje sumnje u objektivna…

U samom kutu naše radne sobe, u kartonskoj kutiji prekrivenom konopljenom ponjavom istkanom u kući Magdaleninih predaka, stoji računalo. Kutiju nisam otvorila četiri i po godine. Sve do danas. U vrijeme velikog spremanja, pomicala bih je, brisala prašinu, skidala prekrivač, prala ga i peglala, a onda bih ga, uštirkanog, vraćala na isto mjesto. Računalo bi nakratko zamirisalo na pokošeno sijeno i toplu kukuruznu pogaču.  I potom bi nastavilo mirno ležati…