Roman vidljivog štepa

Bilo je proljeće godine 2000. Za književni susret, u gradić stotinjak kilometara istočno od Zagreba, odjenula sam novu haljinu. Štep vidljivih šavova tek je dolazio u modu i ja sam si nekako umislila da je taj trend baš primjeren meni. Razotkrivanje postupka, pretjerano davanje na uvid onoga o čemu mudri i proračunati šute. Sjedalice lijepe dvorane dvorca bile su popunjene, na ulaznim vratima stajao je plakat na kojem su, uz moju fotografiju, bili navedeni najvažniji podaci; što, gdje i kada promoviramo. A pod tim što bio je ispisan naslov moje druge prozne knjige, naslov romana Bilješka o piscu.

U prvom redu sjedila je mlada djevojka, posve priljubljena uz ženu do sebe. I dok sam drugima odgovarala na pitanja o romanu podnaslovljenom neljubavni roman, pogled mi je bježao prema djevojci. I ne samo pogled. Moje glasno izgovarane rečenice borile su se s unutrašnjim monologom; kad bih imala kćer, bi li izgledala ovako; hoću li uopće ikada uopće  imati kćer; na koga me ta skromna osoba podsjeća… Nakon što sam odgovorila i na posljednje pitanje, u dvorani se formirao red. Svi su čekali na ispisivanje posvete. Djevojka, uz koju je stajala  ona ista žena, prišla mi je među prvima. Pružila mi je ruku vlažnu od znoja. Šaka joj je bila malena i blijeda. I dok je savladavala tremu i očima nagovarala pripremljene riječi na izlazak pred mene, njezina pratnja je uskočila i popunila prazninu. Rekla mi je da je  odgajateljica u domu, da je djevojka njezina štićenica i da su me obje željele upoznati jer su na radiju čule da na susret u dvorac dolazi književnica s kojom djevojka dijeli isto prezime. I ja sam Matanović, izgovorila je tiho štićenica.  I nasmiješila se. Zamolila sam je za malo strpljenja, točnije da me pričeka dok potpišem knjige. Njezina pratnja sjela je u kut, a djevojka je stala uz prozor. Kad sam potpisala i posljednji primjerak, prišla sam joj i zagrlila je. Bila je, začudo, opuštena. Prvo mi se ispričala što je došla na promociju a da nije pročitala roman, a onda je krenula spominjati kraj u kojem je rođena i koji je ona, kao ratno siroče, morala napustiti. Njezin zavičaj bio je i moj, samo što sam ga ja napustila tri desetljeća prije, ne u ratu nego između dva rata. Kazivala je o životu u domu. Rečenice su joj bile nalik mojima u knjizi. Na kraju sam joj darovala Bilješku, roman čija je radnja dobrim dijelom smještena i u ustanovu nalik toj u kojoj ona boravi. Osjećam da ću se prepoznati, rekla mi je dok mi je pružala ruku. Još uvijek malenu i blijedu šaku, ali sad posve suhu.

najodgovornija zadaća književnosti

Mlada je djevojka izgovorila glagol koji sam često znala čuti od svojih čitateljica. U vašim se tekstovima prepoznajemo, ponavljale su. I ponavljaju još uvijek. Iskreno, izgovaraju najčešće baš njega. Od trenutka kad sam počela pisati priče, a bila sam tada na pragu prve zrelosti, otkrila sam novu, možda najodgovorniju, zadaću književnosti. Književni je tekst za mene prestao biti prostor na koji jurišam  opremljena instrumentarijem jedne od modernih književnoteorijskih škola, jurišam isključivo zbog toga da bih kolegama, i matičnim komisijama, nešto dokazala. Primjerice, dokazala im koliko se narativnih krugova može izdvojiti u romanu smještenom u vječnu prokletu avliju. Dogodio se zaokret. Štivo je sada postalo mjesto u kojem čitatelji, uočivši sličnosti  između ponuđenog (napisanog)  i  vlastitog (doživljenog), uspijevaju pronaći smisao vlastitog života. I vratiti poštovanje oteto njihovoj duši. Ili, uz neki stupanj nelagode, bezbolnije razotkriti zaboravljenog sebe, i one uz sebe. Očekivanja čitatelja, zahvaljujući mojim novim iskustvima, pobjeđivala su nastojanja znanstvenika koji su se na čelnim mjestima u književnosti  održavali tako što su, bez imalo ustručavanja, tvrdili kako im književni predlošci, te male i jadne literature, i nisu važni. Sveučilišni nastavnici književnosti ne vole govoriti o moći književnosti, ne zanimaju ih čitatelji koji o književnom štivu govore jasnim rečenicama i koji se ne stide priznati kako su u tuđe rečenice ugradili svoje. Ugradili, kao vjeru da će se time osigurati trajnost i čvrstoću građevine u kojoj su  oni – ruku na srce –  krajnji, i najpoželjniji, korisnici. 

Upravo trenutak prepoznavanja vlastitog iskustva u  tuđem opisanom iskustvu, čak i onda kad je ono pred nas dostavljeno u fikcionalnom obliku, dokazuje kako ne postoji kritičarska alatka kojom ćemo si pomoći u nastojanju da objektivno doživimo i ocijenimo književni tekst. Sva pročitana znanstvena literatura o teoriji recepcije nije me uspjela ni približno podučiti o čitateljskim reakcijama onoliko koliko me podučila recepcija vlastitog romana.

neka ostane među nama

Prijem i vrednovanje priče o ljubavnom trokutu koji se u dužinu nije pretvorio na način na koji se to obično pretvara u ljubićima, pobjedom ljubavi nad supružničkim burmama, jako su se razlikovali.  Neovisno kakvu su ocjenu obični čitatelji, ali i oni koje pokrivamo indikatorskim terminom književna kritika, romanu davali, svi su oni doticali ključnu riječ prepoznavanje. Pohvalama sam najviše svjedočila na promocijama romana, na posudbenim odjelima knjižnica i u knjižarama. Brojne su mi žene, a bila je jedna takva i u onom redu dvorca, zahvaljivale na priči jer su i one same bile ljubavnice pet, deset, dvanaest, pa i više godina. I o tome su morale šutjeti. Netko ih je uvjerio kako su isključivo one krive za taj smrtni grijeh i kako je veličina njihovog grijeha usko povezana s veličinom mjesta rođenja; što je mjesto veće, grijeh postaje manji. Dok su mi to priznavale, ispovjednom tonom, usta su zaklanjale dlanom i osvrtale se oko sebe. Bilo mi je jasno da  moju fikcionalnu priču tumače i kao dani oprost sebi.  Njihova tvrdnja Prepoznala sam se u vašem romanu, mogla se čitati i kao samo priznanje grijeha. U tom priznanju bilo je i olakšanja. Olakšanje je bacalo pozitivno svjetlo na mene, na onu koja je taj čin i omogućila. I od tada, kad god pod svojom fb objavom pročitam komentar kako se netko u mojim rečenicama prepoznao, ja postajem sigurna da sam baš  takav, i baš taj, tekst trebala napisati.  Pa i onda kad na čitateljski uvid ponudim rečenice složene u priču koja ni u jednom segmentu ne dotiče moj život, a za nju primim isti komentar, ne usudim se napomenuti kako se ovaj put radi o stopostotnoj fikciji. Plašim se da bih takvim odgovorom mogla povrijediti osobu koja mi je samo jednom riječju, riječju prepoznavanje, priznala – i neupitana – sve o sebi.

No, osim nježnih i tihih priznanja, često darovanih i u rečenici Kao da ste opisali moj, a ne svoj život, postoje i prepoznavanja koja provociraju drukčije ocjene. Nije nemoguće zamisliti da u jednom trenutku, dok čitaš priču koja te podsjeća na vlastite gubitke, krive poteze, nepravedna rješenja, dječje suze isplakane u tvojoj režiji, počneš mrziti onoga tko je tu priču – ne poznajući tebe – osmislio, pa ti sad osvježio rane i probudio grižnju savjesti, ojačao strahove, ljutnju i stid.  Baš sve ono što si, velikim trudom, uspio zaboraviti. Više te ne zanima logika teksta,  ne priznaješ ni stil,  ne vidiš ništa od strukture, već samo osjećaš potrebu da o knjizi negdje izgovoriš, ili još bolje napišeš,  nešto negativno, da ismiješ i uniziš autora. Duboko si uvjeren  kako ćeš tim postupkom iskupiti točke vlastite biografije. Ona se prepoznala u Bilješci, samo neka ostane među nama, rekla mi je ugledna književna kritičarka kad sam je zamolila da mi objasni srdžbu i vatru koju je te 2000. godine, povodom mog romana,  prema meni, mjesecima, upućivala njezina kolegica iz druge redakcije.  A ja, iskreno, o životu osobe koja se prepoznala, nisam znala baš ništa.

Da, tuđim tekstovima često razotkrivamo – na različite načine – sami sebe. Jedni pri tome postaju svjesni da su životi nalik bojankama, sliče jedni na druge, pa su sretni  kad ih ponuđeni lik podsjeti na crte vlastitog,  i ne nužno lijepog, lica. Drugi bi najradije istresli crni tuš na figuru, uvjereni kako će tim činom zamutiti i komadić svog života. I pri tome nitko ne može, prema samom crtežu ponuđenom u bojanci, biti objektivan.

Haljinu koju sam odjenula za promociju, u grad udaljen stotinjak kilometara istočno od Zagreba, još uvijek čuvam. Već godinama je ne mogu odjenuti. Uvjerena sam da me ona i sada, premda mi je pretijesna, ponajbolje opisuje. Izgleda kao da je naopačke. Na pravoj strani  ima šavove i, kao što rekoh, razotkriva šnajdersko umijeće. Ništa ne taji. Moja mlada prezimenjakinja, nije me te večeri opomenula da sam klajdu navukla s krive strane. Učinile su to, umjesto nje, druge žene. Bosansko siroče je razumjelo. Iako knjigu nije pročitala, ćutila je da u priči o nesretnom ljubavnom trokutu ima ponajviše mene. Piši J… piši…, nekako s proljeća, a bila je godina 2000…