Prvo lice jednine
Postoje bića koja u svemu slijede modu. I nije nimalo teško razlikovati ona koji se u tu modu s lakoćom uklapaju od onih koja se u nju guraju, laktovima i slatkim riječima što ih laskavo upućuju ministrima, šefovima odsjeka, medijskim urednicima i voditeljima nevladinih udruga. Biti in, i biti aktualan pod cijenu gubljenja vlastite slike u ogledalu, postalo je tako uobičajeno da se rijetki o tome još i pitaju. Prevladavajućoj struji prilagođavaju se brojni, a imuni na odijevanje modnih kostima nisu ni pisci. Toliko žlica ove teme, toliko grama one teme, tri imena iz katoličkog kalendara, jedno posve neutralno…
Čitam, čitam, i ti si mi bome aktualna, bravo, govori mi jutros prijateljica s kojom u posljednje dvije godine razgovaram samo o vremenu, glumcima naše mladosti i vlakovima koji postaju sve nepouzdaniji. Rečenice su nam postale prazne, ali ih ipak izgovaramo. Susrete ne preskačemo iako pred iste pojmove odavno stavljamo različite predznake. Pijemo kavu bez šećera te glumom, uvježbanom kod voditelja amaterskog kazališta, ne dopuštamo da i jedna od danas stavi točku na sve naše zajedničke godine. Obje se nadamo da će ponovno doći vrijeme u kojem nas neće brinuti na koju je nogu ustao premijer, a na koju osumnjičenik pušten da se brani sa slobode.
Nisam je upitala što pod tim misli. Slutila sam da mi želi reći kako čita moje fejzbuk objave na temu posvojene kongoanske djece.
Ako sam nečemu težila, svih tih godina od objavljivanja svoje prve prozne knjige, težila sam stajanju sa strane. Nastojala sam ne biti aktualna čak i onda kad to, pišući o stvarima koje su duboko vrijeđale zdravi razum, nisam mogla posve izbjeći. Moja nekad jasno izrečena poruka vremenom je izblijedjela. Našim zaboravom izgubila je kontekst. Donedavno aktualno, za pet godina postaje posve nerazumljivo.
Dakle, ako postoje bića koja u svemu slijede modu, postoje i ona tvrdoglava koja ne prate preporuke modnih dizajnera, ali ni pijarovaca u nakladničkim kućama. I pišu bez konzultiranja apotekarske i kritičarske vage, bez ispitivanja očekivanja tržišta, pišu iz sasvim jednostavnog razloga; da im se koža ne raspuca od proživljenih priča.
Osjećam, ili bih samo to željela, da pripadam drugima. I znam da sam pišući Zašto sam vam lagala činila to iz nužde i iz života. Činila sam to kroz prvo lice jednine ne sluteći da će me ono obilježiti, usuđujem se reći, sve do mog spisateljskog kraja i da će oni koji svoja usta vlaže pričama o tuđim životima, jer nemaju što reći o vlastitom, redovito ponavljati kako pišem samo o sebi. Pa i onda kada priču smjestim na neki drugi planet, u stoljeća ispred nas, ali je ispričam prvim licem, ja ću ponovno, po njihovim ocjenama, svjedočiti svoj život. Nedavno, koncentrirana na sebe, nisam bila aktualna, a danas sam tim istim temama, temama iz moje vlastite biografije, postala aktualna, pa čak i angažirana. I možda je od mog slučaja daleko važnije književnoteorijsko pitanje koje slučaj provocira: tko u stvari određuje karakter, pa i žanr, književnog teksta; pisac, društveni kontekst ili protok vremena. Jer, prije dvadeset i šest godina opisani odlazak od bioloških roditelja, protiv volje i uz majčine suze, ali u bolji život, onaj u kojem postoji bijeli kruh namazan maslacem, čaj s limunom i kada s kupovnim sapunom, bila je priča o sebi, a danas taj isti motiv više nije moj i ja iz kostima Jule koja priča samo o sebi postajem osoba koja komentira društveno-politički muljež i pri tome čak dobiva i člansku knjižicu jedne od partija iz Sabora. Čiju, to znaju oni koji sve znaju, i koji su i u mojoj priči smještenoj na Mjesec prepoznavali mene. Moja priča više nije ni moja, a nije više ni priča. Pretvorila se – kao što je vjerovala moja prijateljica – u reakciju. A ja, njezina autorica, postala sam tako nalik Šteficinoj tetki iz Bosanske Krupe. Ne bunim se. Jer, riječ je o jednom od – po mojoj ocjeni – najsimpatičnijih ženskih likova suvremene hrvatske proze. O čemu god netko razgovara, tetka – po zanimanju šnajderica – ubacuje se sa sličnim primjerom iz svog, ili iz života svojih bližnjih. Čujem „posvojenje“, a vidim sebe koja u kolovozu 2019. – sa šezdeset godina – pronalazi dokument. „U ime naroda“, septembar 1974., potpis posvojitelja. Dokument je sakriven u registratoru, među tetkovim fotografijama, zima, Olovo 1943.godine. I pitam se kako mi to nitko nikada nije spomenuo. Postaje mi hladno, kao što je hladno i mladim ženama koje se smiješe pred objektivom. I ljutim se na one koje sam toliko voljela. Čujem rečenicu majke kojoj odvode prvorođeno dijete jer mu žele pružiti ono što ona ne bi mogla, prepoznajem njezin glas: „Majka će ti umrijeti, ne idi s njima“. Tražim „Laganje“, tražim mjesto u kojem spominjem kako sam s tri godine odvedena u civilizaciju, tamo gdje je voda tekla iz zidova a nije se po nju moralo ići na dubok djedov bunar. I četvrt stoljeća i jednu godinu poslije ne znam jesam li se barem tada, dok sam pisala tu knjigu, pitala kako se osjećala ona koju su uvjerili da nije sposobna odgajati vlastitu kćer. Je li moj odlazak doista isprovocirao njezin bijeg i nesreću i ostalih troje djece. I na kraju, je li „medijski zambijski slučaj“ s puno pukotina i praznina, oslobodio moja prava pitanja i je li oslabio moju literarnu Laž. Ne doživljavaj sebe kao književni lik, govorili su moji profesori s katedre i kidali dekanovu obavijest o potrebi pokretanja mog reizbora. Ja sam lik, makar i tjeskoban, ali jesam…, odgovarala sam im. Šutnjom. I potom se bacala u potragu za citatom koji kaže da ima i onih koji su na tuđu nesreću ljubomorni. A danas, šezdesetčetverogodišnjakinja koja je krajem devedesetih godina prošloga stoljeća svoje brojne čitatelje uvjerila da im nudi vjerodostojnu priču o sebi, na vijesti o posvojenoj djeci svojom lijevom šakom hvata prste desne ruke i vuče ih, tjera na pucketanje u zglobovima. Umišlja si kako lomi riječi “posvojenje“, „oteto“, „bolji uvjeti života“… Najedanput iz malog prsta iskače i jedan od posljednjih razgovora s majkom. Starački dom u Vinkovcima. Majka mi govori kako je odlučila svaki mjesec uplaćivati za djecu iz Afrike, za njihovo školovanje. A ja je gledam i zahvaljujem onome tko mi je uspio zakočiti usta samo da je ne upitam zna li ona u kojim su mjestima, i kojih godina, njezina djeca završila osnovnu školu. Dok je ona bila jako daleko od njih. Ipak, ne želim je povrijediti.
Potrudila sam se zaboraviti o čemu mi je govorila. I uspjela sam. Kao i uvijek do tada. Danas pomišljam kako je ta nesretna žena koju sam premalo puta nazvala majkom, željela dobrotom prema drugoj, nepoznatoj dječici popuniti emocionalne brazde kojih je bila svjesna, za koje je bila okrivljena i grubo kažnjena. Pomišljam kako mi je pričom o siromašnoj djeci Afrike željela reći da i ona može suosjećati, plakati, ali da je u trenutku mog odlaska od nje, te 1962., u njoj nešto puklo, ugašeno. Osjećajni prekidač doživio je kratki spoj. I nitko ga poslije nije ni pokušao popraviti. Nije govorila „tvog odlaska“, govorila je „otimanja“.
Previše je godina prošlo, odavno se trudim ne podizati vlastitu kožu jer više ne znam kojim bih lijekovima sanirala nove ožiljke. Samo se pitam, ako već u književnosti drugih toliko prepoznajem sebe, moram li to baš činiti i u trenutku dok gledam informativne emisije. Piši J… piši… i moja se familija „na mom slučaju“ podijelila u dva tabora; na mamin koji je govorio o otmici i onaj očev koji je vjerovao u „odlazak u bolji život“. Putovnica nije bila potrebna. Rijeka Sava tada nije predstavljala prirodnu državnu granicu. Moja osobna priča sada se i literarno nosi. U očima drugih, postajem naknadno aktualna. Moje se djetinjstvo pretvorilo u, čak ideološki obojen, komentar tuđih djetinjstava. Samo što ja u ovom trenutku ne znam je li to pretvaranje za mene dobro, ili – kako bi to rekla Fabrijeva junakinja – možebiti nije.