ZATAJIVANJE

Danas je 27. ožujka. Nedjelja je, dan u kojem uredniku šaljem tekst. Piši J, piši… govori mi Pavao. Uvjeren je kako s nedjeljnim ručkom možemo pričekati, samo da bi moj tekst stigao na vrijeme. Prepoznaje da se  mučim, kao rijetko kada. Oboje znamo zbog čega sam upala u stanje nemoći, ali šutimo.

Tekst će, ovaj što ga sada pišem, biti objavljen na moj rođendan. Šezdeset četvrti. A danas bi ona o kojoj želim pisati slavila sedamdeset i četvrti. Slavila bi da je bolest bila blaža i da prije deset dana nije pobijedila život velike hrvatske spisateljice. Njezino ime i ne uspijevam izgovoriti do kraja a da mi netko, isti čas, na ono malo otkrivene kože, ne udari etiketu. Jedni to čine nježno, drugi prije toga pljunu da bi se etiketa bolje zalijepila i da bi duže potrajala. Ali učinak je isti. Etiketa je tu. Čak je ni gusti cic ne može prikriti. Svi sve znaju, i oni koji nisu pročitali ni retka iz Dubravkinih knjiga, i oni koje pravi svjedoci njezine odluke o odlasku ne zanimaju. Jer, neispitane je lakše optužiti. I svi su uvjereni kako su u pravu. I sigurni su kako nitko ne vidi njihov pravi motiv. Ocjenom autoričina života poručuju nešto „onim drugima“.  

Rečenicu koju mi je tog  17. ožujka, oko podne, sms-om poslao moj urednik i prijatelj, nisam  shvatila ozbiljno. Bila sam prilično sigurna da je došlo do nekakve komunikacijske buke, da se vijest krivo prenosi. Negdje se putem, onako usput, od jednog do drugog korisnika,  promijenilo ime i prezime, i glagol iza kojeg ostaje samo tišina. A onda su nakon nekoliko sati portali počeli objavljivati crno bijelu fotografiju Dubravke Ugrešić. Isti sam čas, na svojoj službenoj stranici, napisala nekoliko rečenica, govoreći o Dubravki jezikom svoje književne generacije, jezikom onih koji su njezinu prozu doživljavali nosivim zidom hrvatske proze u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Nisam morala dugo čekati na komentare. Bez imalo boja, samo zauzimanje strana, ili-ili. Broj pratitelja moje službene fb stranice, u nekoliko se sati smanjio za stotinu. Što ti je to trebalo, upitala me, samo za mene, u inbox poznanica koja je pod svojim imenom – na nekim drugim mjestima – komentirala kako su preminulu spisateljicu iz zemlje u kojoj je rođena otjerale sitne duše. Odgovorila sam joj da bih šutnjom o jednom odlasku izdala svoju mladost. I književnost. A između te mladosti na koju sam pomislila i u  kojoj sam sa svoje osječke adrese silno željela upoznati autoricu Poze za prozu, te sadašnjeg trenutka u kojem čitam i poštujem pismo te iste književnice, prošle su četrdeset i  četiri godine.

Da, uskoro ću navršiti šezdeset i četiri. Moj je ćaća govorio da se životna inventura pravi u posljednjoj godini desetljeća, u trideset i devetoj, u četrdeset i devetoj… U  mjesecima do okrugle godine života propituješ se je li moglo drukčije i nadaš se da imaš dovoljno vremena da makar nešto sitno promijeniš, sebi za ćeif.  Šezdeset i četiri ne sadrži devetku na drugom mjestu dvoznamenkastog broja. Četvorka je, uz šesticu na prvom mjestu, puno jača i znakovitija. Kad ona dogodine bude zamijenjena peticom, vlasnica brojki zakoračit će u treću životnu dob. Sada joj je kristalno jasno da godina koja je pred njom nije godina u kojoj će se postavljati pitanja što bi se moglo promijeniti, nego godina u kojoj će  početi rad na završnom računu. Kakva sam ja bila drugima i kakvi su oni bili prema meni. Koje ću sve stavke za koji dan  otvoriti, još uvijek – iskreno – ne znam. Samo sam u jednu sigurna.  Ona  će biti prva i od nje će sve krenuti. Čak i da nije bilo poruke poslane u inbox i mog odgovora o izdavanju vlastite mladosti, ja bih prvu stavku svog životnog knjigovodstva naslovila zatajivanje. Zatajiti važnog sudionika osobe povijesti, i zatajiti ga samo zbog toga što znaš da je zatajeni nemio osobi koja ti u tom trenutku  može osigurati ili književnu nagradu ili gostujuće dobro plaćeno predavanje, za mene je neoprostiv čin. Da, napisala sam bilješku o jednom odlasku, i objašnjavam svoj potez istim riječima kojima sam sličnu situaciju objašnjavala prije četvrt stoljeća kada sam uređivala antologiju hrvatske kratke proze od 1970-1995. Nakladnicima nije stiglo autorsko odobrenje za tiskanje priče Posudi mi svog lika.  A ja bez Dubravkina teksta, teksta iz njezine prve prozne knjige za odrasle, nisam željela potpisati svoj izbor. Ne, nipošto ne, u inat nekim kolegama, ali ne ni s ciljem da se nekima drugima svidim. Učinila sam to zbog sjene svoga lica u vlastitom ogledalu. Potpisala sam da ću, u slučaju spora, sama snositi odgovornost. „Barkoj el akvo“ je objavljena 1998. godine  i unutar korica našla se i spomenuta priča. Na sedmom mjestu, između Stjepana Čuića i Ede Budiše.  Kad sam Dubravku vidjela na promociji  njezina romana Ministarstvo boli, spomenula sam joj svoje strahove. Samo se nasmiješila.

Danas se možda i ne može dočarati radost koju smo mi mlade studentice književnosti osjećale u prvom dodiru s romanom Štefica Cvek u raljama života.  Sve cake postmoderne, sve prihvatljive narativne tehnike, sve nježne rasprave o ženama u književnosti i odnosima visoke i niske literature, sve se to moglo pokazati na štivu o depresivnoj Štefici. A tek kad se godinu dana poslije Štefice pojavila knjiga novela Život je bajka, ta igra s novim na temelju već napisanog, bile smo uvjerene kako je literatura moćnija od svakog književno – teorijskog teksta tog vremena. Kroz analizu romana Forsiranje romana reke,  nagrađenog i Ninovom nagradom, ali i Nagradom Ksaver Šandor Gjalski, opisivali smo proznu scenu osamdesetih. A ja sam tako voljela Dubravkinu književnu generaciju.

Čitam ovih dana kako je njezini dečki nikada nisu primili u svoju družinu. Zaključuju to oni kojima bi trebala dva šaptača nacionalne kazalište kuće u slučaju da ih netko zamoli da nabroje pet momaka iz te družine. Može i samo trojicu. A fantastična je družina, koliko znam, u kritici prozvana po kriteriju žanra, a ne izvoda iz knjige rođenih. S udaljenosti od tri stotine kilometara tih sam godina zamišljala njihova druženja, i pri tome lagano zavidjela svima koji su mogli biti u njihovoj blizini. Nisam znala ništa o njihovim privatnim životima, priču o njima slagala sam čitajući njihove knjige. Bila sam sigurna kako je Pavao Pavličić svog junaka Cveka iz romana Krasopis nazvao po njezinoj Štefici, i kako je Zlata Dubravečki u tom istom romanu, objavljenom 1987. upravo Dubravka Ugrešić, a kako je Goran Trumbetaš ustvari Goran Tribuson. I silno mi se svidjela scena u kojoj dvoje pisaca stvarnih svojih imena (Dubravka Ugrešić i Goran Tribusom), u proljetni dan potpisuju knjige na Cvjetnom trgu. A kad sam negdje krajem osamdesetih u tjedniku Danas pročitala Dubravkin dnevnik i u njemu opis kolačića koje je za redoviti babinjak cura s faksa pekla majka jedne od njih, ja sam sljedeće nedjelje, u  kuhinji na osječkom Sjenjaku,  pokušala napraviti iste takve košarice s višnjama. Nisu mi uspjele. No, čitajući Muzej bezuvjetne predaje i odgonetavajući koja se njezina prijateljica krije pod imenom nekog lika, u Dubravkin ću roman unositi rečenice iz onog njezinog dnevnika, da bih kiseli okus u ustima ublažila sjećanjem na gustu čokoladu iz kolača s babinjaka, iz vremena kada su se sve one toliko voljele.  Da, napisala sam tekst o odlasku. Možda i iz vlastite sebičnosti i potrebe da oživim svoje predavačke godine u kojima sam, s teškom mukom navlačila mladenačku cicanu haljinu, samo zbog toga da bih tako odjevena stala pred studentice i predložila im da razmisle kad taj Ugrešićkin  materijal simbolizira ljubić, i što mu trebamo dodati da postane ozbiljan žanr vrijedan mjesta na popisu gimnazijske lektire.

Odrasla sam na teoriji imanentne kritike, na zahtjevima razdvajanja pripovjedača i pisca, autora i njegova djela. Ako kažem da sam nad Ministarstvom boli plakala jer sam opisu  ručki one plastične torbe blijedih boja dopisivala ruke svoje majke koja je cijeli život u bunkere  dotrajalih autobusa, onih što su vozili od gore prema djeci koja su ostavljena dolje, uguravala iste takve torbe, onda to ne znači da ne znam tko mi je tenkovskom granatom 17.9. 1991. pogodio i uništio tek kupljeni stan, kupljen na dugoročni kredit s učešćem od prodanih toliko i toliko jutara bosansko-posavske zemlje, one na kojoj su zdravlje izgubili moji preci.  I to ne znači da sam iz svoje ratne osječke pozicije, posve odobravala odluke onih koji su odlučili otići. I da nisam bila i ljubomorna, i zavidna na sve one čiji su strahovi bili vrijedni velikih priča.  Bilo je to jako, jako teško vrijeme. Vrijeme kada su mnogi napuštali domove, ne svojom odlukom. Jedna sam od njih, i nakon toga nisam više ista.

Postala sam privremena. Takav me osjećaj najviše obuzima na početku proljeća. Znam, tad su me  prvi put zatajili. I od tada takav oblik nečijeg ponašanja opisujem kao najveći grijeh.  Dugo sam se borila da moje vlastite traume ne utječu na doživljaj i ocjenu književnog teksta. Borbu sam izgubila, i moram priznati da mi nije žao.   

            Danas je nedjelja. I možda neka djevojčica, rođena tamo negdje na istoku Hrvatske, u ovom trenutku, dok moji ukućani čekaju na ručak, briše uglove usana umusane čokoladom i višnjama. I nakon toga kreće prati ruke. U ime svih onih koji su zatajivanje odabrali na svom putu do uspjeha.