Maks Levenfeld

Nisam ni slutio da će moje privatno pismo napisano Ivi i upućeno mu 1920. godine imati bilo kakav odjek. Iskreno, nisam ni pomišljao da bi ga on mogao objaviti.
Te noći, smrzavajući se na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu, već izdaleka sam primijetio da bi mladić koji sjedi u čekaonici mogao biti pisac. Nisam ga odmah prepoznao.

Posljednjih pet-šest godina izgubio sam ga iz vida. U koljenima mu se pritajila neka otmjenost, iz pokreta desne ruke isšuljavala se bolećivost. Oni kojima oči služe samo za gledanje karnevalskih parada, znaju se sažaljivo zagledati baš u takva bića. Jer, ona im se čine nestvarnima, nestvarnijima od svake maske i od svake priče o vlastitoj sudbini i dogadjaju u  čaršiji. Sigurni su da će se prikaza svakog časa raspršiti i u paučinastim nitima prekiriti tračnice koje se – čim magle  stanu – negdje u daljini spajaju s nebom, točkom o kojoj na isti način sanjaju i vladari i sitni kriminalci i krivnici i preljubnici i liječnici čije  dijagnoze redovito krase upitnici. I svi u nekoj dogovorenoj tišini i muku pristaju ne znati da samo pod zemljom ima mjesta za svakoga. I da zvukovi crkvenih zvona – što otkucavaju u trenutku nečije smrti,  neovisno s koje su bogomolje poslani – na isti, promukao  način udaraju na površinu tla i prelaze granicu prema unutrašnjosti zemlje. Bez svoje i njihove putovice, bez našeg i vašeg  carinika. Okrećući se posljednji put samo za  vlakovima što danonoćno, u vremenima koje zovemo mirnima,  premještaju sudbine s Istoka na  Zapad i sa Zapada na Istok. Na početnim stanicama naivno nadajuće, a već na tridesetom kilometru podjednako nesretne i zabrinute. S borama koje su  izražajnije u heftama  kada puše sjeverac i navještava hladnoću. I kada se  student počinje dičiti  time što je iznova nazivaju najvećom sirotinjskom dušmanicom. 

            Čim sam sjeo do njega, prepoznao sam taj pogled. Dubok i nalik na mudrost očiju redovnika srednjobosanskih samostana, smiren kao uzdah neimara koji brine za svaki kamenčić svoje komplicirane gradjevine. Razveselio mi se. Obradovao se kad sam mu  rekao da sam čitao da  je objavio dvije knjige poetskih zapisa. Uostalom, odavno sam slutio da će se time baviti. Bio sam u to siguran  još onog poslijepodneva kad sam ga odveo u svoju kuću na Miljacki, u prvu pravu biblioteku koju je u životu vidio. Dok je gledao sve te knjige na njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku, meni je bilo jasno da u naslovima složenim na polici vidi svoju sudbinu. I zbog toga sam mu ja, rođen i odrastao u zemlji u kojoj samo krhka nit razdvaja najveće ljubavi od najvećih mržnji, odlučio napisati pismo. O mržnji i strahu. A volio sam tu zemlju, da prostiš. Mogu o tome posvjedočiti svi oni naši koje sam, nakon što sam otišao, liječio u francuskoj južnoj pokrajini i od njih umjesto novčane naknade dobivao priče;izmišljene, ali stvarnije od svake stvarnosti.

            Ne znam kakva je bila prva Ivina reakcija. Na što je podsjećalo to lice u čitanju?  Ne znam zbog čega mu je trebalo dvadeset i šest godina da o meni napiše priču i da u nju uvrsti “Pismo iz 1920.”. Možda se na potez odlučio  nakon što je saznao da sam, bježeći od bosanske mržnje, život završio u malom aragonskom gradiću, u bolnici na koju je 1938. izvršen zračni napad. Nisam nikada požalio što sam mu se javio. Moja razmišljanja o specifičnoj bosanskoj mržnji bila su Ivina trajna inspiracija. Na mom je životnom primjeru nobelovac izgradio svoj specifičan odnos prema povijesti kojoj se ne može uteći, koju pokreće zlo i koja se ponavlja. Znali su preci, znaju današnji, saznat će potomci. Jedno mi je ipak žao. Žao mi je što za moje pismo nikada nisu čuli domaći i svjetski moćnici, oni koji su ne tako davno odlučivali o sudbini zemlje koja zanose, ljubavi, tradicije i pobožnosti tka nitima nesreće. Žao mi je što se preslikano pismo nije našlo u lunch paketićima zrakoplovnih kompanija što su prije deset godina letjele prema Daytonu. Koljena moćnika nisu bila uznemirena. Njihovi se vlasnici ionako najbolje osjećaju u visinama s kojih se lako naređuje a lica se poslušnika ne vide. U njihovim se krilima preznojavala karta jedne tajanstvene zemlje. Bosne. Svojim su ludilima, među oblacima, osvajali najviše njezine planine ne znajući ništa o tisuću puta većim i težim nevidljivim geološkim naslagama na kojima one počivaju. Ni Ivine knjige, siguran sam, nisu čitali ni kao lektirne naslove. Jer da jesu, znali bi danas – desetljeće poslije stavljenih potpisa, trideset godina poslije Ivine smrti, osamdesetpet poslije moga pisma i pet poslije palimpsesta onog mudrog pripovjedača dječaka Muharema iz Travnika – da nemaju što slaviti. Toj zemlji koju brojni vole po potrebi, čije gradove posjećuju s lošim video kamerama što bilježe ruševine ali ne i riječi svjedoka,  trebalo bi, mislim i dalje, četiri puta više ljubavi i međusobnog razumijevanja. Da ublaže studen. I da strpljivu Miljacku, u jutrima prvih snježnih pahulja, nagovore na razgovjetnije žuborenje o pravdi, drukčijem životu i boljim vremenima.