O čokoladi, cipelama i maturantima

Nekoliko dana nakon smrti moga oca, na Trešnjevačkom placu zaustavio me muškarac mojih godina. Njegovo lice odmah me podsjetilo na lice bakine sestre, tetke Ruže, žene koja mi je na Ilino donosila medene kolače i šećerne štapiće. Izgovorio je svoje ime, čekao je da mu kažem kako ga se sjećam. Prekratko sam boravila u rodnom kraju da bih upamtila sve svoje rođake. No, u drugoj njegovoj rečenici, povezala sam čiji je. Bio je to sin Ružine kćeri. „Znaš, možda ti nisi pojela nijednu čokoladu koju je kupio tvoj otac, ali ja kao dijete nikada ne bih ni vidio čokoladu da nije bilo tvoga oca“, rekao mi je. Tada sam shvatila da je priča koju sam godinama slušala o svom ocu istinita, premda sam je ja – čak i kao odrasla osoba – spremno primala kao legendu. Naime, moj ćaća Iljkan subotom bi, iz neke bosanske kasabe u kojoj je službovao kao poslovođa u prodavaonici „Borovo“, dolazio svojoj majci u Bosansku Posavinu.

Kod majke su živjela i njegova djeca. Otac bi prije odlaska na autobus torbu napunio slatkišima i cipelama s rasprodaje. I, svojoj bi djeci došao prazne torbe. Jer, putem bi susretao nečije tuđe klince za koje je procjenjivao da dugo nisu okusili čokoladu, a i njihove cipele učinile bi mu se dotrajalima.
Ovih sam dana puno pisala o našoj školskoj djeci, o velikima i malima, o onima s teškoćama, o maturi. Pozivana sam na intervjue na tu temu koji su se u posljednji trenutak otkazivali. Iskreno, nisam dobro mislila o završnom ispitu ni u normalnim vremenima, a kamoli sada.  Da bih – i tada – ostvarila pravo na govor, morala sam steći uvid. Primjerice, znala sam se pitati po kojim udžbenicima se treba pripremiti dijete koje na maturi želi ići na izborni predmet povijest. Jer, profesori mogu, kao što znamo, izabrati jedan od četiri ponuđena udžbenika, a ti udžbenici ne samo da se razlikuju po opsegu, nego i po nekim materijalnim činjenicama. Četiri razreda po četiri udžbenika. Treba li dijete proći kroz svih 16 udžbenika? Ili ako dijete želi pisati ispit iz logike? Autori posežu za različitom znanstvenom terminologijom. Za koju će se odlučiti autori pitanja? Ponekad bih nepromišljeno zapisala da je u slučaju postojanja tako važnog ispita zrelosti, bitno imati zavod za udžbenike, zavod iza kojeg bi stajala država, a aktualni ministar bi stavio svoj potpis na taj jedan važeći udžbenik i – kao nekada – naveo: „odobreno na sjednici Vlade, dana tog i tog, pod brojem tim i tim…ministar taj i taj.“ Ministar bi preuzeo odgovornost, imenovao timove za pojedine predmete i stao iza njihova posla. Sjetimo se samo kako su izgledale čitanke u pripremi Vladimira Nazora i što je pisalo na naslovnoj stranici. I, kad sam pisala da mlade ne bi trebalo, u trenutku kad je zaustavljen svijet, izlagati dodatnom stresu i da ih treba sačuvati, onda sam mislila i na mladića koji je izvrstan učenik u „jakoj“ zagrebačkoj gimnaziji, a koji od 22.3. spava u cipelama, i na onog koji još uvijek spava u automobilu, i na susjeda koji maturu priprema u parku, i na uplašenu djevojku koja je preboljela leukemiju i koju majka ne želi pustiti u veću grupu jer je još uvijek jako osjetljiva. Mislila sam i pitala se hoće li i ta odlična učenica, jer će joj izlaskom biti ugrožen život, pasti na maturi. Sjetila sam se i susreta s ravnateljem jedne zagrebačke gimnazije koji mi je, u lipnju prošle godine, rekao kako upravo piše dopis građevinskoj tvrtki koja u blizini škole gradi stambenu zgradu i moli ih da u vremenu pisanja mature ugase strojeve i alate jer, po naputku, mora polaznicima osigurati tišinu. Buka je prije godinu dana, prema mišljenju istih ljudi, izazivala dodatan stres. Ne vjerujem da  zagrebačkim učenicima, od kojih mnogi testove neće rješavati u svojim školama (a i to je, priznajmo, stres), sada neće zabrujati neka bušilica kojom će se sanirati potresom uništeni objekt.  Mislila sam i na sve svoje bivše studente koji su danas profesori i koje mi nismo pripremili za ovakve profesionalne napore jer nismo slutili što nas sve može zadesiti; premda smo pročitali brojne tekstove pune fantastičnih zbivanja. A i ti, nekadašnji studenti danas imaju svoju djecu, i svoje bolesne roditelje, i svoje kronične bolesti i moraju cijele dane biti na raspolaganju… Mislila sam i na trenutak kad se sve što je, do jučer bilo „pozitivno“, pretvorilo u svoju suprotnost. Djeca koja nisu puno vremena provodila na internetu i računalima nego su čitala i odlazila u kina, preko noći su postala gotovo nepismena. Svi potvrđuju kako učenici po desetak sati bulje u ekran. Još 15. 3. to bi bilo vrijedno ozbiljnog predavanja, i ozbiljnog upozorenja, na roditeljskim sastancima. Školski psiholozi citirali bi liječnike, iznosili podatke velikih istraživanja, brinuli za zdravlje mladih. Mislila sam na sve one koji mi se javljaju u inbox, a među njima su i psihoterapeuti koji slute, točnije koji znaju, što ih od jeseni čeka jer se svakodnevno povećava broj poziva naših srednjoškolaca koji mole savjete i pomoć.
Ali, više neću pisati. Jer, ako  rektori sveučilišta i dekani fakulteta ne reagiraju na izjavu da je matura jako dobar antikorupcijski alat i ne prepoznaju što je govornik htio reći, ako loši rezultati mature prošle godine, štrajk, korona i potres nisu elementi za izmjenu zakona, onda su djeca stvarno u pravu kad nam se zahvaljuju na svijetu koji im ostavljamo. Situacija nikad viđena u povijesti naše civilizacije ne daje nikome za pravo da kaže „a kako sam ja, a kako je moje dijete“. Oni koji brinu reći će, pa čak i kad prepoznaju neke analogije, „kad sam ja, ne mora i on“ ili  „kad smo mi, ne moraju i oni“.
Ja nisam majka maturantice, kako su neki pomislili. „To nije tvoja bitka“, savjetovali su me oni kojima je do mene stalo. Ali, sve što sam napisala, napisala sam zbog ove djece koja su u stresu i koja su – uvjerena sam – u većini. Nije mi žao što sam se izložila, nije mi žao što sam ispod teksta „Pišem pismo, tinta mi se proli“ „zaslužila“ komentar da se sad, iz mirovine, zalažem za olakšanje, a poznata sam kao ona koja je previše tražila od svojih studenata.  Nije mi žao što sam iznijela svoje mišljenje, samo svoje, i kao i obično u prvom licu jednine, jer znam da optužbe nisu istinite i znam zbog čega sam otišla u prijevremenu mirovinu. Jer, ispitivanje stoljeća i po hrvatske književnosti povjereno mi je tek nakon dvanaest godina od stečene docenture, upravo zbog toga što sam bila, kako su govorili, preblaga. I što sam bila blaža, više sam od tih mladih ljudi dobivala. A sad kad matura može i bez Krleže i bez Marinkovića, jasno je da nam je bitna samo forma, i neodustajanje. Jedno je ipak sigurno:. ovi mladi ljudi koji su, i kad nešto kažu, izloženi nelijepim komentarima, na vlastitoj koži uče, bez lekcija iz udžbenika, zbog čega u demokratskom društvu ipak treba izaći na izbore. Ne zaboravimo,  ta će im se mogućnost pružiti  ubrzo, za samo  mjesec, mjesec i po.  Možda baš i u tijeku polaganja mature.

 Na izbore će izaći i njihovi roditelji, i njihovi bližnji. A mnogima  od njih, njihova su djeca važnija od partije. 
Možda sam se u cijeloj priči ponašala kao moj otac koji je čokolade, namijenjene svojoj, darovao  tuđoj djeci. I dok su ga rođaci – kroz godine u kojima sam mislila da od usta do usta prenose legendu – usput i ogovarali, ja sam danas jako ponosna na svog tatu.  Pa i priča o cipelama koje je moj Ilija kupovao svojoj, a darovao ih tuđoj djeci, može se čitati i kao aluzivna književnost. Danas doista, u trenucima neviđene tjeskobe, nitko ne želi ni na trenutak ući u tuđe cipele. Stopala naših maturanata veća su od naših; oni u naše postole ne mogu, ali mi bismo u njihove mogli. I morali.