Mira Kodolićeva

Nedjeljom popodne u naš ljetnikovac navrate gospođe s obližnjih imanja. Za lijepa vremena sjedimo pod starom trešnjom i pijuckamo kruškovac. Kolačiće ispečem dan prije. Eugen mi je nedavno iz Beča donio knjigu u kojoj je štampano sto recepata za spravljanje gospodskih kolača

Uz svaki je priložena i slika, da domaćica točno zna u što bi se njezin trud trebao pretvoriti. Svoje poznanice iznenađujem nusn-štanglicama, londonericama, puslicama, vanili-kranclama. One se zanimaju za sastojke i način pripreme.   Radosne su kad zaključe da su nešto slično vidjele i u domaćoj varijanti.  Najveća pohvala izgleda ovako: “Ove vanili-krancle su ko švalerovo oko, jedino su naše modlice puno veće.” Sigurne su da nove slastice -veličinom skromnije od domaćih buktli, gužvara i mramornih kocaka – manje goje. Nakon prve ture, započinju uvijek istu priču. Sažimlju moj život. Najhrabrija spusti glavu i pita svoja koljena: “Recite mi gospođo Miro, kako gospodin vaš Eugen plemeniti Vuković gleda na to što vas javnost još uvijek doživljava kao ženu odvjetnika Kodolića?” Prije negoli išta reknem, sljedeća nastavi: “Pa, gospodin Eugen je Evropejac. Fini ljudi ne poznaju ljubomor”. I onda nastave pripovijedati što se dogodilo s mojim bivšim mužem nakon što sam mu priznala da njegov sin, naime sin za kojega je mislio da je njegov, nije njegov nego Eugenov. Na trenutke zaborave da sam u njihovu društvu, dapače da su one gošće moga doma i komentiraju moje postupke, unose se u uloge, dodaju događaje koji se nisu zbili. Sve više uživam u tome kako se u njihovim ustima, i to na vlastite uši, pretvaram u junakinju novih televizijskih sapunica. “Kako te to ne opterećuje, tvoj mazohizam ne poznaje granice”, govori  mi sadašnji muž  za nedjeljnom večerom.  ” Eugene, ti nikako ne želiš prihvatiti da je moj život itekako zanimljiv, nije li ti Kozarčev trud oko mene dovoljnim dokazom?” Na tom me mjestu prekida. “Nećeš valjda uspoređivati majstora realizma sa ženama koje nikada nisu pročitale nijedan klasičan roman, ženama kojima je dovoljno da im na zidu  kičastoga doma visi Der Mohr von Venedig, a da ne znaju kako se zove zlatokosa dama koja pred mletačkim vijećem klečeći opravdava svoju ljubav naspram crnca. Miro, ne gubi vrijeme s njima.” Unatoč tome što nastupa grubo, kao velik predanik istinske umjetnosti i filozofije, Eugen strpljivo odsluša i moje razloge. Gledam ga direkt u svijetle oči i kazujem: “Sjećaš se još, radi se o ženi, to jest o meni, koja u trenutku tvog dolaska na imanje ima dvadeset i dvije godine. Živim, kao što znaš, u neveselom braku s četrnaest godina starijim mužem odvjetnikom Kodolićem. I to znaš. A ja znam da on ima ljubavnicu, udovicu, jedru crnku, muškaru, koja ga angažira oko ostavinske rasprave. Ne imamo djece. Ti mi pričaš o književnosti, o glazbi. Ja se u te zaljubljujem, ostajem trudna i ti odlaziš. Priznajem, za moje novo stanje ne znaš, ali bježiš preplašen ljubavlju. Kodolić se veseli djetetu, činjenici da će imanje netko naslijediti. Brine o meni, ne sluti prevaru. I kada moj, to jest naš sin, mom bivšem mužu prvi puta uputi riječ tata, mene moja tajna počinje razdirati još snažnije. Pišem tebi. A koliko još detalja, Eugene. Pričala sam ti kako je izgledao susret Kodolićeve ljubavnice i mene. Došla ga je potražiti dok je bio na putu. I u trenutku kad se sunce prolomilo iza susjedne lipe, ja sam na njezinoj debeloj ruci posutoj sitnim crnim madežima vidjela narukvicu kakovu sam i samu nosila. Zlatna zmija s očima od rubina. U našem su se rukovanju te dvije zmije još jače smotale, zasiktale jedna na drugu, tražeći svaka za sebe prvenstvo.” Tada, otac moga sina ritualno zasuče uski plavi brk i naposlijetku doda: “Puno bolja sapunica od ovih u kojima uživaju tvoje poznanice”. “Pa, to ti uporno želim reći. Pusti ih, neka uživaju u prepričavanju mog života, u oblačenju tuđih kostima, u kratkim intervalima boravka u tijelima strankinja. Samo životi ispunjeni hrabrim potezima pune usta bića koja nemaju snagu proviriti iz ugodne mlakosti dosadne močvare. Žene, upamti, ne čeznu za ljubavnikom, nego za ljubavlju. Boje se to priznati. I zbog toga u terminu serija sjedaju pred televizore i prate nelagodu junakinja koje oblivene mučninom ne napuštaju komociju. Glume zahvalnost, ne priznajući da je sestra zahvalnosti milosrđe, baš kao što je sestra ljubavi zloba.”

            Na kraju dana, kad nas umor već svlada, Eugen uzima malo švalerovo oko, stavlja ga – poput hostije – u usta i pospano komentira: “Dakle, riječi koje mi kao Kozarčevi junaci govorimo, naše gošće doživljavaju kao da su izveđene iz njihova srca. Same pak nemaju izraza, ne imaju riječi da ih nazovu pravim imenom”. “Upravo tako, kad ne bi bilo tako zar bi one govoreći o drugima, uporno ubacivale rečenicu “E, i moj život je još jedan roman”. Samo što sliči na buktlu u koju je smušena domaćica zaboravila staviti šljivov pekmez, pomislim. Ali šutim.

(“Tko se boji lika još”, Zagreb 2008.)

+28