Blog - Zašto sam Vam lagala?
-
Prsti desne ruke
“Bog čuva one koji bježe”, govorio je pater Celestin, svećenik kojeg sam se u osnovnoj školi bojala više od svih nastavika. Na izrečeno je zaboravljao čim bi s propovjedaonice primijetio da je nekolicina nas nedjeljnu svetu misu napustila odmah nakon Podizanja. Zbog toga je već dan poslije, na vjeronauku, održavanom prije prvog sata jutarnje školske smjene, dodavao: “Ali i one koji gone”. One zbog kojih se bježi, a koji ostaju…
-
Kolovoz ispisan „tintoblajkom“
Jučer sam listala album sa starim fotografijama. U njemu nema očevih fotografija iz djetinjstva, pa čak ni iz mladenaštva. Zastala sam na jednoj. Na njoj Bata – tako su moga oca (poslovođu u prodavaonici obuće „Borovo“) zvali njegovi jarani – ima dvadeset i šest godina. U naručju drži mene, a pokraj njega, nježno naslonivši se na muško rame, stoji njegova četiri godine mlađa supruga. Pletenice su joj tamne i duge. Ona…
-
Britva
Kad je Miroslav Krleža umro, onda se počelo govoriti i o njegovu privatnom životu, koji je do tada bio dobro skriven od radoznalih očiju. Novine su pravile razgovore s njegovim vozačem i kuharicom, a i sa svakim drugim tko se češće kretao u piščevoj blizini. Tako smo doznali da je Krleža imao i svojega brijača: taj je čovjek u određenim razmacima dolazio u Leksikografski zavod, gdje je klasik bio direktor,…
-
Ti trideset mališana, ta to je država!
Učitelj Mato Lovrak imao je dvadeset i pet godina kad mu je u Virovitici (u knjigotiskari Braće Bralić) objavljena prva knjiga. Dakle, bila je 1924. Voljela bih kada bi knjigu pročitali stručnjaci čiji glasovi i ocjene – upravo sada – odlučuju kakvu će školu polaziti naša djeca. Knjiga je naslovljena “Iz škole “ljepšega“”,a podnaslovljena je kao “crtice iz škole”. Na naslovnoj stranici precizinirano je i kome je namijenjena (“Namijenjeno učiteljima,…
-
Zašto je Hlapićeva „mama“ klasik?
Zakucamo li na vrata bilo koje naše osnovne škole i upitamo li prvog učenika koji pred našim očima nije spustio pogled je li Ivana Brlić Mažuranić klasik naše književnosti, učenik će reći ili da jest, ili da nije. Možda će, u svojoj sramežljivosti, samo potvrdno kimnuti glavom, a možda će se, ako ga je život već očvrsnuo, osjetiti i pomalo uvrijeđenim. Dogodi li se pak to, onda treba očekivati da…
-
„Ja“ – književni lik
Moje su mi kolege često znale reći: „Julijana, ne doživljaj sebe kao da si književni lik“. Činili su to kad bi me pitali „Kako si“, a ja im odgovarala vjerujući da iza pitanja doista stoji ili briga, ili zainteresiranost, ili znatiželja. Zaboravljala sam da današnje „kako si“ uglavnom predstavlja „prazan“ govor i popunjava nelagodnu tišinu. Poput rečenice izrečene susjedu u liftu: „Opet je zahladilo“. Neugodno ti je šutjeti, a susjed…
-
Recenice s potpisom
Teta je vjerovala da ću postati doktorica. “U svakoj obitelji, treba biti jedan doktor. Uskoro će se liječiti samo oni koji budu imali pravu vezu”, govorila je. I neprestano je to ponavljala, neovisno o društvenim uređenjima u kojima je živjela i članskim iskaznicama novoimenovanih ministara zdravlja. Postala sam doktorica, ali ne “prava”. Znam da bi teta sve moje knjige i moj doktorat dala za diplomu “zaozbiljske” doktorice, čak i bez…
-
Udarac u psihu
(priča o Šekiju) “Po priču moraš doputovati”, rekao mi je Luka, prijatelj kojeg nisam vidjela godinama, ali s kojim se, kroz sve to vrijeme, čujem redovito nedjeljom prijepodneva. Odnedavno izmjenjujemo poštu koju nazivaju elektronskom. Naše su rečenice još uvijek početničke; bave se meteorološkim prilikama u regijama u kojima živimo, komentiraju nepromišljene poteze vladajuće stranke i prenose obavijesti o bolestima zajedničkih poznanika. Intimne priče i dalje su ostale pod nazorom telefonskih…
-
Kazan u Donjoj Mahali
Fašo, počivaj mirno! Groblje Karaula, u velikom katoličkom selu Bosanske Posavine, čuva priče o bosanskim fratrima, o udovicama, o prerano oboljelim muškarcima i naivcima, o braniteljima iz ovog ili onog rata, svejedno je. Kapijica koja se otvara prema cesti i kroz koju se s groblja ulazi u prostor čiji su stanovnici isto tako mrtvi samo čekaju „da se redom sahrane“, iako je iskovana od čelika, čini se nekako neprimjetnom. Ne…
-
Monogram
Dugo mi je trebalo dok nisam počeo Shakespeareova Otela čitati onako kako jedino ima smisla, naime kao priču o čovjeku koji uviđa svoje slabosti, ali se nije kadar protiv njih boriti, pa mu tako vlastita narav postane sudbina. Dugo mi je, kažem, trebalo, jer uvijek mi je nešto odvlačilo pažnju. Još određenije, redovito bih se zapleo oko Dezdemonina rupca. Taj rubac ima u drami važno mjesto, jer on je tobožnji…
