Zašto je Hlapićeva „mama“ klasik?

Zakucamo li na vrata bilo koje naše osnovne škole i upitamo li prvog učenika koji pred našim očima nije spustio pogled je li Ivana Brlić Mažuranić klasik naše književnosti, učenik će reći ili da jest, ili da nije. Možda će, u svojoj sramežljivosti, samo potvrdno kimnuti glavom, a možda će se,  ako ga je život već očvrsnuo, osjetiti i pomalo uvrijeđenim. Dogodi li se pak to, onda treba očekivati da će nam dijete i odbrusiti: „Kakvo je to, molim vas, pitanje?“. Odgovorit će nam protupitanjem vezanim uz kvalitetu pitanja, a mi ćemo ćutiti da ispod pitanja teku neke druge riječi. Složene u složenije rečenice. Primjerice u ove: „Zašto me pitaš ono što svi dobro znaju, čak i ptice koje su se ugnijezdile na granama jablana u našem školskom dvorištu“.

No, upitamo li dijete „Što je to klasik“?, pogledat će nas zbunjeno. Možda će odgovoriti da su to pisci koji su u lektiri, a možda će pogled skrenuti prema zbornici. Učini li to, bit će u pravu. Uputit će nas prema mjestu na kojem bi bilo primjerenije potražiti odgovor na olako postavljeno pitanje. Zaključujemo dakle, gledajući mlado biće, da jednostavna pitanja mogu imati i svoje prave, i svoje još pravije primatelje. Istina  je;  pitanje „Što je klasik“ treba prije poslati na adrese nastavnika i profesora. I pri tome ne treba očekivati da ćemo u ponuđenim odgovorima – budu li i brojni – dobiti dvije slične, a kamoli iste  definicije. Jer, u prostorima lijepih riječi, u onima koje čuvaju i štite dobrotu i koje predstavljaju jedini siguran trezor pred ludilom i zlom suvremenog svijeta, nema formula niti jednadžbi. Zna se samo da je klasično ono što traje oduvijek i zauvijek, ono na što moramo biti ponosni, ono na što se naslanjamo i što nijedan zaborav nema pravo dotaknuti.

Ivana Brlić Mažuranić je klasik. I „Šegrt“ je klasik. I Gita, i Mrkonja, i Malik Tintilinić i Domaći, i Regoč, i Neva Nevičica….Na spomen autoričina imena i imena njezinih junaka gotovo nitko neće upitati: „Kako si ono rekla da se zove…?“   

Pisac klasik je uvijek tu. Njegove rečenice napisane davno i naše su rečenice. Razumijemo ga. Osluškujemo njegove strahove i plašimo se zajedno s njim. Učimo njegove misli napamet pa ih onda izgovaramo dragim osobama, zaboravljajući da nisu naše. Klasik je izvan povijesti književnosti, izvan perioda i stilskih formacija. To je onaj uz čije ime i prezime ne treba pisati ni godinu rođenja, a kamoli godinu smrti.

Pisci klasici razgovaraju s nama kao da sjedimo za istim stolom. I kad smo već spomenuli stol,  prekoračimo prag zbilje i  zamislimo sljedeću sliku.

Velika svečana dvorana.  Specijalno urešena na jedan od blagdana nacionalne književnosti.  Okrugli stolovi prekriveni pastelnim stolnjacima. Za svakim stolom sjedi samo po jedan pisac. Njegova stolica drukčija je od preostalih za stolom. Izrađena je u klasičnom stilu. Po njegovu nacrtu i njegovu shvaćanju klasičnog. Preostale su prazne. Na njih će uskoro sjesti gosti koje su pisci osobno pozvali. Bit će među njima onih malih pisaca koji oponašaju  pismo velikih, bit će pisaca koji se važnijima od sebe glasno dive, bit će kritičara koji slave osobu a ne djelo i predsjednika povjerenstava koje u noći poslije izgovorenog nagrađenikova imena posjeti nesanica. …Ali prije  negoli gosti krenu ulaziti, dječak posve nalik Potjehu, piscima dijeli maske izrađene od riječi koje slažu ključnu riječ njihove osobnosti. Slova su slijepljena. Maskom pisci prekrivaju svoja lica. Pozvani gosti vidjet će uskoro samo riječi i to će im biti jedini putokaz uz pomoć kojeg će krenuti prema svojoj stolici. I kad se vrata širom otvore, a pozvani zakorače, zbrka i zbunjenost zamagljuju prostor. Većina njih ne zna više strane svijeta, ni naslove knjiga svojih domaćina. Samo za Ivaninim stolom sve je jasno. Djeca i unuci sjedaju mirno i ponosno. Ona u tom trenutku skida masku. Slova su bila složena u riječ dužnost.   

Dužnost ju je pratila cijelog života; dužnost prema prezimenu, prema obitelji, prema posjedu i gostima, dužnost prema djeci, dužnost prema zavičaju, ali i prema sebi samoj. Prema sebi, u  minutama kad sve druge dužnosti utihnu. 

I, tada je postajala ono što je ona u svojoj najtananijoj biti. Pisala je onda  kad bi sve drugo bilo obavljeno, poslagano, priređeno. Pisala je da bi ostala to što jest. Pisala je ugrađujući i u tekst životnu pratiteljicu dužnost. Rečenice su tekle na tragu odslušanih priča čiji je miris, u nekom, drugima nevidljivom, kovčegu,  ponijela iz svog rodnog Ogulina. Kao svi veliki ljudi znala je da je čovjek dužan svom zavičaju, ali i da novi dom daruje nove slike, poput slike malog šegrta iz susjedstva u Brlićevcu. Pisala je misleći na svoju djecu. Time je svoju potrebu za pisanjem pretvarala u novu lijepu, plemenitu dužnost.  Iz takvog spoja, istinske potrebe, plemenitog pogleda na ono iza sebe i ono oko sebe, s mišlju da se piše za oči kojima želimo darovati samo ljepotu i radost, nastaje Djelo. Pisano velikim slovom. A autor postaje ono što zovemo klasik. Jer, unatoč tehnologijama, ubrzanom vremenu i vremenu u kojemu se zbog ocjene vrlo dobar mora crvenjeti, čitatelji, uz neki neimenovani dar, mogu prepoznati što je za njih i njihove dobro i uz što se postaje dobar čovjek.