Blog - Zašto sam Vam lagala?

    Loading posts...
  • ŽIVOT PIŠE ROMANE

    Volim književna susrete. Tada na haljinu navlačim ogrtač vidljiv samo meni. Sašila sam ga sama, od vlastite kože. Ne moram ga, godinama već, proširivati. On se sam prilagođava svakom mom suvišnom kilogramu. Postaje komotniji, upija fleke koje nanosi život. Ne odbija u svoje džepove pohraniti ni ružne komentare i bjesove koje mi godinama upućuju oni koji su zaboravili boju mojih očiju i visinu glasa kojim sam zagovarala njihove talente. Ogrtač…

  • Prvo lice jednine

    Postoje bića koja u svemu slijede modu. I nije nimalo teško razlikovati ona koji se u tu modu s lakoćom uklapaju od onih koja se u nju guraju, laktovima i slatkim riječima što ih laskavo upućuju ministrima, šefovima odsjeka, medijskim urednicima i  voditeljima nevladinih udruga. Biti in, i biti aktualan pod cijenu gubljenja vlastite slike u ogledalu, postalo je tako uobičajeno da se rijetki o tome još i pitaju. Prevladavajućoj…

  • O dva izvoda, dvije države i jednoj putovnici

    Ni sa kim nisam tako dugo, i tako blago, razgovarala o snazi prepoznavanja u književnosti kao što sam to razgovarala s Irfanom Horozovićem. Temu smo načeli u gostionici Blato, na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice, jedne travanjske večeri nakon što sam promovirala njegov roman Imotski kadija. Nastavljali smo je i razvijali pri svakom našem novom susretu; u Gradačcu, Sarajevu, Tuzli. Irfan je razumio da mu povjeravam svoje sumnje u objektivna…

  • Piši, J…, piši…

    U samom kutu naše radne sobe, u kartonskoj kutiji prekrivenom konopljenom ponjavom istkanom u kući Magdaleninih predaka, stoji računalo. Kutiju nisam otvorila četiri i po godine. Sve do danas. U vrijeme velikog spremanja, pomicala bih je, brisala prašinu, skidala prekrivač, prala ga i peglala, a onda bih ga, uštirkanog, vraćala na isto mjesto. Računalo bi nakratko zamirisalo na pokošeno sijeno i toplu kukuruznu pogaču.  I potom bi nastavilo mirno ležati…

  • GORE I GORE

    Bio je početak travnja tisuću devetsto devedesete. Otac mu je rekao da će vremena koja stižu biti još gora, i samo gora. Dobro se sjeća te njegove posljednje rečenice. Nije želio povjerovati u nju. Čak je bio spreman i zamrziti njezina autora. I učinio bi to, nagovorio bi nekako svoju mladenačku dušu, samo da autor nije bio tako teško bolestan. Prezreo bi ga unatoč činjenici što mu je rođeni otac.…

  • Pisanje – ključna riječ u definiciji optimizma
    (Umjetnički optimizam ili Baš me briga čiji je Andrić pisac)

    razgovor s riječima S polica vlastite  knjižnice uskoro ću skloniti rječnike materinskog jezika. Učinit ću to prije  nego što se  popisane riječi međusobno posvađaju. Počele su me žalostiti njihove sve češće polemike. Unose mi nemir u pisanje, koče me u nastojanju da sa svima njima ostanem u ljubavničkom odnosu. Zasada se još samo tiho prepiru; kao majka i kći, sin i otac, baka i unuka, stric i nećakinja, kao svi…

  • Grijeh je umrijeti u proljeće

    Oduvijek je, najviše tamo negdje pred noć, voljela sjediti uz prozor i zamišljati baku. I sebe uz nju. Otkako se udala u kuću Bagarićevih, sve se češće sjeća baš nje. Čuje  čak i njezine rečenice: Kad ti nije po volji, ti šuti i budi dobra ko što si bila do sad; Ne žali se kad te nešto boli, muški to ne vole; Ako muž malo šara, zažmiri i budi mu…

  • Starost i čitanje, dvije neizlječive bolesti

    Od malena sam naučila vraćati dugove. Većina onoga što mi je dano, predstavljeno je „kao da“ se i nije moralo. Postmodernističku formulu „kao da“ prerano sam naučila na svojoj koži, a da bih je mogla voljeti i u zrelosti. Koža je nekada bila mlada i upijala je svaku poredbu; „Volim te, kao da si moje vlastito dijete“, „Izgledaš kao da si odrasla u gradu“… Teta mi nije bila mama, a…

  • VIŠNJA

    Iz kuće je izašla oko podne. Prošla je uz brata i mene, pogladivši nas po kosi. Nije nas  poljubila. Nije čak ni zatvorila dvorišnu kapijicu. Samo je dlan obrisala o šarenu haljinu. Otac je višnju posjekao nekoliko sati nakon što nas je majka napustila. – Ona odlazi zauvijek – šapnuo mi je brat.   – Šta ti je, šta pričaš, ide samo u grad po podmiru.  Zamandarila bi inače kapijcu.…

  • ŽEĐ

    Meni nikada nije bila blizu. Pojašnjavali su mi je drugi. Pri tome nisu skrivali da joj svaki korak obasjavaju jakim povećalom. Sve ono što je vrijedilo za njih, nije smjelo, ali nije ni moglo, vrijediti i za nju. Za sve nas ona je bila samo Ona. Najčešće su ocjene te krhke, uplašene i lijepe žene sličile jedna na drugu. Kao da su skinute s tvorničke trake iznad koje stoji kontrolno…