Blog - Zašto sam Vam lagala?
-
Piši, J…, piši…
U samom kutu naše radne sobe, u kartonskoj kutiji prekrivenom konopljenom ponjavom istkanom u kući Magdaleninih predaka, stoji računalo. Kutiju nisam otvorila četiri i po godine. Sve do danas. U vrijeme velikog spremanja, pomicala bih je, brisala prašinu, skidala prekrivač, prala ga i peglala, a onda bih ga, uštirkanog, vraćala na isto mjesto. Računalo bi nakratko zamirisalo na pokošeno sijeno i toplu kukuruznu pogaču. I potom bi nastavilo mirno ležati…
-
GORE I GORE
Bio je početak travnja tisuću devetsto devedesete. Otac mu je rekao da će vremena koja stižu biti još gora, i samo gora. Dobro se sjeća te njegove posljednje rečenice. Nije želio povjerovati u nju. Čak je bio spreman i zamrziti njezina autora. I učinio bi to, nagovorio bi nekako svoju mladenačku dušu, samo da autor nije bio tako teško bolestan. Prezreo bi ga unatoč činjenici što mu je rođeni otac.…
-
Pisanje – ključna riječ u definiciji optimizma
(Umjetnički optimizam ili Baš me briga čiji je Andrić pisac)razgovor s riječima S polica vlastite knjižnice uskoro ću skloniti rječnike materinskog jezika. Učinit ću to prije nego što se popisane riječi međusobno posvađaju. Počele su me žalostiti njihove sve češće polemike. Unose mi nemir u pisanje, koče me u nastojanju da sa svima njima ostanem u ljubavničkom odnosu. Zasada se još samo tiho prepiru; kao majka i kći, sin i otac, baka i unuka, stric i nećakinja, kao svi…
-
Grijeh je umrijeti u proljeće
Oduvijek je, najviše tamo negdje pred noć, voljela sjediti uz prozor i zamišljati baku. I sebe uz nju. Otkako se udala u kuću Bagarićevih, sve se češće sjeća baš nje. Čuje čak i njezine rečenice: Kad ti nije po volji, ti šuti i budi dobra ko što si bila do sad; Ne žali se kad te nešto boli, muški to ne vole; Ako muž malo šara, zažmiri i budi mu…
-
Starost i čitanje, dvije neizlječive bolesti
Od malena sam naučila vraćati dugove. Većina onoga što mi je dano, predstavljeno je „kao da“ se i nije moralo. Postmodernističku formulu „kao da“ prerano sam naučila na svojoj koži, a da bih je mogla voljeti i u zrelosti. Koža je nekada bila mlada i upijala je svaku poredbu; „Volim te, kao da si moje vlastito dijete“, „Izgledaš kao da si odrasla u gradu“… Teta mi nije bila mama, a…
-
VIŠNJA
Iz kuće je izašla oko podne. Prošla je uz brata i mene, pogladivši nas po kosi. Nije nas poljubila. Nije čak ni zatvorila dvorišnu kapijicu. Samo je dlan obrisala o šarenu haljinu. Otac je višnju posjekao nekoliko sati nakon što nas je majka napustila. – Ona odlazi zauvijek – šapnuo mi je brat. – Šta ti je, šta pričaš, ide samo u grad po podmiru. Zamandarila bi inače kapijcu.…
-
ŽEĐ
Meni nikada nije bila blizu. Pojašnjavali su mi je drugi. Pri tome nisu skrivali da joj svaki korak obasjavaju jakim povećalom. Sve ono što je vrijedilo za njih, nije smjelo, ali nije ni moglo, vrijediti i za nju. Za sve nas ona je bila samo Ona. Najčešće su ocjene te krhke, uplašene i lijepe žene sličile jedna na drugu. Kao da su skinute s tvorničke trake iznad koje stoji kontrolno…
-
Nek ne fali truda
Kroz cijelu 2021.godinu pitala sam se hoćemo li, na bilo kojoj razini, obilježiti stoljeće i po od pojave Šenoina romana “Zlatarovo zlato”. Kako to nismo učinili, sada slijede potpitanja; bi li bilo drukčije da obljetnica nije “pala” u vrijeme pandemije, bi li bilo drukčije da se uz Zlato nastavio vezati laskavi opis prvog našeg povijesnog romana (znamo da je Krešmiri Nemec 1992. intervenirao u povijest književnosti te prvim proglasio Severilu…
-
Salko Alkar
Ustrajan sam u svojoj ljubavi. I sami znate koliko godina čekam da mi umre ćaća Rašica i da oženim maćehu Martu. Vršnjakinju svoju, ako ste zaboravili. Dobro, dvije godine od mene stariju. Znam da me cila Krajina smatra luđakom, al poručujem im: Ludi Salko dobit će njenu ruku. Makar već uvelu od starosti. Živim za dan kad ću joj prići. Mislim da će se to zbit nakon mise zadušnice. Stat…
-
Jednostavno, bolest
Prije četvrt stoljeća, na jednom sam kongresu posvećenom suvremenoj književnosti, postavila pitanje vezano uz kriterije po kojima se određuje pripadnost pojedinoj nacionalnoj književnosti. Bila sam uvjerena da bismo nakon 1990., godine koja se može predstaviti i kao jaka periodizacijska granica, o tome trebali razgovarati. Progovorila sam glasom povjesničara književnosti premda je mojoj čitateljskoj duši oduvijek bila najdraža rečenica da riječi pripadaju isključivo onima koji ih shvate, a shvaćanje ne poznaje…
