SVE PO PLANU

Zovem se Antun i imam deset godina. Nedjelja je. Trebao sam popodne ići na nogometni trening. U petak igramo finale s prošlogodišnjim pobjednicima kupa. Znam da će se trener naljuti na mene i da ću u petak, kao neka curica, odsjediti na klupi za  rezervne igrače. Ali, moja je baba navalila da moram na ispovijed jer sam uvrijedio djeda.

Ne zna baba što su prave uvrede, i ne zna što moji prijatelji sve govore svojim djedovima. Nisam primijetio da se djed baš naljutio na mene. Zaključio sam samo da se ušutio kad sam mu iznio svoje mišljenje. Zanijemio je. I  isti čas otišao u postelju. Nije dočekao noćne vijesti. A možda sam stvarno rekao nešto što nisam trebao. Možda bi djed i zagalamio na mene da me toliko ne voli. Ipak sam ja njegov unuk jedinac. Uostalom, i dobio sam ime po njemu. Kad bi vikao na mene, to bi izgledalo kao da viče na samog sebe.

Kad bolje razmislim, nije ni loše da odem sve kazat parohu. On je studirao u Rimu i zna pričati latinski. Čudo od pameti. I sad se, prije nego što krenem s babom  u crkvu, idem sabrat i promislit što ću mu sve kazati. Jer, ispovjedio sam se prije dva dana, dan uoči svoje Prve pričesti, a pričest je bila  jučer, 20. svibnja. I što će sad paroh pomisliti kad me ugleda. Pomislit će da sam napravio neki smrtni grijeh. A ja jedva da ih svih sedam znam i nabrojati.

Ovako je bilo. Moj je djed meni obećao da će me, čim završi škola, odvesti u Zagreb. To je meni, od kako sam se rodio,  najveća želja. Djed kao mora ići na neko važno glasanje pa će povest i mene. Volio bih više nego išta  pomilovat spomenik Bana u centru najljepšeg grada na svijetu. Djed mi je obećao i da će me odvesti na balkon s kojeg je mahao prvi i najbolji predsjednik svih Hrvata. Moj djed je velik čovjek. On može ući u  sobu iz koje se ide na balkon, a da ga nitko ne pita kud je krenuo. Sve je on to zaslužio svojim lijepim pjesmama. Kako sam ja  ponosan na svog djeda kad moja učiteljica uzme njegovu knjigu i pročita nam  pjesmicu o prvom danu proljeća. Svi onda bulje u mene i zavide mi. Čak i djevojčice.  Nitko ne zna ljepše povezati mlade listove na drveću i prve laste koje na njih slijeću. Kad je djed to meni obećao, ja navalio još više učiti. Učio sam, učio sam, samo da dobijem sve zaključne petice. Vrijedi zaslužiti hodati s takvim djedom po jednom Zagrebu.  Kad ono, mjesec dana prije moje pričesti, kaže djed da je došlo do promjene, da on mora u Zagreb  na te izbore, baš  20. svibnja, a ne kao što je ranije rečeno, krajem lipnja. Mislim čak da je rekao maja i juna. Jer, kad se djed naljuti, on počne pričat nekako drukčije, nekim riječima koje su se pričale kad je i moj tata bio jako mali. Nije pravo bilo ni mom ćaći, ni mojoj babi, a ni meni. Valjda nije bilo pravo ni mojoj majci, ali ona – kad  se u kući raspravlja o važnim stvarima –  mora šutjet. Ja sam puno plakao. Ne zbog toga što mi na pričesti neće, kao ostaloj djeci, biti i moj djed, nego što je iznova propao moj plan da hodam Zagrebom.

I tako se djed počeo pripremati za odlazak. Danima su ga zvale neke tete na telefon, on je nešto mrmljao. Često se mrštio nakon tih razgovora. Znao je reći i Majku mu, Neće to biti dobro… Nisam razumio o čemu s njima priča. Samo sam shvatio da ga na nešto nagovaraju.  Djed je postao zbunjen, da Bog sačuvaj. Kad bismo navečer vježbali postotke, uvijek je ponavljao iste zadatke. Ako  se natječe dvoje, a treba proći samo jedno, koliko su šanse, ako se natječe troje, a treba dvoje, kolike su šanse, ako se natječe trideset i sedmero, a treba proći desetero , kolike su šanse… u postotcima.

Noć prije djedova odlaska u Zagreb, u kući je grmjelo. Tata se svađao s mamom, baba s djedom, mama s babom, djedom s tatom.  Baba je ispeglala djedu bijelu košulju i on je ujutro sjeo na autobus i krenuo u Zagreb. Dok je peglom prelazila po košulji, rekla je da djed nije zaslužio njezinu muku, ali da se žena pozna mužu po košulji. I da će ona dobro ispeglati kragnu, zbog sebe, a ne zbog njega. Kažem sve onako kako sam zapamtio, ali moram priznati da ne znam na što je baba time mislila.  

Mi smo svoje proslavili. Gosti su pitali gdje je domaćin, baba je odgovarala da je morao službeno „gore“ na neke izbore jer bi cijela  stvar bez njega propala.

Čekao sam djeda da se vrati.  Cijeli dan ga nisam čuo. Mobitel mu je bio isključen. Ušao je u kuću oko deset navečer.  Skočio sam mu  u zagrljaj. Baba se namrštila. Ne znam je li se ljutila   zapravo, ili samo kobojagi.

I, samo to je rekla. I otišla u kuhinju po večeru.

Djed je izuo cipele, sjeo na fotelju, dovukao tabure i stavio na njega umorne i otečene noge. Eto, možda i ja postanem pjesnik kad narastem. Lijepo koristim pridjeve. Vidjelo se da mu je svega dosta.

Koga su poznatog vidio U Zagrebu, jesi li vidio nekog s televizora, možda onu svoju glumicu?, upitao sam ga.

Djed je jako volio kćer jednog hrvatskog glumca. I ona je glumica. I djed kaže da je bolja od svih, i da je najljepša, i najzgodnija. I da mu je drago što je naša, do kraja naša. To uopće ne razumijem… naša i onda još do kraja  naša, ali on tako kaže. Kad djed moj kaže, kažem onda i ja. Jer, on sve zna najbolje. Nakon što nahvali njezin izgled, moj djed doda još da ta lijepa glumica piše, baš kao i on, knjige. Kaže i da su članovi nekog istog udruženja. Jedno je vrijeme njena knjiga stajala na djedovu noćnom ormariću uz krevet, ali ju je baba sklonila. Rekla je da knjiga skuplja prašinu. Plašim se reći da baba izmišlja. Ne ide mi se svaki čas na ispovijed. Ali, to uopće nije bilo moguće. To s prašinom. Djed  je knjigu svaki dan čitao. Ne znam je li čitao s razumijevanjem, onako kako ja moram čitati za lektiru, ali je listove – vidio sam –  okretao i buljio u njih.  Jednom se djed s tom glumicom i slikao. Bilo je to kad je njezino kazalište gostovalo u našoj kino-sali. Zajedničku sliku je uramio, ali je i ona skupljala prašinu pa ju je baba sklonila. Brinula je da djed ne dobije alergiju. Dobra je moja baba. Jako je ona  dobra žena.

Vidio sam je, pružio sam joj ruku, odgovorio mi je djed, i zijevnuo.

Tad je ušla baba s tanjurom prasetine i francuske salate u ruci. I dok je stavljala hranu pred djeda, baba je upitala: I kako je prošlo, sve po planu?

Djed je kimnuo, kao da mu je krivo što je prošlo tako, po planu.

Kako si ti glaso, onako, ili svojom glavom?

Baba je nastavila. Djed je gledao u hrskava praseća rebarca. I šutio minut, dva. A onda je zaurlao: Onako, onako, kako sam im obećao, onako. I sad dosta s tim.  Ustao je i otvorio prozor. Glavu je isturio u noć.

Sjedio sam u kutu sobe. U odijelu s pričesti. Želio sam da mi djed kaže da sam u njemu pravi muškarac. Nije ništa rekao. A meni nikako nije bilo jasno zašto je moj djed toliko ljut kad je sve dobro prošlo. I bilo mi je jako teško što mene, svog Antu, ne gleda. E, onda sam, takav zbunjen, napravio pogrešan korak. Kao u nogometu. Dobacio krivo. Pitao sam djeda je li mogao glasati i za tu svoju glumicu. Umjesto njega, odgovorila je baba: Jest, ali nije. Moro se držat obećanja i dogovora. Bojo se da mu njegovi ćire iza ramena dok zaokružuje listiće.

Stvarno, djede? Prišao sam mu i uhvatio ga za ruku.

I onda je ona propala na tim izborima. Baba je rekla da ti moraš u Zagreb jer o tebi sve ovisi – nastavio sam.

Nije zbog mene samo. Bilo ih je na listi 37, a prošlo ih je deset… , nastojao mi je objasniti.

To je kao onaj zadatak što si vježbao sa mnom – spretno sam uskočio.

Djed je bio crven u licu. Bojao sam se da ga ne  šlogira.

Rasplakao sam se. Bila je skoro ponoć, bio sam umoran i gledao sam svog djeda kako se smanjuje. I onda sam rekao nešto zbog čega sad krećem na ispovijed: Zašto si i ti, djede, postao kukavica.  Više nisi moj super heroj i ne želim da me vodiš u Zagreb. A mene si učio, dok smo gledali „Vlak u snijegu“, da u razredu moram glasati po savjesti. I ja sam te slušao, izgovarao sam i borio se sa suzama.    Ne razumijem zašto se baba toliko naljutila na mene. I zašto me tjera na ispovijed. Siguran sam da i ona misli isto. Sve ću ispričati parohu. I ako mi ne da veliku pokoru, možda još stignem na trening. Volio bih ići. Možda zamolim  trenera da me prebaci u napadače. Ne želim više biti obrambeni igrač kao moj djed. I ne pada mi na pamet maštati o tome da ću jednog dana i ja postati pjesnik. A tako sam htio posvetiti pjesmicu nekoj lijepoj glumici i potpisati se s Antun mlađi.