„Ja“ – književni lik
Moje su mi kolege često znale reći:
„Julijana, ne doživljaj sebe kao da si književni lik“. Činili su to kad bi me
pitali „Kako si“, a ja im odgovarala vjerujući da iza pitanja doista stoji ili
briga, ili zainteresiranost, ili znatiželja. Zaboravljala sam da današnje „kako
si“ uglavnom predstavlja „prazan“ govor i popunjava nelagodnu tišinu. Poput
rečenice izrečene susjedu u liftu: „Opet je zahladilo“. Neugodno ti je šutjeti,
a susjed te baš i ne zanima, a da je zahladilo znate oboje, i ti, i on.
Vjerujem da sam svojim odgovorima i pričama o životu često išla na živce
ozbiljnim proučavateljima književnosti. Jer, oduvijek sam na sve što mi se
događalo gledala kao na priču koja mora biti baš takva kakva jest. „Da je to
sad književnost…“započinjala sam, i nastavljala: „Sve što se ružno dogodilo,
pokazalo bi se poslije i te kako opravdanim“. Jer, ono što u književnom tekstu
zovemo motivima, u stvarnosti pokrivamo začuđenim „Koja slučajnost“. Pričom sam
izgradila sve odnose svoga djetinjstva. Sagradila sam sebi prošlost, da bih
mogla imati budućnost. Moji su me bližnji u pričama više voljeli, i više se
brinuli o meni. Da nisam smislila takav pristup vlastitom životu, bila bih
danas daleko slabija. Kad sam na pragu prve zrelosti ostala sama, zamislila sam
se u ulozi pisca koji po mojoj tadašnjoj životnoj priči piše scenarij.
Zaključila sam da bi se i režiser i gledatelji složili da pod isti krov idu ona
i on, a ne on i ja. „Jednostavno pripadaju jedno drugome“, nije mi bilo lako
priznati.
Kao djevojčici mi se, pred spavanje, mjesecima vraćala ista slika. Vidjela bih
Zemlju koja se okreće, osvijetljenu u sumrak. Iznad nje je stajao dragi Bog i
na nju spuštao ljude. „Sipao“ ih je uz pomoć palca i kažiprsta, kao da u jelo
dodaje još malo začina.
Poslije, u prvim danima mladosti, sliku sam sama interpretirala. Bog je na Zemlju ustvari spuštao parove. Neki su padali zajedno na isti dio površine. A kad bi se Božji prsti oznojili, jedno od njih bi ostalo zalijepljeno i palo bi tek nakon nekog vremena, na neku drugu zemaljsku dužinu i širinu. Bližu, ili dalju, ovisi o tome kad su se prsti prestali znojiti. I tako se neki, premda zamišljeni kao pravi par, nikada nisu susreli. I tako bi svatko na ovom svijetu mogao biti najbolji par nekomu nepoznatom. Prvo sam svoju sliku primjenjivala na svoje roditelje i pitala se jesu li stvarno pali u istom trenutku. Puno godina poslije, na mjestu svoje majke vidjela sam sebe i ponovno se pitala. Ona, za razliku od mene, nije mogla pobjeći u literaturu i sve ispisati. A ja sam, pristala biti književni lik u očima svojih kolega. Odgovarala sam im pričom jer sam pred njima postajala Julkica koja se nije usudila reći: „Više me nikada nemojte pitati kako sam“.