Salko Alkar

Ustrajan sam u svojoj ljubavi. I sami znate koliko godina čekam da mi umre ćaća Rašica i da oženim maćehu Martu.  Vršnjakinju svoju, ako ste zaboravili.

Dobro, dvije godine od mene stariju.  Znam da me cila Krajina smatra luđakom, al poručujem im: Ludi Salko dobit će njenu ruku. Makar već  uvelu od starosti. Živim za dan kad ću joj prići. Mislim da će se to zbit nakon mise zadušnice. Stat ću prid nju zavijenu u crno;  čim narikače  reknu svoje zadnje riči «Šta će draga Marta bez slavnoga alkara?». Onda ću ja zapjevušit: «Njoj sad dođe mlađi, voljeniji i slađi». Vidit će ona u meni još onog zornog momka. Strpljivost mora biti od Boga nagrađena. Samo se brinem oću li vijest primit na vrime. O mom ćaći, baš kao i o svim herojima harambašama – kako u nas i  jest adet – prestalo se  pričat. Nema više razgovora o pobjedama. Krajina je sve mirnija, pospanija. Normalno je da je tako liti, kad se sve kupa u suncu iI dahće na vrućini. Ali, ni zimi svit više ne spominje bitke, ne hvali se pobjedama.  Muči se kao da niko nikad nije oćutija  blizinu čarobnog i  junačkoga Istoka. Ludi Salko može reć što mu je na srcu. Brine me kako ću saznat za ćaćinu smrt. Eto,  nadam se da ću usnut san. Sijedi ćaća Rašica bit će u njem obučen  u svoju divnu hajdučku odoru. Upravo onu koju je meni da kad je trča alku i triput pogodija u sridu. Mislim na onu  koja je dogovorena  između nas dvojice. Sićate se, Rašica će trčat alku, a Martu, koja voli mene – tako sam onda mislija dok sam bio već lud a nisam zna da sam lud – prepustit će sinu jedincu. Mene Rašica odredija za svog momka. I priredija mi odijelo. Jesam li to već reka? Vrućina mi neka skače u glavu. A čim mi toplo krene prema mozgu, vrtim jedno te isto. Nu, sad mi nema druge nego se sabrat i pokazat vam da nisam posve ludi Salko. Stvari oko mene su  krenule na bolje. Nu, da nastavim priču o snu kojem se veselim. Da, da, na mog će ćaću – e, jesam dobar kad ga usprkos svem što mi je napravija još ćaćom zovem –  bit navučena ona hajdučka odora. U  snovima i inače vidim sve u pravim bojama. Kamparan očev od crvene je čoje, gajtanima okićen i sa srebrnim pločama na prsima. Na ječermi goleme srebrne, pozlaćene toke, a za  žutim svilenim pasom krasne kubure, handžar i  fišeci, sve zakovano srebrom. Drži na ramenu veliku pušku kremenjaču. Donija je, samo da  dodam, s Istoka. Na glavi mu je crvena kapa i svileni peškir, a lagana obuća svilom i gajtanima nakićena. Na obući će mi se pogled  zaustaviti. U mom snu koji očekujem. Rašičina noga koraknut će prema mutnom jezeru. Nestat će za tili čas u blatu. Boje će se pogubiti. Probudit ću se vesel znajući da Rašica harambaša odlazi na drugi svit. I meni, bez pristanka, nu, ostavlja našu ljubljenu Martu.

            Onda ću ja poći u Begluk. I prići joj poslije mise. O tom sam vam već kaziva. Eto, za taj čas živim. A kako inače kuburim, pitate me? Hoćete da ludi Salko prebaci temu. Ne virujete da se o junaštvu Rašice više ne priča i mislite da će netko odmah izrazit žalost šta je umra heroj.  Ko je od nas ovdi lud? Ja o kojem je napisana priča Alkar, ili vi koji ste čitajući tu priču za lektiru i sami poludjeli pitajuć se na koga se  naslov  odnosi; na mene, mog ćaću ili sve momke Cetinjskog kraja?

            Jednom na godinu spuštam se u grad. U dan alke. Na prilazu od Otoka dočeka me domaći momak.  To je sve do sad bila tajna, ali poludit ću jače ako ne kažem. Donese mi dobre hrane i pića. I čisto odijelo. I povede me u Sinj na feštu. Gosti se sliju iz cijele Krajine, mile  po cesticama, nitko ne zagleda u moje lice. Rašica odavna ne sidi u loži za goste, ne sidi nitko od junaka i  pobjednika. Znan da je u svjetini, ali ga nikad ne vidin. Postao i  on jedan od mnogih. Momak me odvede na poziciju. Dovoljno daleko i dovoljno blizu trkalištu. Ako krene po zlu, ako se netko pobuni šta nema mista među uzvanicima, ako netko od uzvanika otkaže u zadnji čas,  onda Salko  preuzima paradu. Istrčaje na stazu i dere se: «Marta će biti moja kad dobijem alku!». Svečanost  se naglo prekida. Krivac je pronađen. Nu, nije se to još desilo, ali i ako sam lud, znam da bi  svjetina povikala: «Opet je neki luđak sve pokvarija!». «Kad već nemamo pravih heroja, dobro je da smo oko luđaka suglasni», mislili bi glavni. I šutili. A ja, luđak s priznanjem, čuja bi čak i ono njihovo «Nu».

(„Tko se boji lika još“)