Blog - Zašto sam Vam lagala?

    Loading posts...
  • Dan žena

    Vrata profesorskih soba na Filozofskom fakultetu nisu zvučno izolirana. Često sam čula što studenti govore ispred njih. Jednom prigodom čak i ovo: „Ona ti je super, odlučila je biti samohrana majka, genijalno“… Nakon nekoliko dana pozvali su me da na tribini, u jednoj zagrebačkoj knjižari, govorim o Danu žena. Prostor su ispunile naše studentice. Na ulazu su dijelile crvene karanfile. Pitala sam se gdje su ih samo našle. Dva sam…

  • Priča o Šimunu

    Priča o životu inženjera Šimuna jedna je od onih za koju se ne zna je li izgovorena na temelju stvarnih događaja ili ju je, slovo po slovo, u dugim noćima dugih nesanica izmaštala žena uplašena spoznajom da u svijetu u kojemu živi ne postoji nitko sličan njoj. Svi  koji su bili upućeni u rečenice kojima se gradio lik nesvakidašnjeg stručnjaka rudarstva, vjerovali su u Šimunovo postojanje. Oni, koji su priču…

  • Glagol zaboraviti ne podnosi imperativ

    Moj dobar prijatelj, rođen i odrastao u srednjoj Bosni, često mi priča o svojoj sestri koja je u prvim poslijeratnim danima iselila u bogatu i tolerantnu Skandinaviju. Ona, njezin suprug, kći i blizanci, rođeni u sarajevskoj bolnici u danima opsade, žive dobro, susjede ponekad počaste domaćom pitom, ne druže se s našima i ne posjećuju rođake ostavljene u zavičaju. „Zaborav je najveća zaštita“, rečenica je koju je moj prijatelj podcrtao…

  • LAĐA OD VODE

    Trudna toga plova ovdi jidra kalaPlavca moja nova Marulić I sada se dobro sjećam prve knjige koju sam čitao. Bilo je to one jeseni kad sam pošao u prvi razred. Prošlo je ono nezaboravno rujansko jutro kad sam u bijeloj košulji i plavim kratkim hlačama, s ravnim razdjeljkom u kosi i s ponosom što je virio iz širom otvorenih očiju, stajao u nečuvenoj graji školskog hodnika držeći majku za ruku.…

  • Bit će sve dobro, mama

    Majka mi je ostavila singericu. Bakinu. Sirota moja majka. Cijeli je život čekala svog režisera da joj se vrati. Izrezivala je slike njegove žene glumice i šila si haljinu nalik njezinima. Dok je rezala tkaninu, govorila je:  „I moja će Nera biti glumica. Uspješnija i veća od te drolje.“ E, mila moja mama. Kada je umrla, bila je stara kao ja sada. Četrdeset i pet. Rak dojke. Koja ironija. Zlo…

  • Tena

    Otkako se vodnik Jaroslav vratio s bosanskoga ratišta, prošlo je 126 godina. Prije toliko vremena, točnije te 1894. objavljena je priča o nama. Jaroslav se dugo privikavao na moje lice iznakaženo boginjama. Onako plah, s plavom bradom, zabacujući često praznim rukavom desne ruke, često je noću obilazio selo iz kojeg je, s četama austrougarskih vojnika, krenuo preko Save. Nikada me nije pitao zbog čega mu nisam ostala vjerna, kakvim me…

  • Maštanja u mladosti

    O čemu sam u mladosti maštala., za čim sam i za i kim čeznula te jesam li išta od toga, grubo je reći, i ostvarila, prvi put sam se upitala navršivši trideset i šestu godinu. Nekako mi se čini da upravo trideset i šesta predstavlja onu startnu crtu s koje se kreće prema nježnoj ženskoj  zrelosti i pravi mala životna avantura. Sjećam se da sam u tom trenutku bila sretna…

  • OČI

    Kad se kaže da su oči prozori duše, onda to nije samo lijepa metafora, nego je za većinu nas i sveta istina u koju i nesvjesno vjerujemo i po kojoj se u životu ravnamo. Nevolja je samo u tome što se uopće ne pitamo kako su ti prozori postavljeni, tko kroz njih gleda i što. Jer, prva je misao da je naša glava kao nekakva kuća, da su oči na…

  • Mjesto za glavnim stolom

    U posljednje vrijeme prepoznajem sve veći nemir pri interpretaciji autobiografskih djela. Nelagodu u prihvaćanju definicije te književne vrste osjetila sam prije otprilike pet godina. Dogodilo se to na tribini koju je književni podmladak Matice hrvatske organizirao na temu autobiografije. Kao autorici knjige “iz vlastita života” organizatori su mi ponudili sjedalicu u drugom redu. Središnji stol ostao je rezerviran za “čistu” teorijsku misao. Nekoliko sam puta tijekom rasprave, baš poput bojažljiva…

  • Teško pisanje

    U vrijeme mog studiranja prepričavala se priča o jednoj tada jako uspješnoj hrvatskoj spisateljici koja je još kao osmoškolka odlučila postati pisac. Govorili su, oni koji su se pozivali na nulte svjedoke i svjedoke iz prve ruke, da se spisateljica ustaje ranom zorom, sjeda pred pisaću mašinu i veže remenom za stolicu. Piše do kasnojutarnjih sati, uz isključen telefon. Nervira se i preznojava. Čitatelji skloni njezinim prozama odmahivali su rukom,…