Blog - Zašto sam Vam lagala?

    Loading posts...
  • Orden

    Često se vraćam romanu „Orden“ Stjepana Čuića. Knjigu sam kupila 1981., u Osijeku, gradu u kojem je Stipa završio srednju školu. Kupila sam je studentskim džeparcem. Godinama je postala citat.  Nema stranice na kojoj nešto nisam podvukla. Brojne rečenice i sad znam izgovoriti bez gledanja u tekst. Dvojica najboljih prijatelja vraćaju se nakon oslobođenja, 1945. u svoje selo; jedan kao heroj i pobjednik, drugi kao neprijatelj i gubitnik. Obojica imaju…

  • Kratka proza u trapericama

    U predavaonicu je ulazio petnaest minuta do osam. Stao bi uz katedru, izvadio papire i popravio kravatu. Volio je doći prije studenata. I nakon deset godina rada, još uvijek je osjećao tremu. U praznoj dvorani, ponavljao bi rečenicu: „ Danas ćemo odgovoriti na pitanje vezano uz…“ Jer, ako krene bez zamuckivanja, sve će dalje, govorila je majka, teći „kao po loju“. Znao je ispod naočala pogledavati djevojke dok se spuštaju…

  • Čitaona

    „Koju ste prvu priču napisali“, najčešće je pitanje koje mi mladi čitatelji postavljaju na književnim susretima. Odgovaram im jednom riječju: „Čitaona“. Isti čas uslijedi stanka. Postaje mi jasno da imenicu trebam pojasniti. I onda im kažem da su gostionicu u selu u kojem je živjela moja baka zvali „čitaona“, i da je moj otac često odlazio u nju, ali se iz nje nije vraćao s novinama i knjigama u rukama.…

  • Pisaći stroj

    Gledali smo pedesetih godina jedan krasan film koji se zvao „Bulevar sumraka“. U njemu je bilo svakakvih zanimljivih stvari, najviše zato što se radnja zbiva u Hollywoodu, pa se prikazuje proizvodnja filmova, a glavni je junak mladi scenarist kojega svaki čas vidimo kako radi na svome tekstu. Ali, od svih čudesa koja su u tom filmu prikazana, mene se najviše dojmila činjenica da taj scenarist – inače puka sirotinja –…

  • Glazba kao bijeg od smrti

    Nekako mi se čini da u posljednje vrijeme imamo potrebu reći da je sve započelo s nama. Namjerno prešućujemo one koji su bili prije nas, one koji su pokrenuli časopise, utemeljili odjele u bolnicama, izborili se za osamostaljene pojedinih odsjeka  na fakultetima. Umrle, iako su bili veliki, ne spominjemo ni uz velike obljetnice priređene „povodom“. Žive ne pozivamo na svečanosti. Plašimo se da će nam izjavom pred televizijskom kamerom oduzeti…

  • Misterij žene

    “Ponekad ima nešto u vama, velika sreća ili tuga, radost ili patnja ili što drugo. I to vas tišti i tišti i muči i stalno mislite na to. I onda odjednom, prije nego što ste toga svjesni, odbacili ste onu sreću ili tugu ili što drugo u svijet. I tek začuđeni pogledi, koji vas ne shvaćaju, i čudni podsmijesi otrijezne vas i vi se kajete i u duši vam je…

  • Vraćanje dugova

    Od malena sam naučila vraćati dugove. Većina onoga što mi je dano, predstavljeno je „kao da“ se i nije moralo. Postmodernističku formulu „kao da“ prerano sam naučila na svojoj koži, a da bih je mogla voljeti i u zrelosti. Koža je nekada bila mlada i upijala je svaku poredbu; „Volim te, kao da si moje vlastito dijete“, „Izgledaš kao da si odrasla u gradu“… Teta mi nije bila mama, a…

  • Stan, dom i kuća

    Sinoć mi moja rođakinja spominje svoju prijateljicu koja se sutra, samo nakon tri i po mjeseca, vraća u Zagreb. Početkom listopada prošle godine, zajedno sa suprugom i dvoje djece, odselila se na Zapad. I sad dolaze doma, dolaze kući. Gore nisu mogli plaćati stan u kojem bi svako dijete (dječak i djevojčica), moralo imati svoju sobu. Komentirala sam to rečenicama Dušana  Radovića: Pogubili smo decu u velikim stanovima i više…

  • Priča o najstarijem

    Snijeg je te godine okopnio sredinom siječnja. Noću su naišli topli vjetrovi, a već u podne voda se počela slijevati s brda. Nakon dva dana nadcestar Fabijan natakao je gumene opanke i krenuo pješice obići puteve. Znao je da su snažne bujice ostavile ulegnuća i da će se po takvim cestama teško odlaziti do škole, na ispovijed fratru i po pomoć ljekaru. Sunčani dani koji su – neupamćeni do tada…

  • Vila suđenica

    “Ova će curica hodati svijetom otvorenih usta i vikati: Volite me, volite me!”, rekla je vila suđenica mojoj majci u trenutku dok me rađala. Na pragu ozbiljne zrelosti mogu zaključiti da joj se proročanstvo obistinilo. Danas sam svjesna da čestim tematiziranjem potrebe za ljubavlju dižem tlak brojnima oko sebe. Pristajem – u očima svojih kolegica – biti nemoderna, konzervativna i provincijalna. Jer, priznati kako želiš da te se voli, danas –…