Blog - Zašto sam Vam lagala?
-
„Kako si ti naivna, sine moj…“
U ljeto 1977. došla sam u posjet ocu. Ćaća je tek uselio u novi stan, prvi i jednini koji će glasiti na njegovo ime. Alipašino-polje, neboder, kat sedamnaesti. U molbi upućenoj stambenoj komisiji ćaća je napisao da ima četvero djece, priznao je da su mu ona rasuta po familiji i da bi ih – ako dobije stan – mogao okupiti pod istim krovom. Svojim. Nije napomenuo da se boji visine.…
-
Narast će ti rep…
Tema prolaznosti može se „provući“ kroz komentare koji u svoj rečenični temelj ugrađuju postojani materijal zvan kava. Kava zaleđuje djetinjstvo, daje dopuštenje za odrastanje i sazrijevanje, tješi starenje. Kada se djevojčica, s praznom šalicom u ruci, približavala stolu za kojim kavu piju odrasle osobe, a priča koja čin prati nije primjerena ušima djeteta, djetetu se upućuje rečenica: Ti ne smiješ piti kavu, narast će ti rep. U toj zabrani i…
-
Ja sem Varaždinec
Ne znam je li do sada zapažena jedna važna osobina šaljivih pučkih pjesama iz sjeverne Hrvatske. Ta je osobina autoironija. U tim se popijevkama, naime, daleko više zbijaju šale na vlastiti račun, nego na račun koga drugog. A nije svuda tako: premda autoironičnih pjesama ima i u Dalmaciji, ondje je ipak češće da pjesma ne pecka onoga o kome tekst govori, nego nalazi drugu žrtvu. U sjevernoj Hrvatskoj – osobito…
-
„U ime povijesti, naravno. U ime budućnosti“
„Moj otac želio je biti sasvim jasan. Nije mi propovijedao, nije mi naređivao, nije mi čak ni savjetovao – činilo se da samo misli na glas. Ali želio je zapravo da iz njegova iskustva izvučem pouku za onaj trenutak kada takav povijesni stres pogodi i mene.“ Rečenice su to iz romana „Muškarac u žutom kaputu“ Ludwiga Bauera. Podvlačim ih kao da su moje vlastite. I kao da govore i o…
-
„Da si moja“
Rečenica započeta s pogodbenim „Da si moja…“, pratila me sve donedavno. „Da si moja, sad bi te pljusnula“, ili „Da si moja, pustila bih te na radnu akciju, ovako…“, „Da si moja, ne bi nosila takve haljine…“ Plašila sam se otkako znam za sebe. Kao malena djevojčica noću sam računala koliko ću imati godina kad drugu Titu bude osamdeset, osamdeset pet…Učili su nas da će se naši životi uveliko promijeniti…
-
Kako je bilo „Kad sam…“
Odrasla sam uz priče čiji su počeci glasili:„E, kako je bilo u naše vrijeme, a sada…“ Kolutala sam očima, čepila uši jer se zaključak kazivača redovito svodio na isto: Njima je bilo daleko teže nego nama. Oni su u školu išli pješice, a mi autobusima, oni su bili gladni, a mi „izvoljevamo“, oni nisu išli na maturalce, a mi bismo u tamo neki Dubrovnik. Umjesto da odemo do Požege i…
-
Sito
Književna djela zastarijevaju. Sasvim je očito da danas teže čitamo Mažuranića nego Šenou, teže Šenou nego Matoša i teže Matoša nego nekoga našeg suvremenika. Uzroci toga zastarijevanja obično se traže u temi teksta, pa onda u likovima i svjetonazoru. Ali, isto tako bi se moglo ustvrditi da djela postaju anakronična zbog onoga svog aspekta po kojem i jesu najviše književna, to jest zbog svoje slikovitosti. Jer, one metafore, one metonimije…
-
Stihovi iz vrećice
Na kraju književnih susreta često mi prilaze osobe koje iz plastične vrećice, i s nekakvom nelagodom, izvlače fascikl sa svojim pjesama. Zamole me da zbog njih odvojim malo vremena, uvijek spomenu kako znaju da se vremena nikada nema dovoljno. Pokušavam se unaprijed opravdati rečenicom kako sam ja bolja čitateljica proze nego poezije i da kroz pjesništvo najčešće prolazim samo doživljajem. “Upravo nas doživljaj i zanima”, smiješe se i odlaze prije…
-
Piščev sjaj
Prvoga ponedjeljka u mjesecu lipnju, negdje oko deset sati ujutro, Varja Šurmin ušla je, ne pokucavši prije toga, u kadrovsku službu fakulteta na kojem je radila devetnaest godina, četiri mjeseca i tri dana. U njezinoj radnoj knjižici izmjenjivali su se ugodni trenuci obojeni podrškom starijih profesora s dugim mjesecima začinjenim osporavanjima generacijskih kolega. Zasebna je rubrika bilježila dobronamjerne razgovore na kojima je bila prisiljena braniti sasvim osobni i većini neobičan,…
-
Lepe ti je Zagorje zelene
Ima pjesama s kojima smo se toliko srodili da više nismo ni kadri upitati se o njihovu sadržaju i smislu. Kao što se ne pitamo zašto navečer jedni drugima želimo baš laku noć, a ne dobru noć, mirnu noć, ili što slično, tako se ni kod tih pjesama ne pitamo kako su nastale, koga treba zamisliti kao njihova kazivača i što nam poručuju. Toliko smo ih puta čuli – pa…
