Blog - Zašto sam Vam lagala?
-
Čitanje uz ventilator
Dvanaestogodišnja djevojčica, članica novinarske družine osnovne škole u kojoj sam gostovala prije desetak dana, pogledala me začuđeno kad sam joj na pitanje koliko knjiga godišnje pročitam, odgovorila „Oko pedeset, šezdeset….“ Prvo sam pomislila, i sama uvučena u mozaik priče na temu hrvatskog nečitanja, kako se djevojčica čudi jer joj se ta brojka čini ogromnom, a onda sam – nakon samo nekoliko sekundi – promijenila mišljenje. Njezine velike smeđe oči postale…
-
Brdo i ravnica
Prije više godina vozio sam prema Vinkovcima u društvu Šibenčanina s kojim sam imao mnogo toga zajedničkog, jer bili smo istih godina i pripadali istoj struci. Kad smo stigli otprilike na pola puta – negdje između Gradiške i Broda – opazio sam da se moj suputnik čudno ponaša: vrpoljio se na sjedalu, zirkao kroz prozor automobila pa opet vraćao pogled na svoje ruke, uzdisao i češkao se. Pomislio sam, naravno,…
-
Dijete riječkog kazališta
Gradovi imaju svoje pisce. I pisci imaju njih. Znam koliko je Nedjeljko Fabrio volio Rijeku. Grad mu je uzvraćao zahvalnost. Razumjela sam njihov razgovor o međusobnim dugovima. Pisac je dužan zavičaju, a zavičaj je dužan prepoznati svoga pisca. Kako bi se samo njih dvoje zajedno radovali da je On, Nedjeljko, mogao svjedočiti Njoj, prijestolnici kulture, i kako bi Ona, prijestolnica kulture, uzdignute glave predstavila Europi – kojoj je Fabrio pripadao…
-
Nevoljni pastir
Podne je. Za dva sata trebam krenuti na ispraćaj. Prije desetak minuta nazvao me gradonačelnik i, bez ikakvog okolišanja, bez dobar dan i kako ste patere, počeo izdavati naputke za današnji obred ukapanja. Drsko, bahato, kao da razgovara sa svojom pripravnicom, a ne sa svećenikom koji je došao u njegovu župu dvije godine prije nego što se balonja rodio. Ne osjećam se dobro. Baš sam se nasikirao. On bi da…
-
Čamac i barka
Kad sam kao dijete prvi put došao u Podgoru, upoznao sam svog vršnjaka Antu. Ante mi je još prvoga dana rekao kako njegov otac ima brod i kako bismo se mogli malo provozati. Kad sam pitao majku za dopuštenje, ona je lako pristala, jer je bila uvjerena da će – kad se već radi o brodu – s nama svakako biti i Antin otac. Dogovorili smo se za sutradan, i…
-
Priroda i društvo
Jednom sam u Zadru imao zanimljiv doživljaj. Bio je nekakav simpozij u zgradi tamošnjega Filozofskog fakulteta, koja je, kao što se zna, smještena na samoj obali. I, tako su po stropu velike dvorane u kojoj smo zasjedali plesali odrazi što ih je stvaralo sunce obasjavajući nemirnu morsku površinu. Ja nisam mogao odvojiti oči od te slike, pa sam stalno zvjerao u strop umjesto da slušam govornike. Ali, nisam sebi mogao…
-
Plavo i zeleno
Postoje u ovoj zemlji mjesta koja su predodređena za dramu. Ja ih znam nekoliko: zovu se Labin Dalmatinski, Gornje Jelenje, Sveti Rok. Svima im je zajednička ista osobina: ona povezuju more i kontinent. Tko dolazi iz unutrašnjosti, tu će prvi put ugledati more; tko dolazi s mora, tu će se s morem oprostiti i prijeći u zagrljaj kopna. U životu sam prilazio raznim morima – čak i oceanima – i…
-
More nije voda
Cijelu školsku godinu pokušavaju nastavnici djecu naučiti nešto hrvatskoga, ali djeci se ne da pa ta poduka i ne ide baš najbolje. A onda dođe ljeto, i djeca o svom jeziku nauče više nego što bi im mogla utuviti ikoja učiteljica. Dakako, to se događa u igri: u malim mjestima uz more skupa provode vrijeme klinci koji ondje žive cijelu godinu i klinci koji onamo dođu na ljetovanje. Oni su…
-
Dijete vojnog lica
Uz mog dobrog prijatelja lijepila se rečenica „On ti je dijete vojnog lica“. Stariji mještani željeli su njome nas mlađe upozoriti na samo jedno, da prema dječaku moramo imati razumijevanja jer se on u svom mladom životu selio već toliko puta koliko svi mi skupa nećemo u cijelom svom životu. Teta je spominjala riječ „prekomanda“. Ta riječ mi je zvučala opasno, ozbiljno i grubo. Ipak, podsjećala me na sve ono što…
-
LOU ANDREAS SALOME
Postoje događaji koje bismo najradije izbrisali iz svoga pamćenja. Ali oni se opiru svakom takvom pokušaju i iz okršaja izlaze jači i postojaniji. Godinama sam željela uništiti sliku koja mi uvijek iznova, na isti način, nanosi crvenilo na lice. Duboko vjerujem da se ona skriva pod mojom kožom i da ću jednoga dana osjetiti njezino dugogodišnje prebivalište. Javit će se kao bolno gnojno kucanje i upozoriti me da je vrijeme…
