More nije voda

Cijelu školsku godinu pokušavaju nastavnici djecu naučiti nešto hrvatskoga, ali djeci se ne da pa ta poduka i ne ide baš najbolje. A onda dođe ljeto, i djeca o svom jeziku nauče više nego što bi im mogla utuviti ikoja učiteljica.

Dakako, to se događa u igri: u malim mjestima uz more skupa provode vrijeme klinci koji ondje žive cijelu godinu i klinci koji onamo dođu na ljetovanje. Oni su jedni drugima nastavnici hrvatskoga, a obuka teče od jutra do mraka.

            Jer, najprije otkrivaju da su jedni izuli cipele, a drugi postole, onda da jedni šutiraju balun, a drugi loptu, napokon da jedni pucaju na gol a drugi na branku. Onda prijeđu na bičve i čarape, gaće i mudante, paradajz i pomidor, žemlje i bublice. I, oko svega se lako sporazumiju, pa sa zadovoljstvom razmjenjuju termine i zbog novousvojenih riječi sami sebi izgledaju kao svjetski ljudi.

            Samo u jednoj stvari ne mogu se složiti: što je zapravo more. I doista, malim Dalmatincima koža se ježi kad došljaci obećavaju da će s one tamo stijene skočiti u vodu. A mali kontinentalci ne mogu se čudom načuditi zašto njihovi domaćini kažu da im more ulazi u masku. Koliko god da možda i ne znaju o čemu se točno radi, djeca jasno slute da je u pitanju neka velika i ozbiljna razlika, koja zacijelo i nije samo jezična.

            Jer, za ljude s kopna more se sastoji od vode, koja je posve ista kao u rijeci ili jezeru, samo s tom razlikom što je plava i slana. Za njih, dakle, naziv more pripada samo toj golemoj masi, moru kao cjelini, dok su pojedini njezini dijelovi stanovita količina vode: kabao, čaša ili kap. Za kontinentalce, reći da more ulazi u masku zvuči posve isto kao da se kaže da Biokovo ulazi u sandale.

            Za Dalmatince, stvari stoje posve obratno. Za njih je more uvijek more, bez obzira na količinu, kao što je i voda uvijek voda, također bez obzira na količinu. Voda i more dvije su posve različite tekućine, pa se ne razlikuju samo po okusu, nego i po svome mjestu u ljudskome svijetu. A u tome ima logike: bitna je razlika u tome što se more ne može piti, niti se njime može zalijevati vrtal, pa se s njim mora i postupati posve drugačije nego što se postupa s vodom, koja se skuplja u gustirne i oprezno troši.

            Ukratko, u Dalmaciji se o moru i o vodi prosuđuje sa stanovišta čovjeka, odnosno onoga što je njemu potrebno za život: voda je ona dragocjena tekućina bez koje ne može biti ni ljudskoga naselja ni bilo kakva ozbiljnog opstanka. Na kontinentu se o moru i vodi prosuđuje sa stanovišta prirode i načina na koji su stvari u njoj raspoređene, pri čemu je čovjek tek mali dio toga velikog sustava: svijet se sastoji od zemlje i vode, i od toga sve počinje. Ili ovako: tamo gdje vode može ponestati – na Sredozemlju – ljudi je znaju cijeniti, pa je i razlikuju od svega što nije voda, dok tamo gdje vode ima u izobilju – na kontinentu – vodu olako izjednačuju s drugim tekućinama, poput mora. A po tome se vidi da razlika zapravo i nije samo terminološka, nego je svjetonazorska, pa ljudi s mora vide svemir na jedan način, a ljudi s kontinenta na drugi. Jedni prosuđuju iz perspektive civilizacije i kulture, drugi iz perspektive prirode.

            Hrvatska specifičnost leži u tome što se naša zemlja sastoji od dvije polovice: one u kojoj je more voda i one u kojoj nije. Uzaludno bi bilo nagađati što je od toga dvoga bolje, jer oboje ima smisla: razumno je u Dalmaciji razlikovati more od vode, i logično je na kontinentu tu razliku odnemariti. To su dvije cjelovite i potpune kulture, a stvar je samo u tome što su se one dodirnule i izmiješale u istom narodu, kao što su se izmiješala i ona djeca na plaži.

            Tako se pokazuje da su more i voda zapravo simboli. More se ne može piti, ali se zato po njemu može ploviti, pa ono znači vezu sa svijetom, a samim tim i kulturu, filozofiju, umjetnost. Po vodi se ne može daleko otploviti, ali ona daje plodnost njivama i nudi pojila za stoku, pa se naselja i osnivaju ondje gdje ima vode, a ljudi se uz ta naselja onda vežu i nemaju velike potrebe da putuju i da doznaju nešto novo. Ukratko, more je svijet, a voda je dom.

            Upravo to znače i one dvije polovice Hrvatske koje se između sebe toliko razlikuju. Ona vodena polovica vezana je za zemlju, za prastare slavenske tradicije, za sigurnost domaćih relacija. Ona morska polovica otvorena je prema daljinama, prema nepoznatim zemljama, prema drugim jezicima i drugim iskustvima. Vodena Hrvatska uvijek je u opasnosti da postane provincijalna i zatucana, morska Hrvatska uvijek je u opasnosti da se utopi u svijetu i njegovim izazovima.

            Te opasnosti dolaze i odatle što se dvije polovice ne poznaju dovoljno. Za to nisu krive isključivo povijesne okolnosti, nego smo ponešto krivi i mi sami. Jer, odviše nam je udobno u našoj pokrajinskoj isključivosti, koja nam uvijek nudi dežurnog krivca: krivi su oni drugi, koji su različiti od nas. A to je, dakako, pomalo nedostojno, a može biti i bolno, jer granica između vodene i morske Hrvatske nije samo na Biokovu i na Velebitu, nego dijeli obitelji, često prolazi i kroz jednoga istoga čovjeka, pa mu je jedna polovica morska, a druga polovica vodena. A ima li što strašnije, nego kad čovjek ne razumije pola svoje obitelji, ili kad mu je strana polovica njegova vlastitog bića?

            Upravo to slute ona djeca što se skupa igraju, pa zato zdušno upijaju nepoznate riječi. Djeca slute da se moraju dobro upoznati, jer će im to osigurati budućnost. Ona shvaćaju da se na svijetu ne može ni bez mora ni bez vode, i da bi bilo glupo ikoje od toga dvoga zanemariti.

            A slute možda i to da postoji i nešto što je mješavina mora i vode, a zove se boćata voda. Ona je dobra za zalijevanje i u njoj rastu najbolje ribe, kao što to pokazuje ušće Cetine, Vrulja ili delta Neretve. Sjajno bi bilo kad bi Hrvatska bila i more i voda i boćata voda.

(Pavao Pavličić, „More i voda“, Zagreb 2014.)

[adrotate banner=”1″]