Nevoljni pastir

Podne je. Za dva sata trebam krenuti na ispraćaj. Prije desetak minuta nazvao me  gradonačelnik i, bez ikakvog okolišanja, bez dobar dan i kako ste patere, počeo izdavati naputke za današnji obred ukapanja.

Drsko, bahato, kao da razgovara sa svojom pripravnicom, a ne sa svećenikom koji je došao u njegovu župu  dvije godine prije nego što se balonja rodio.  Ne osjećam se dobro. Baš sam se nasikirao. On bi da ja na grobu ne kazujem kako je nesretni mještanin poginuo, ne bi ni da spominjem njegovih petero djece koja ostaju s nezaposlenom majkom, ne bi ni da, kojim slučajem, izustim ime našeg lovačkog društva. Jer, društvo, nakon zatvaranja vinarije,  donosi mjestu  važan profit.   I k tomu  moramo pripaziti na ugled. Na ono što je od njega  još ostalo. „Vi samo po svojoj proceduri, izmolite, a te govore prepustite nama. Mi bolje znamo kako se i druga strana osjeća“, rekao mi je zapovjednim tonom i spustio slušalicu. Šećer mi je skočio, počeo sam se preznojavati, puls se povisio. O kakvim stranama on govori? Tu više nema strana. Mrtvi nisu strana, pogotovo ne prva. Samo mi je on još trebao nakon mojih noćašnjih mora i sikiracija.  Iskreno, sve sam teže podnosio zapovjedi mladog političara koji je u dva mandata promijenio tri stranke. Nerviralo me njegovo sjedenje u prvoj klupi, njegovo mucanje Očenaša, njegovo korištenje  oltara za punjenje glasačke kutije listićima na kojima je zaokruženo njegovo ime.  Srećom, nije dolazio na ispovijed. Nije imao potrebne sakramente. Dobro to znam. Ne samo da se ne mogu sjetiti njegove prve pričesti i krizme , nego imam i uvid u knjige. Glasače je uvjerio da je veliki vjernik. Povjerovali su mu. Naivci. Joj, nekako mi trnci prolaze kroz ruku. Ne smijem se toliko živcirati. Bog sve vidi i sam odlučuje. Ja sam ionako samo tanka nit koja povezuje. Da, župljani su zaboravili da je  ime balonjinog pradjeda bilo ispisano na spomeniku palim borcima. Spomenik je bio lijep. Nalazio se u samom središtu mjesta, na ulazu u park. Preživio je i ovaj naš posljednji rat. Mještani ga nisu dali. On im je bio prostorni orijentir, svi su se „nalazili kod spomenika“. A onda je na čelo mjesta izabran praunuk heroja u čiju je slavu spomenik podignut.  I naredio micanje. Sam se uključio u akciju. Obukao je plavo radničko odijelo, zasukao rukave te, buljeći u kameru lokalne televizije,  uzviknuo: „Jedan dva tri ho ruk… „ Balonja  je šaku stavio na pradjedovo ime.   Sreća njegova što su im prezimena bila različita. I svi su prisutni mogli  odglumiti neupućenost. Nitko ga, pa ni novinarka,  nije upitao: „ A nije li Vam taj Milan Delić  neki predak po majčinoj strani“? Uh, baš je dobro što nije mogao pristupati  ispovijedi.  A da je i mogao, i da je dolazio, znam da bi i u toj prilici lagao. Takvi misle da i Boga mogu prevariti. I da se s njim mogu pogađati kao što se pogađaju sa siromašnim članicama izbornih povjerenstava. Hvala ti, Sv. Vide, zaštitniče naše župe, što  se s balonjom nisam morao susretati i na najsvetijem mjestu božjeg hrama.  

Kad se balonja uvjerio da ga je kamera dobro uhvatila, odmaknuo se i posao prepustio četvorici majstora „Komunalca“. Nervozno se okretao prema jasenu na kojem je bio montiran razglas. Srećom da se  uređaj pokvario  u pravom trenutku. Budala je htjela da  akciju prati hrvatska himna. Nasnimili su prve četiri strofe devet puta, da se komunalci ne moraju, u toj povijesnoj akciji, žuriti.  U ispovjedaonici sam saznao da je ton – majstor prerezao žicu. Narod  voli svoju državu i ne dopušta da ih karijeristi i bezveznjaci sramote. Objasnio sam uplašenom   majstoru – koji nije uspijevao bez mucanja izgovoriti ni Skrušeno ispovijedam sve svoje grijehe – da to nije bio nikakav grijeh. Sljedećeg sam dana njegovoj djeci odnio šumski med koji su mi rođaci poslali iz Travnika. Šta mi to sad pada sve napamet. Da se još više sikiram.

Ipak, ovo malo prije nadraslo je sve do sada. On propovijed naziva govorom. Glup i neobrazovan. I diplomu je platio. Maše čituljom prometnog fakulteta, a sjećam se koliko su muke s njim imali nastavnici iz  srednje škole. Jedva je završio za obućara. „Od njega nikad ni obućara, a ni inžinjera“, znali su govoriti kad su čuli da je uspio diplomirati.  Sad ti isti kažu: „Naš gradonačelnik zna svakom od nas pogoditi prave cipele i zna kako je hodati u njima…Sreća naša što ga imamo“. Vidjelo se još u srednjoj  da će biti uspješan.“ Bože moj, i svi sveci, oprostite i na ovome.  Samo da tableta za živce počne djelovati. Tlak se još nije spustio. Osjećam kako mi lice gori.

Možda bih to trebao gledati drukčije. Možda je doista pametnije da, kao što i balonja zapovijeda,  ništa ne govorim. Ali, kako ću ožalošćenima poslije dati ruku, kako ću ih pogledati u tužna lica. Kako ću i ovako nakon što sam sinoć saznao istinu. Sve se teže nosim s ispovjednim tajnama. Znam kako dišu moji župljani, znam tko su preljubnici, znam tko je podmetnuo požar u vinariji, tko je krivo svjedočio, znam tko želi susjedovu propast, tko vjeruje u uroke … A onda ih nedjeljom gledam kako na svetoj misi stoje uspravno, uz svoje muževe i žene, uz svoju djecu i rođake,  uz nevino optužene. U sakristiju odlazim ljut, ogorčen. Moj ispovjednik mi se sve više čudi, čak mi je nedavno rekao: „Bojim se da ti nisi za tog posla. Ljudski je griješiti. Na nama je razumjeti i odriješiti“. „To nije posao, to je muka“, odgovorio sam mu. Pokora je bila primjerena mom neopreznom komentaru.

Nemam više živaca za poduke, savjete. Kažem grešnici: „ Ali, imaš muža, dobar ti je, radi po cijele dane, i imaš djecu, a ti tako…“  A onda meni: „ Pa, kad volim drugog, ne mogu si pomoći“. I tako jednom, i dva puta, i tri puta. Ja njoj pokoru, ona nju izrecitira pred kipom sveca, podigne se, popravi frizuru i suknju, i sutra po svom. Pa opet na ispovijed, i jovo nanovo.  Nedjeljom se nacifra, s mužem dođe na nedjeljnu misu, drži ga ispod ruke, primi hostiju, a ja poslije pijem apaurine.  Možda ja stvarno nisam za tog posla.

I danas bi trebao samo pročitati obrednu molitvu, pozvati okupljene na molitvu i izraziti sućut ožalošćenima. I praviti se da suosjećam i s drugom stranom, s čovjekom koji je iz nehata, u lovu, ubio  prijatelja.  Župljanke su mi sinoć nakon mise, došavši za mnom u sakristiju,  rekle da se u mjestu nagađa kako to i nije bilo slučajno, kako na Papuku uopće nije bilo magle. „Nego“, upitao sam… „Politički obračun“, progovorila je najhrabrija. „Smiješno“, pogledao sam je u oči. Nije se dala smesti i nastavila je: „Pokojnik se ispisao iz stranke na čijem je čelu… „  „Znam tko je na čelu stranke, a i na čelu lovačkog društva. Isti, uvijek isti… Velike li  moći,  i ta stranka, i  to društvo“, prekinuo sam je. Živčano. Vidio sam čuđenje u njezinim očima. „ Jeste li dobro, patere“, upitala me druga. Treća mi je savjetovala da uzmem šećera i vode.   „Nisam dobro, kako bi, Bože oprosti, bio dobro“, odbrusio sam i otišao.

I nisam bio dobro. Jer, prije mise na ispovijed mi je došla žena čiji je muž počinio ubojstvo. On nije  priveden. Svi sudionici u lovu, posvjedočili su  kako je on jadikovao, zapomagao, rušio se od tuge, kako su se u jednom trenutku navukle magle, kako je ubijeni imao na sebi kožnu jaknu boje divljeg vepra…  A žena je skrušeno ispovjedila ono što sam i sam slutio.  Godinama je ispovijedam. I znam da je njezin petnaestogodišnji  sin ustvari sin ubijenog. I znam  da je to bio dogovor između nje, njezinog muža i njegovog nastradalog prijatelja. Muž joj je kao dječak prebolio mums. Ostao je neplodan. Imanje koje je trebao naslijediti od svojih bilo je ogromno. Otac ga je ucjenjivao nasljedstvom. „Radije crvenom križu nego tebi jalovom, starosjedioci prave sinove,  ponavljao mu je…  Bože, i svi sveci božji, oprostite.

I tako je pao dogovor. Znao sam za to. Znao sam i kad sam malog krstio i kad sam u knjigu u rubriku krsnog kuma upisivao ime njegovog pravog oca. Još bih to sve i podnio, ali kad mi je počela povjeravati kako se ona stvarno zaljubila u kuma i kako se oni vole, i kako je njegova žena bijedna sirotica koja zna samo rađati djecu, dolazilo mi je da je istjeram iz ispovjedaonice. A ta jadnica opet se na ispovijedi žalila na svog muža koji je prema njoj drzak, i koji viče na djecu i koji se zaljubio u drugu i govorila mu je da ne zna što bi da nema dobre kume koja je tješi i razumije bolje od rođene majke. A moj ispovjednik meni da ja nisam za tog posla jer se sikiram. Pa, kako se neću sikirat.  Dolazilo mi je da joj kažem:  „Ženska glavo, čuvaj se kume“!   Jasno je da sam se uvijek na vrijeme zakočio, i njoj određivao pokoru jednaku, po broju Očenaša, Zdravomarija i  Slavaocu, onoj koju sam zadavao kumi.

A sinoć mi ta kuma, žena počinitelja kaže da se noć prije tragičnog događaja posvađala sa svojim mužem, da mu je rekla da ne može više s njim živjeti, da voli oca svog sina, da će svima reći čiji je mali ako je ne pusti, i da je on sve to mirno podnio. Rekao je „U redu, kako ti želiš, pomoći ću ti u odluci. Znaš da ja sve riješim“. Ona se začudila, a ujutro je susjeda uletjela u kuću i donijela vijest.  Žena je znala, ono što sam znao i ja. Nije to bilo ubojstvo iz nehata. Pogotovo što je ubijeni na sebi imao jaknu koju mu je  ona darovala za prošli Božić.

Još samo jedan sat do sprovoda, a moj   se tlak ne spušta. Počinitelj sigurno neće doći na ispraćaj. Doći će ona. Kako ću je gledati. „Kako ću izgovoriti Djeco, nesretnim slučajem vaš otac…“ Ja to ne mogu. Godinama me guši zavjet tajne. Nisam za tog posla, nisam.  I opet balonja zove. Nemam snage, ne želim ga čuti.  Sokol se ovaj put ne javlja.

I kud sam samo pogledao kroz prozor, kud sam  vidio njih dvoje, majku i sina kako idu prema groblju. Ona plače, ulica cvili skupa s njom. Malog drži ispod ruke, mali je sagnuo glavu. Ne zna da saginje zbog oca, a ne zbog kuma. Samo da mi se srce smiri. Više ne smijem čekati. Moram se obući i krenuti.  Vidim magle, da bile su magle, tko je rekao da nisu, ali je li to nad Papukom, ili su se razvukle nad Vlašićem. Majko, daj mi ruku. Bože i svi sveci Božji…

*** Toga dana ubijeni mještanin ispraćen je bez svećenika. Na groblju se šaptalo da se samo srušio u trenutku kad je navlačio habit. Domaćica kuće čula je jauk i zaziv Boga.  Liječnica je, došavši samo nakon nekoliko minuta, konstatirala  smrt. Srčani udar. Gradonačelnik je, na ispraćaju ubijenom lovcu, kumu počinitelja,  održao govor. Cipele su mu bile blatne i ispucale. Nakon tri dana, jedna je župljanka, moleći se za dušu svog župnika, pitala drugu je li vidjela kako je mali kum na onom sprovodu plakao, više od pokojnikove rođene djece, i kako je njihova majka  sigurno bila drogirana tabletama jer, za razliku od kume koja se gušila i jecala, nije  ni suzu pustila. Počinitelja su spominjali samo u trenucima kad su nagađali tko će na izbornoj listi zauzeti njegovo mjesto. 

[adrotate banner=”1″]