Priroda i društvo

Jednom sam u Zadru imao zanimljiv doživljaj. Bio je nekakav simpozij u zgradi tamošnjega Filozofskog fakulteta, koja je, kao što se zna, smještena na samoj obali.

I, tako su po stropu velike dvorane u kojoj smo zasjedali plesali odrazi što ih je stvaralo sunce obasjavajući nemirnu morsku površinu. Ja nisam mogao odvojiti oči od te slike, pa sam stalno zvjerao u strop umjesto da slušam govornike. Ali, nisam sebi mogao pomoći, jer mi se činilo kako je ono svjetlucanje upućeno izravno meni i kako mi nešto važno poručuje.

            Bilo mi je donekle i neugodno, sve dotle dok nisam zapazio da nisam jedini. Uvidio sam da i neki od mojih kolega čine isto što i ja: bulje u onaj strop, a onda skreću pogled prema prozoru i čežnjivo uzdišu. A možete misliti koliko je bilo moje iznenađenje kad sam utvrdio da se tako ponaša otprilike polovica sudionika toga simpozija, dok druga polovica mirno i koncentrirano prati izlagačeve riječi! Samo se po sebi razumije da sam se stao pitati tko su oni koji su mi slični i tko su oni koji su od mene različiti.

            I, nije mi trebalo mnogo da stvorim prilično neobičan zaključak: oni koji su buljili u strop kao djeca u kaleidoskop bili su odreda kontinentalci, a oni koji su se usredotočili na temu skupa i na meritum stvari, bili su južnjaci.

             Činilo mi se u prvi mah da za tu razliku u ponašanju mogu lako naći jednostavno objašnjenje. Ljudi koji žive u Zadru i često borave u toj dvorani jednostavno su navikli na onu igru svjetla i više na nju ne obraćaju pažnju, baš kao što im ne pada na pamet da se stalno iznova dive Svetom Donatu. Nama je pak ta pojava nešto novo i mi smo njome fascinirani, pa se zato i ponašamo tako neozbiljno.

            Ali, onda mi vrag nije dao mira, pa sam počeo malo podrobnije analizirati dvije skupine sudionika simpozija. A to mi je otvorilo nova pitanja. Jer, nisu svi Mediteranci u toj dvorani bili Zadrani. Bilo je među njima i Šibenčana, Splićana, Dubrovčana. Pa ako se kod Zadrana ravnodušnost prema onoj pojavi na stropu mogla tumačiti time što oni tu pojavu gledaju svaki dan, za ostale to nije vrijedilo, jer za njih je ta dvorana bila nova kao i za sve nas koji smo dolazili iz Zagreba, Čakovca ili Osijeka. Tako mi nije preostalo ništa drugo nego da zaključim kako ljudi s juga imaju prema prirodnim fenomenima – odnosno prema njihovoj prisutnosti u ljudskom životu – sasvim drugačiji odnos nego ljudi sa sjevera.

            Kad sam pokušao definirati taj odnos, počeo sam od sebe, pa sam se upitao što meni ono svjetlucanje na stropu zapravo znači. I zaključio sam kako znači poziv da i sam izađem u prirodu i da uživam u njezinim ljepotama. I, ispadalo je da južnjaci takav poziv ne osjećaju. Nije mi išlo u glavu da bi razlike među ljudima iz raznih dijelova Hrvatske mogle biti toliko velike. Zato sam se upitao gdje su uzroci te južnjačke ravnodušnosti prema zovu prirode.

            I, krenuo sam izdaleka. Pretpostavio sam da južnjaci koji nisu iz Zadra doduše ne poznaju ovu dvoranu i čaroliju koja se u njoj događa svakoga sunčanog dana, ali da možda nešto slično imaju u mjestima u kojima žive. Drugim riječima, da se ovakvo svjetlucanje mora može vidjeti i u Dubrovniku, Splitu ili Šibeniku, možda ne baš u fakultetskoj predavaonici, ali zato u dućanu, banci, pošti ili u stambenoj zgradi.

            Tu mi se učinilo da sam na pravom tragu. Jer, sjetio sam se odmah kako se u Splitu iz kavane Bellevue vidi more, kako se u Dubrovniku u Sponzi čuju galebi i kako se u Šibeniku miris joda osjeća i pred vratima Katedrale. A more je, dakako – skupa s galebima i jodom – čista i koncentrirana priroda. Mediteranci su, ukratko, neprestano u dodiru s prirodom, i to u vrlo intenzivnom dodiru, za razliku od nas, sjevernjaka, koji moramo, da bismo se s njome susreli, otići izvan grada, u šumu, ili barem u park. Radi li se, dakle, o tome da su oni naprosto navikli na prirodu, pa su i otupjeli na taj kontakt?

            Tu sam pretpostavku morao odlučno odbaciti. A morao sam to učiniti zato što sam se odjednom sjetio jedne pjesme Antuna Šoljana. Ona se zove Sjedim u restoranu, dovršio sam ručak. Opisuju se u njoj osjećaji čovjeka koji objeduje na nekoj terasi s koje se vidi more, pa mu je neugodno što ga more gleda kako jede. Završni stih glasi: Pred tako velikim morem mora te zapeći savjest. A to otkriva o čemu pjesma zapravo govori: njezina je poruka da bi se čovjek u dodiru s važnim pojavama kao što je more morao baviti i važnim mislima, a ne obavljati tako banalne poslove kao što je hranjenje. Priroda, ukratko, od nas traži da je budemo dostojni.

            I, toga mi je časa postalo jasno zašto u onoj dvorani Mediteranci pažljivo slušaju govornika, prave bilješke i dižu ruke da bi se javili za diskusiju, dok mi ostali blenemo u strop i nismo se kadri koncentrirati. Taj je strop i na južnjake djelovao, samo na drugi način, i to zato što je njihovo iskustvo drugačije od našega: njih je more poučilo da budu dostojanstveni i odgovorni, a mi tu školu nismo prošli. Za nas je svaki dodir s prirodom zapravo poziv na zabavu i uživanje, dok je za njih on opomena da treba biti ozbiljan i nekako uzvratiti toj ljepoti koja nas okružuje.

            I, tada sam se sjetio još jedne slike, koju sam baš prethodne večeri bio vidio na televiziji. Ondje je Dubrovnik snimljen s vrha Srđa, ali glavni dio kadra ne zauzima grad, nego pučina. A ta se pučina malo spušta prema rubovima ekrana, što znači da se po njoj vidi zakrivljenost Zemlje. I tko onda pred takvim prizorom ne bi bio ozbiljan, tko ne bi osjetio potrebu da se drži dostojanstveno?

(Pavao Pavličić, „ More i voda“, Zagreb 2014.)

[adrotate banner=”1″]