Čamac i barka

Kad sam kao dijete prvi put došao u Podgoru, upoznao sam svog vršnjaka Antu. Ante mi je još prvoga dana rekao kako njegov otac ima brod i kako bismo se mogli malo provozati.

Kad sam pitao majku za dopuštenje, ona je lako pristala, jer je bila uvjerena da će – kad se već radi o brodu – s nama svakako biti i Antin otac. Dogovorili smo se za sutradan, i ja sam cijelo popodne motrio trabakule što su bili privezani uz mul i pitao se koji od njih pripada Antinoj obitelji.

            Došavši na ugovoreno mjesto, ugledao sam Antu kako upravo prilazi obali u barci dugoj kojih šest metara i namješta se tako da ja mogu što lakše uskočiti. Odmah sam ga upitao gdje je brod. Možete misliti koliko je bilo moje iznenađenje kad mi je odgovorio da je brod to u čemu upravo sjedim.

            Tada sam shvatio da je sve skupa pitanje terminologije. Ono što bih ja nazvao čamcem, Ante je zvao brodom. U mom je rječniku termin brod bio rezerviran samo za velika plovila u kojima se može voziti mnogo ljudi i mnogo robe, dok je za Antu brod bio i ovaj kajić. Tim brodom ćemo, dakle, nas dvojica sad ploviti. U prvi mah sam bio malo razočaran, ali onda sam vidio da i u tome ima nečega pustolovnog. 

            Ali, kad je sve već počelo od te leksičke razlike, ja sam nastavio uspoređivati: pitao sam se po čemu se plovilo u kojem sjedim razlikuje od onih plovila te veličine s kojima sam imao nekakva iskustva, naime od riječnih čamaca.          

            Počeo sam od toga kako Ante vesla. Veslao je on tako što je bio okrenut licem u smjeru vožnje, dok su mu vesla bila teška, uska i duga, a bila su uz brod pričvršćena malim komadima konopca vezanima za posebne klinove na bokovima barke. Na taj je način Ante mogao dobro vidjeti kamo plovi – i znati kada treba voziti a kada šijati – ali mu je onaj način veslanja priječio da postigne veću brzinu. Ja sam na rijekama viđao čamce donekle slične ovom Antinu brodu, ali u njima se veslalo tako što je čovjek bio okrenut leđima prema pramcu, a to mu je omogućavalo da bolje iskoristi snagu vlastitih mišića. Osim toga, na rijeci su vesla bila šira i tanja, a ležala su u posebnim željeznim vilicama koje su se mogle i okretati, kao i na današnjim sportskim četvercima i osmercima. Ipak, takvi su čamci bili na rijekama rijetki, jer se ondje najčešće plovilo u crnim, katranom namazanim plovilima gdje se vesla jednim jedinim veslom. A to je bilo moguće zato što su ti čamci bili jednostavni, razmjerno uski, ravna dna i ne osobito dugi.

            I, upravo je građa čamca bila sljedeća stvar koja mi je privukla pažnju. Jer, oni riječni čamci bili su načinjeni od širokih dasaka, dok su im rebra bila gruba i jednostavna. Ovaj brod u kojem sam sjedio s Antom bio je preklopne građe, što znači da je bio načinjen od uskih letvica koje se na osobit način spajaju, a osim toga je imao izvijene bokove, zbog kojih je bio širok i stabilan, pa je imao čak i kobilicu, što je kod riječnih čamaca nezamislivo. Imao je Antin brod i kao neku malu kabinu, a kad sam u nju zavirio, vidio sam da se ondje mogu opružiti dva čovjeka jedan do drugoga. Najviše me je, ipak, impresionirala tenda, koja nas je lijepo štitila od sunca dok smo plovili. Ništa od toga ne može se na riječnim čamcima ni sanjati.

            A nije to ondje ni potrebno, s obzirom na to da se na rijeci ne boravi jako dugo u čamcu. A ne boravi se zato što na rijeci čamac ima drugačiju svrhu nego što je na moru ima gajeta. Moglo bi se reći ovako: i na moru i na rijeci manja plovila rabe se i za sportske i za privredne svrhe; pitanje je samo gdje što prevladava. Na rijeci se čamci koriste pretežno za sport, dok ih u privredne svrhe upotrebljavaju tek rijetki ribari i oni koji se prebacuju s jedne obale na drugu. Na moru se plovila poput Antina broda koriste pretežno za privredne svrhe, dok se za sport uzimaju oni dugački i uski čamci sa sjedalima na kotačiće.  A ta se razlika onda vidi po svemu što je u vezi s tim plovilima.

            Vidi se, recimo, po načinu veslanja. Na rijekama čovjek vesla okrenut leđima prema smjeru vožnje naprosto zato što pri tome ne čini ništa drugo: on je na vodi samo zato da bi se rekreirao, pa mu nije važno ni da gleda pred sebe ni da nešto pri tome zapazi. Na moru, naprotiv, čovjek vesla zato da bi obavio neki posao: da bi bacio parangal, digao vršu, potegao ostima na lignju. A da bi to mogao, mora veslati tako da dobro vidi što je pred njim – na površini i pod njom – i nije mu važno da se kreće brzo, nego da se kreće nečujno. A da se i ne govori kako na dužim relacijama taj morski način veslanja neizmjerno manje umara od riječnoga. Riječni čamci, uostalom, ni za kakve duže relacije i nisu građeni.

            Kad smo već kod građe, i ona svjedoči o istome. Antin brod nije tako prostran samo zato da odoli valovima, nego i zato da u njega može stati mriža. On ima kabinu zato da se na njemu može prenoćiti, ima tendu za vruće ljetne dane, a što je najvažnije, ima i motor, pravi, stabilni, uz pomoć kojega se može otploviti do Hvara, pa i dalje, već kako posao nalaže.

            Pa kad čovjek sve to promotri, onda mu bude i logično što se to Antino plovilo zove brod, dok ono na rijeci može biti samo čamac. Riječni se čamac, naime, od riječnoga broda razlikuje i po građi i po funkciji, dok se Antin brod razlikuje od morskoga broda samo po veličini, dok je sve dugo isto. Pa je onda red da bude isto i ime.

            To se ime meni s vremenom počelo sviđati. Jer, odjednom sam shvatio kako ta situacija i meni otvara neslućene mogućnosti. Sve one moje maštarije o plovidbi dalekim morima sad su imale i neku stvarnu podlogu: bio sam na brodu i držao sam timun dok je Ante veslao. A kad se vratim kući, moći ću se hvaliti da sam upravljao brodom, a pri tome neću nimalo slagati!

(Pavao Pavličić, „More i voda“, Zagreb 2014.)

[adrotate banner=”1″]