Blog - Zašto sam Vam lagala?
-
Recitiraj mi onu božićnu, malena…
Bilo joj je osam kada je napisala svoju prvu pjesmu. Sad je njoj, Ameli, pet više, a pjesama je oko stotinjak. Da nije bila tako stroga prema vlastitim stihovima, danas bi ih bilo barem pet puta više. Većina ih nije prošla djevojčičina nova, i nova čitanja. Okončavale su u plavom kontejneru postavljenom na kraju Ameline ulice. Možda na recikliranom papiru netko napiše nešto bolje, nešto što će ući u školske…
-
Kantata o božićnoj kavi
Otkako pamti, ili je bolje reći otkako zna za sebe, Marta se svako, baš svako jutro budi oko šest sati. Odstupanja su malena, najčešće samo nekoliko minuta: pet prije šest, sedam poslije šest. Katkada se mjere u sekundama: trideset četiri sekunde do, trinaest poslije. Vrijeme buđenja isto je i u jutrima što okončavaju Martine mirne noći kad plahte ostaju nategnute i nezgužvane kao i u onima koja preuzimaju nesane sate…
-
Pogled kroz prozor
Volio je sjediti u njezinoj kuhinji. Tijesnoj, nakrcanoj, zagušenoj mirisima zaboravljenih jela. Površinu malog stana kuhinja je smanjivala za četiri kvadrata. Ona je uspjela u taj skučeni prostor ugurati i naslijeđeno posuđe, i stare avane i ručni mlin za kavu, i staklenke sa začinima, i limene kutije s natpisima bombona čiji je okus na nepcima osjećala i desetljećima nakon što su se prestali proizvoditi, i drvena sita, i oklagije,…
-
Priča o najdražoj
Zaustavila je auto na parkiralištu roditeljske kuće. Pogledala je na sat. Bilo je devet minuta do ponoći. Nekoliko petardi bačenih na obližnjem molu nadglasalo je zvuk motora. Prasak je prigušio štektanje. Bila je zahvalna neotesanim momčićima koji su u svetu noć unosili narodne običaje lokalnih derneka. Omogućili su joj nečujan povratak. Za vrijeme desetosatne vožnje neprestano je slušala samo očeve omiljene klapske pjesme. Čim bi završila posljednja, četrnaesta, krenulo bi…
-
Mom ocu (jedna po(r)uka za Božić)
Stigao je na Badnjak. U zoru. Tek što je svanulo. Pas je zalajao. Smireno. Onako kako to oduvijek čini ugledavši najdražeg mu gosta kuće, nadcestara Fabijana. Potom je mazno zacvilio. Kao da unaprijed traži oprost. Kao da želi priopćiti koliko mu je i samom teško i čuvati, i lajati, i trčkarati po ovoj hladnoći, kroz studen zbog koje već danima strahuje za svoju veliku, a još više -iskreno- za malu…
-
Mira Kodolićeva
Nedjeljom popodne u naš ljetnikovac navrate gospođe s obližnjih imanja. Za lijepa vremena sjedimo pod starom trešnjom i pijuckamo kruškovac. Kolačiće ispečem dan prije. Eugen mi je nedavno iz Beča donio knjigu u kojoj je štampano sto recepata za spravljanje gospodskih kolača Uz svaki je priložena i slika, da domaćica točno zna u što bi se njezin trud trebao pretvoriti. Svoje poznanice iznenađujem nusn-štanglicama, londonericama, puslicama, vanili-kranclama. One se zanimaju…
-
Boca za mlijeko
Prošlih poklada dogodila mi se neobična stvar. Prilegao sam popodne i prilično čvrsto zaspao, a nakon nekog vremena probudio me neki nepoznat zvuk, nekakvo cinkanje i zveketanje kojemu nisam znao ni uzrok ni podrijetlo. Ali, osjetio sam da me taj zvuk veseli, pa sam zaželio prići prozoru i vidjeti o čemu se radi. I vidio sam: bila su to maskirana djeca što su prolazila zvoneći zvončićima. Bio sam malo razočaran…
-
Pričaj mi… opet
Prvu slikovnicu poklonili su mi za peti rođendan. U rano slavljeničko jutro, poljubili su me u čelo i poveli u cvjetnjak. Na maloj stoličici, koju su za tu specijalnu prigodu stavili u središte rundele, stajala je Crvenkapica. Na njoj stručak plavih zumbula, a uz njih crvena francuzerica. Uzela sam knjigu i otrčala u svoju sobu. Cvijeće i kapicu donijeli su za mnom. I dok su mi na nepočešljanu kosu navlačili…
-
O nekoj drugoj bolesti
Teško sam, kao mala, usvajala nepoznate i komplicirane riječi. Moj se tetak, u čijem sam domu odrastala, silno trudio da njegova nećakinja stekne naviku svakodnevnog zavirivanja u Klaićev rječnik. Usprkos velikom otporu, odlučila sam to premijerno učiniti tek u trenutku kad sam – prisluškujući jutarnje razgovore starijih – čula da je moja majka, koja je živjela jako, jako daleko, hipohondar. U kombinaciji Klaića i onoga što je dolazilo kroz poluotvorena…
-
Đuro Andrijašević
Noćas sam – dok su valovi provjeravali svoju snagu udaranjem o sjeverne stijene – sanjao da me vi, stotinu i više godina mlađi od mene, pitate jesam li poslije svega što sam učinio postao barem malo sretan. Razumio sam vas. Niste mi se predstavili punim imenima i prezimenima. „Mi nismo ničiji sinovi“, rekli ste uglas prije nego što ste zapitali o sreći. Uistinu, zanimalo vas je kajem li se zbog…
