Recitiraj mi onu božićnu, malena…

Bilo joj je osam kada je napisala svoju prvu pjesmu. Sad je njoj, Ameli, pet više, a pjesama  je oko stotinjak. Da nije bila tako stroga prema vlastitim stihovima, danas bi ih bilo barem pet puta više. Većina ih nije prošla djevojčičina nova, i nova čitanja.

Okončavale su u plavom kontejneru postavljenom na kraju Ameline ulice. Možda na  recikliranom papiru netko napiše nešto bolje, nešto što će ući u školske čitanke i na popis osnovnoškolske lektire, tješila se mlada pjesnikinja dok je kidala papiriće i  potom ih ubacivala u otvor.

Piše ih po starinski. Kemijskom olovkom u bilježnicu velikog formata na čijim se koricama smiješi djeci omiljena mišica.  Frendice bi joj još i oprostile što škraba pjesmuljke, što i ono malo slobodnog vremena uludo troši na slaganje podudarnih dvosložnih, trosložnih i višesložnih riječi, ali da znaju da ih ispisuje rukom a ne na kompu, pokidale bi se od smijeha i prvom prilikom predložile da Amelinu fotku izlože u muzeju krapinskog pračovjeka. Odmah do onog najstarijeg.

Točno pamti kad je ispisala prvi, pa drugi, pa osmi stih. Svi su se redci obraćali Djedu Božićnjaku. U njima je na početku opisivala svoju nadaleko poznatu dobrotu, a potom ga je zamolila da joj donese Barbie kakvu nema nijedna djevojčica. Podsjećala ga je koliko voli kikiće pa mu i predlagala da njima napuni cijelu vreću.    

           Učitelj je bio prezadovoljan njezinom zadaćom. Svidjele su mu se rime i ritam, iskrenost i toplina. Pjesmicu je nosio po školi i čitao kolegama. Amela se osjećala važnom.  Svjetiljke koje su, raspoređene po hodnicima, bile zadužene za stvaranje svečarskog ugođaja, zatreperile bi čim bi im se približila mala poetesa. Jasno je da nikom, pogotovo nakon tog nenadanog uspjeha, nije priznala da je pjesmicu napisala samo zbog toga što se tog dana, tek kasno navečer, sjetila da ima zadaću iz hrvatskog, sastavak na temu dolazećih obiteljskih blagdana. Već pospana i zabrinuta, domislila se rješenju. Napisat će nešto u stihovima. U pjesmama nema puno rečenica, i one mogu biti, što je još važnije, jako, jako kratke. Da, baš tako je krenulo.

                                                                        *

O prvoj napisanoj pjesmi raspravljali su Amelini roditelji i te noći. Prošlo je već pet godina, a mama ju je još uvijek znala napamet. Poslije večere, pripremljene uoči blagdana Sv. Nikole, mama i tata ostali su sjediti za blagovaoničkim svečanim stolom velikog lijepo opremljenog stana. Amela je otišla u krevet. Test iz matematike bio je na programu prvi sat ujutro. Nije zaspala. I  ničim nije dala do znanja da je ostala budna čak i nakon što je otac ljutito ustao, otišao u spavaću sobu – koja je od Ameline bila odijeljena samo tankim gipsanim zidom – uzeo svoju posteljinu i prebacio je na trosjed u dnevnoj sobi. Roditelji su, kao i često do tada, vjerovali kako njihova djevojčica utone u san čim se spusti na krevet i kako se ne budi sve dok mama ne kaže: „Ustaj malena, vrijeme je.“ Mama je govorila da im je jedinica talent naslijedila od njezina ujaka akademika; književnika čiji stihovi krase sve nacionalne antologije. Otac je bio uvjeren da je Amela i u tome, kao i u apsolutno svemu drugome, isključivo na njega. Kao dokaz iznio je podatak da je i sam bio članom osnovnoškolske  literarne sekcije, ali da je na vrijeme shvatio da je budućnost skrivena u prirodnoj grupi predmeta. Namjeravao na isti put usmjeriti i kćer. 

Današnjem svijetu, urazumi se, poete su smetnja – rekao je svojoj supruzi, nezavršenoj studentici strane književnosti.

Moja Amela mora prednjačiti u matematici, a ne zanositi se, kao ti i svi tvoji, izmišljotinama.

Kako bi svijet izgledao bez iluzija?- pitala ga je tiše. Amela je i to uspjela čuti.

Ne znam, čime tvoj ujak koristi društvu? Možda time što prima dodatak na mirovinu, ili  time što ljude maltretira svojim frustracijama – odbrusio joj je prirodnjak.

Supruga je ostala zbunjena njegovim ocjenama. I sama mu je često znala govoriti kako je ujak  samoživ i težak čovjek, ali je isto tako bila je sigurna da njezinu suprugu, pogotovo kad se nađe u društvu važnih osoba, godi spomenuti osebujnog puničina brata akademika. Primjećivala je da pri tome izravnava ramena i podiže čelo, kao da čeka da će nešto od ujakove titule, poput zaraze, prijeći i na njega.    

*

 Iz crvene plišane čizmice virio je novi cd Ameline omiljene rock grupe. Likovi s naslovnice nisu  pojeli ni jedan kikić, a kikića je bilo  toliko da je njima mogla počastiti cijelu dopodnevnu smjenu svoje škole.   

Izrecitiraj mi onu božićnu, malena –  zamolila ju je mama koja je u kuhinji, sama pila svoju jutarnju crnu kavu.

 – Mama, ne mogu bilivit, znaš da pišem test iz matematike, žena je opaka. A ti me gnjaviš stvarima iz davnina. Daj, to je bilo prije pet godina. Kužiš, p-e-t

U redu umalo je zacvlila ona kojoj cviljenje nije primjereno.

Kaj je mama sad… – čudila se trinaestogodišnjakinja reakcijama svoje uvijek radosne mame.

A kaj si ti dobila? – pravila se da nije primijetila da je tatina posteljina u dnevnoj sobi.

 – Ništa, valjda nisam bila dovoljno dobra – odgovorila je mama.

Jesi, ti si najbolja mamica na svijetu, zaslužila si sve, i dvorac, i cipele, i šminku, i tortu, i knjigu, i svašta još, samo se ne mogu dosjetiti. I princa, pravog…-  prišla joj je Amela i nastavila:  Sorry, zaboravila sam pjesmicu.

Na upit kako to da je stari već odgibao, mama je odgovorila da je morao ranije u ured.

Ne kužim. Ma iskuliraj se, kriza srednjih godina, tak se to kaže. Malo je živčan..

Primijetila si? – upitala ju je mama.

–  Zaboravila si da pišem test i da si ne smijem podizat živce – Amela je jasno davala na znanje da ne želi produbljivati temu. Uspjela se nasmiješiti.

            Mama ju je poljubila u čelo i izgovorila Sretno. Samo što nije podigla rudarsku ruku. Lice joj nije bilo nimalo svjetlije od lica kopača koji upravo napuštaju okno.  

Zatajila je da je umjesto dara na noćnom ormariću našla pismo kojim je  obaviještena kako je on morao otići drugoj jer je predugo gušen u braku u kojem su romani važniji od njega samog. „Da, prosinačko vrijeme, obiteljski blagdani su često vrijeme izbora“, pomislila je.  Ljubavnici ostaju, ili odlaze. Nije li o tome pjevao i ujak koji je svaku novu knjigu stihova posvećivao tek otkrivenoj ljubavi.  I nije li joj nedavno jedna prijateljica savjetovala da pročita priručnik iz popularne psihologije. Odbila je. Nije podnosila takvu literaturu. Prijateljica je, sad se sjeća, citirala rečenicu.“ Ako i jedan Božić dočekate sami, a on sa svojom obitelji, već na Stjepanovo, ili barem na Sv. Ivana  prekinite tu vezu.“ Čepila je uši nad tim jednostavnim i prostim rečenicama, vjerovala je da su moćni idioti namjerno uništili svijet, potrudivši se udaljiti ljude jedne od drugih i da sad upravo ti isti projektanti samoće zarađuju na savjetima o samoizlječenju. Na kraju pisamca stajala je njegova nova adresa. „U blizini je Ameline škole“, napisao je ispod potpisa. Kao dokaz brige.

Amela će za nekoliko dana sama razumjeti zašto se otac ne vraća iz ureda. Spominjat će Doru, Patriciju, Anu, djevojčice čiji roditelji ne žive zajedno, ali se za njih brinu.

Moraju, tako je pisalo i u udžbeniku iz prirode i društva. Sjećaš se, mama, kad nisam na to znala odgovoriti. Mislim da je bilo u drugom razredu. Dobila sam iz testa četiri, a ti si rekla  „Hvala bogu da to u životu  ne moraš znati“ – tješit će svoju mamu. 

*

Mama je vjerovala da će Amela svu svoju tugu preliti u stihove, a Amela nije mogla zaboraviti posljednju roditeljsku raspravu. Nisu li glasno postavljali pitanje o porijeklu njezina talenta? Osjećala je da bi se s istim gnjevom prepirali i o nazivima godišnjih doba, ali ipak, tema je u tom presudnom trenutku postala baš ona. Ona i njezino piskaranje. To nije mogla zanemariti. Iznenađenje koje je spremala za njih, propalo je. Planirala im je na Sv. Nikolu uručiti posebne ulaznice na školsku božićnu predstavu, dramu u dva čina, na kojoj će se  predstaviti i kao autorica teksta, i kao režiserka i kao glavna glumica. Željela ih je iznenaditi. I razveseliti. Koliko je znala, mamin ujak nije nikada napisao nešto u dijalozima. Svoju je junakinju zamislila kao super odlikašicu. Čak ju je, da se svidi tati, odvela i na županijsko natjecanje iz matematike. I s njega ga u novu scenu dovela kao pobjednicu.

Pozivnice je ubacila u plavi kontejner, u onaj isti koji je primio tolike njezine stihove. Priču o osmogodišnjoj djevojčici koja živi sama s majkom i koja Isuseku piše da joj kupi tatu, njezini roditelji neće odgledati na improviziranoj pozornici dvorane za tjelesni. Oni je ionako gledaju uživo. I tko će joj, uostalom, sada povjerovati da nije pisala o sebi. Ti glupi pisci, nitko nikada od njih, a svaki čas dolaze u školu, nije upozorio da ti se zaozbiljski može dogoditi ono što si prije toga napisao upotrijebivši maštu. Fantazija te uvijek lupi po glavi, ljutila se Amela na novu spoznaju.

*

Silne ovacije, kojima nisu svjedočili njezini roditelji, nisu joj ništa značile. Ni činjenica da joj je poslije naklona prišla profa iz matematike i šapnula da će zaboraviti na loš rezultat prošlog testa. Već zaključenu četvorku pretvorit će joj u peticu.

Kad se vraćala u stan, poslala je ocu poruku: „Pala petka iz matematike“. Odmah je stigao odgovor: „Rekao sam, moja kći. Nastavi i dalje u tom smjeru.“

Poslušala ga je. Počela je, čekajući tramvaj, brojiti svjetleće lampice na ogoljelom drvetu nasuprot stanice. Zbrajati ih, oduzimati, dijeliti…A onda se ubrzo počela gubiti. Ljepota Badnjaka, glazba koja je dopirala s glavnog trga i dirigirala pokretima sve većih pahulja snijega, zbunjivala je dvoznamenkaste, troznamenkaste brojke; i arapske i rimske.

Hoćeš da ti izrecitiram onu pjesmicu? – bilo je prvo što je rekla majci kad je zakoračila u predsoblje.

Još pitaš – odgovorila je i zagrlila je čvrsto.

Mama je mirisala na vanili-kiflice i biskupski kruh.

Baš takva, prava, preslikana i stvarna, našla se za nekoliko sati i u novoj Amelinoj pjesmi. Okupana dolazećim Božićem bila je veća i snažnija od svake mašte.

Smiješila se iz bilježnice na čijim je koricama sjedila mišica i mljackala kikiće.