Blog - Zašto sam Vam lagala?

(nastavak) U sarajevskoj zračnoj luci dočekao nas je sutješki gvardijan.             – Nisi se promijenila, bilo je prvo što je rekao. Pozdravio se s Lovrom, pohvalivši njegovu visinu i cool jaknu, boje nekakvoga engleskoga nogometnoga kluba čiji naziv nisam upamtila. Fratrov smiješak otopljavao je sivilo prostora; prozore kroz koje se jedva vidjelo, neveselost na licima osoblja, tanjurić na kojem se kockica roza ružina rahatluka, ponuđena uz pravu turskukafu, činila napuštenom…

(nastavak) Na svoj rođendan, čija je proslava scenaristički razrađana do u sitne detalje, Lovro je najboljeg prijatelja odveo na kat, u svoju sobu, da bi mu pokazao jednu pravu sliku, kako je rekao. Čim su se spustili u slavljenički prostor, ukrašen samo narančastim balonima, Stefano me isti čas upitao: „Stvarno vi, teta, nemate tamo groblje? Zašto mrtvaci leže u  dvorištu?“        – Pričat ću vam jedanput o stećcima, ali ne…

(nastavak) – Ali, on je pobio naše i tvoje, Kato. Oprosti, Katarina. U snu, tako pričaju.           – Ne, njega je raznijela mina, Andrina. Zapamti to! Pašteta, Gavrilovićka. Sjećaš  se one kutijice narančaste po kojoj je mirisala naša čajna kuhinja? Ti si se radovala tvorničkom kruhu i pašteti. Ja sam više voljela miješanu marmeladu iz bijelih plastičnih kadica.       – U redu, izgovorila je Andrina, puno tiše nego prije devet…

(nastavak) Redovito, kada bi izgovorio ime svoga djeda, a ono u kombinaciji svojih slova nije sadržavalo r, Lovro je to činio toplinom kakvom meni nikada nije uspjelo izgovoriti imena svojih roditelja i svojih bližnjih. I kako je rastao, sve je rjeđe zapitikivao  kada ću ga odvesti u selo u kojem sam rođena i iz kojeg je moj otac, a njegov djed, svakodnevno odlazio, da bi poslije dva sata jakoga hoda…

Sina Lovru rodila sam šest mjeseci nakon što sam izbjegla iz  sela. Za samo dvanaest dana moj će dječak navršiti devet godina. Bit će to na blagdan Svete Lucije. Redovito se toga dana sjetim vremena kada smo se  mi djevojčice, nakon večernje mise, okupljale u dvorani za vjeronauk i na dvanaest papirića, zaklanjajući ih svojim slabašnim tijelima, ispisivale imena dvanaestorice dječaka. Presavijene ceduljice odnosile bismo kući i skrivale ispod pernatih…

U mom djetinjstvu, koje je za razliku od djetinjstva današnjih klinaca trajalo puno duže, žene su navršivši četrdesetu imale pravo na prve bore, koji kilogram više, na rečenicu: Samo da se sjetim imena onog glumca koji je igrao u onom filmu. Žene se nisu stidjele na rođendansku tortu stavljati točan broj šarenih slavljeničkih svjećica, ne osjećajući pri tome nimalo nelagode pred činjenicom da su tim trenutkom – kad se plamen…