Šuti, gluvo bilo

(nastavak)
Redovito, kada bi izgovorio ime svoga djeda, a ono u kombinaciji svojih slova nije sadržavalo r, Lovro je to činio toplinom kakvom meni nikada nije uspjelo izgovoriti imena svojih roditelja i svojih bližnjih. I kako je rastao, sve je rjeđe zapitikivao  kada ću ga odvesti u selo u kojem sam rođena i iz kojeg je moj otac, a njegov djed, svakodnevno odlazio, da bi poslije dva sata jakoga hoda prošao kroz okno na kojem se, u dva pisma, gotovo zapovjedno ponovljala riječ SRETNO. U dječjoj enciklopediji pronašla sam sliku ugljenokopa, vrlo sličnog očevu radnom mjestu. Bilo mi je to puno lakše nego prizivati vlastita sjećanja i približavati sebi samoj prošlost koju sam htjela zaboraviti. Osjećala sam da Lovro, uz mene i uz moja nezadovoljstva, prebrzo odrasta i da mu  zbog svojih nelagoda uskraćujem pitanja na čije je odgovore, samim svojim rođenjem, stekao pravo. Dok su njegovi najbolji prijatelji, koji su k nama dolazili najčešće subotom poslijepodne – da bi uz  nove igrice i navijanje pred play-stationom, uživali u palačinkama s nadjevom od oraha i čokolade, prelivenim marmeladom od marelica – ponosno govorili o svojim očevima, pretvarajući njihove vozačke vještine u podvige ravne kaskaderskim, moj je Lovro, grimasama na licu, i neprestano šuteći, davao na znanje kako je zadivljen pričama svojih prijatelja.

  – Moj bi tata još bolje. On bi sigurno i ronit mogao. Uvjeren sam i po zimi,  rekao mi je prošle subote, pružajući mi, nakon što je ispratio svoje goste, tanjure na kojima su bili jedva vidljivi svjetlosmeđkasti tragovi širine površine dječjih prstiju. – Vjerujem mi, mogao bi.  Bilo je to sve što sam uspjela reći.

            A Lovro je i dalje vjerovao da se njegov otac zvao Jakov i da je kao najhrabriji borac našega kraja, predvodeći svoju diverzantsku grupu, nastradao u šumi, odmah uz kuću u kojoj sam rođena.

             – Od toga je umro moj tata, čula sam kako se povjerava svom prijatelju Stefanu. Bilo je to u danu u kojem se svijet sjećao tragično nastradale Lady Di, a televizijske kuće treću godišnjicu njezina odlaska opremale snimcima koji su svjedočili princezinu ustrajnost u borbi protiv pješačkih mina. – Želio je spriječiti neprijatelja da ne dođe do kuće moje mame, objašnjavao mu je. A sitno mu je lice blistalo ponosom.       

            – Možda sam mu trebala smisliti neko drugo ime, neko s barem jednim ili još bolje s dva  r. Da ga ne ponavlja prečesto. Ionako je i ovo izmišljeno, razgovarala  sam,  gotovo svake noći, sa samom sobom. I u prijelazu subote na nedjelju postajala sigurnom kako ću mu na doručku, uz njegovu omiljenu voćnu kašicu, izgovoriti očevo pravo ime. I tim činom priznati kako je otac bio na onoj strani. Ustajala bih nenaspavana, s podočnjacima koji su mom izgledu priskrbljivali dodatnih desetak godina, pregrijavala voće i nakon polusatne šutnje, zahvaljivala sinu koji bi me, onako iz mirisa pidžame, počeo zapitkivati o mojim planovima za nedjeljno popodne. Pokušavala sam, dok je on vrtnjom žlice, rashlađivao doručak, proniknuti u njegove misli i krišom promotriti sliku koju je, uz pomoću mojih škrtih obavijesti i snagom sinovljeve želje, izgradio o svom ocu. Slutila sam da je želi skloniti što dalje od mene. Da sam uspjela doprijeti do nje, ona bi mi, izmiješanim svijetlim i tamnim bojama, iznova posvjedočila o ocu heroju, njemu  kojeg je raznijela pješačka mina; nedaleko od sobe u kojoj je spavala mlada trudnica, šaka položenih na stomak, grijući njima, u prvim danima gladi i rata, glavicu tromjesečnoga bića u utrobi.  Njegovu, Lovrinu. I vidjela bih ponovno svoga Jakova, njega koji leži na groblju pokraj spomenika franjevca i  sveca na čiji su grob hodočastile žene s bolesnom djecom, uranjajući u molitvama kratko odsječene nokte u mokru ilovaču. O tome sam, dok je bio još sasvim mali, pričala svome sinu. Dok je vani padao snijeg kojemu su se radovali stanovnici ovoga kraja. I ja zajedno s njima. Jer, obećavao je dolazak bogate klijentele na skijališta i u luksuzni hotel čije sam sobe počela pospremati godinu dana nakon Lovrina rođenja. Socijalna radnica, moja daljnja rođakinja koja je u Italiji živjela već tridesetak godina, još uvijek nije prestala brinuti o nama. Nakon što mi je preko Crvenoga križa, prije devet i po godina,  organizirala dolazak i smještaj, nakon što je bdjela nad mojom trudnoćom i životom godinu dana poslije, na Lovrin mi je prvi rođendan pronašla stalan posao, stan i mjesto u jaslicama. I sredila papire, kako su to uobičajili reći mlađi ljudi našega kraja, oni koji su po kruh odlazili preko grane i nisu željeli ponavljati kopačku sudbinu svojih prerano umrlih očeva i djedova.

            Lovro, osjećam to, vjeruje kako Jakov čeka dan kad će mu on, rođen stotinu i sedamdeset dana poslije očeve pogibije, on – Lovro – njegovo jedino dijete, zapaliti prvu svijeću; bijelu, sitnu, nagorjelu i pri svom kraju još sasvim, sasvim slatku. U takvu je sliku vjerovao Lovro. I dodatno je, dok sam ja pred njim šutjela, ukrašavao novim detaljima, sličnim onima kakvima su u subotnje večeri obilovale priče njegovih prijatelja.

        – Krompiruša, rekao je umjesto pozdrava, s jasnim r, još svježim od  završenih govornih vježbi. Skočio je prema fotografiji koju sam držala u ispruženoj desnoj ruci i odmicala je od sebe prema svjetlu.

– Šta je to, šta je to, kaži mi, uzviknuo je Lovro, ne čuvši moje pitanje- Kako je bilo kod profesorice.  – To je kuća u kojoj je rođena tvoja mama, Lovro, odgovorila mu je Andrina. Točnije, to je bila kuća u kojoj je rođena i tvoja mama. Oteo mi je fotografiju, otrčao do stolice iz koje je najradije, unatoč svim mojim protivljenjima, mijenjao televizijske programe, sjeo i promatrao je desetak minuta.

            Na fotografiji je stajao upisan datum. Na njoj nitko nije pozirao, na njoj nisu  snimljena živa bića. U desnom kutu fotografije vidjela su se dva visoka jablana,  s čijih su grana visile ledenice, u središtu je bila srušena kuća na kojoj su se u snježnoj bjelini plavili okviri prozora, a ispred kuće, u prostoru dvorišta ispod snijega probijala su se tri kamena ležeća spomenika. U samom dnu zabilježen je prvi red stabala iz našeg šljivika.

             – A što je ovo? upitao je Lovro u jednom trenutku. Nije ustao, nije nam donio fotografiju, nije ju čak ni okrenuo prema nama dvjema. Obje smo znale da misli na stećke, one preko kojih smo Andrina i ja preskakale, iza kojih smo se skrivale i o kojima smo, u vremenima dugih sijela, slušale priče prepune ljubavnih zapleta i izmišljenih bića.  – Stećci, ali ti si premalen da to razumiješ. Odmah sam se pokajala zbog uvredljivoga objašnjenja.  – Nisam, imam skoro devet, pobunio se i, u trenutku kad je izgovarao broj svojih godina, ljutito ustao.  Stvarno je visok za svoje godine, pomislila sam. Već sada je viši od mene. Izgovorila sam to gotovo prigušeno. Spomenula sam sebe, samo da ne bih rekla – Na oca je.  – A zašto niste snimili šumu u kojoj je mina raznijela moga tatu? upitao je gotovo zapovjedno, ne mičući se iz stava mirno. Andrina me samo pogledala. Ne sjećam se jesam li u njezinim očima vidjela prezir, očaj, razočarenja ili, naprosto, sažaljenje. Moglo je biti i sve to u istom trenutku. Jer, ona je znala, iako joj nakon onog priznanja njega više nikada nisam spomenula, da je Lovro Irfanov i moj sin. I samo je ona znala da se u kombinaciji slova Irfanova imena krije riječ prepoznavanje.  Ali nije znala da je te posljednje noći došao uz moj otvoren prozor i šapnuo mi: – Bježi, moji stižu, čuvaj naše dijete, ja ću te već naći.

– Idem se spremiti za školu, sutra je ponedjeljak, rekao je Lovro stvorivši se iznenada pokraj mene. Na Andrininu licu vidjelo se olakšanje u trenutku kad je Lovro zatvorio vrata dnevne sobe.         

(nastavak sutra)