Šuti, gluvo bilo

(nastavak)

U sarajevskoj zračnoj luci dočekao nas je sutješki gvardijan.

            – Nisi se promijenila, bilo je prvo što je rekao. Pozdravio se s Lovrom, pohvalivši njegovu visinu i cool jaknu, boje nekakvoga engleskoga nogometnoga kluba čiji naziv nisam upamtila. Fratrov smiješak otopljavao je sivilo prostora; prozore kroz koje se jedva vidjelo, neveselost na licima osoblja, tanjurić na kojem se kockica roza ružina rahatluka, ponuđena uz pravu turskukafu, činila napuštenom i unatoč svojoj prozračnosti i krhkosti, nevoljenom. Nakon desetominutnog zadržavanja u kafiću, sjeli smo u zeleni Nissan i krenuli prema selu u kojem sam rođena. Lovro je naizmjenice gledao kroz prozor i vozača, koji ni po čemu sličio na svećenika zbog kojeg je Lovro, uz neizostavno Nepodnosim ga, odbijao odlaziti na nedjeljne mise, neprestano zapitkivao što je što.

Gvardijan, vozeći pažljivo na davno izgrađenim i nikada popravljanim cestama, strpljivo mu je odgovarao. Činio je to čak s nekakvim dodatnim poučiteljskim tonom. A meni je kroz cijelo putovanje darovano pravo na šutnju, pravo na posljednju pripremu prvoga susreta nakon gotovo deset godina, susreta u kojoj osim Lovre i sebe donosim i svoju krivicu izgrađenu na strahu i sebičnosti.

            – Ne brini, sve će biti u redu. Bila je to jedina rečenica upućena meni, rečenica mog kolege iz razreda, a danas glavnog fratra u našem starom samostanu i župi koju političari spominju samo onda, ako je suditi po tisku koji je preko Andrine katkada dolazio do mene, kada posežu za sigurnim  dokazom hrvatska. Smanjivao je brzinu i zaustavljao džip. – Nisam ni primijetila kad je prošlo skoro dva sata vožnje. Ništa mudrije nisam uspjela smisliti. I dok sam ja, sa svoje lijeve strane, u ruševini plavom izbačenom okviru prozora i blatu što je izvirivalo kroz rupe od minobacača, prepoznavala svoju rodnu kuću, Lovro, sin oca Irfana, prepoznavao je motive fotografije obješene na zidu svoje sobe. Posvjedočio je to usklikom:  Vidi, ono sa slike! I istrčao iz automobila, ravno u zagrljaj svoga djeda koji je deset metara desno od trećega stećka stajao pred pragom svoje nedovršene kuće, izgrađene crvenom opekom, dobrotom hrvatske vlasti, kako je rekao u svojoj drugoj rečenici. Odmah nakon što me pomilovao po glavi i jedva izustio: Neka, neka, mi smo ipak svoji. I nakon što je njih dvoje ubijeno, ostali ste samo vi.

            Kad smo ušli u kuhinju, majka je bila sagnuta nad pećnicom iz koje je izvlačila veliku crnu tepsiju. Odmah ju se spustila na sivkaste keramičke pločice. Prebacivši kuhinjsku crveno-kariranu krpu preko desnog ramena,  pokušala se ispraviti. Otac je isti čas skočio, uzeo hoklicu ispod stola i donio je do nje. Sjela je i popravila crnu suknju. Prišla sam joj i kleknula pred njezine noge, pred kožne grube otvorene papuče ispod kojih su, na gornjem rubu, izvirivale priglavke ispletene od domaće vune. Spustila sam glavu na njezinu pregaču, poput djevojčice koja svoju glavu namješta u sigurno krilo i umiljato očekuje prvi prolaz češlja koji će spretnim rukama pomoći da se kosa uskoro nađe u sitnim i urednim pletenicama. Na moje su tjeme  pale njezine suze. Kažnjavale su me bez ikakvih riječi. Ruke nije spuštala. Jer na oprost, u čiji dolazak nikada nisam sumnjala, bilo je potrebno još malo pričekati. A umjesto njezinih, na mojoj glavi našli su se gvardijanovi prsti.

            – Ustani, ohladit će se. Moram poći, obaveze, veliki je četvrtak. 

            – Hvala ti, Vjeko, sine, rekao mu je moj otac na izlasku. Svidjelo mi se što gvardijana oslovljava samo imenom.

            Sjeli smo za nepokriveni stol, pred žute keramičke tanjure i započeli molitvu. Lovro je gledao u naše ruke i Očenaš molio na talijanskom. Prvi je krenuo prema još toploj janjetini. Sve je podsjćalo  na  prijeratne dane, trenutke  u kojima smo slavili posljednju večeru.   Ali sada, na trpezi nije bilo vina.  A za stolom nisu sjedili moja, četiri godine mlađa, sestra Marija i moj mali brat Bernardin. Te noći kad sam čula da njegovi dolaze, pobjegla sam i nikoga prije toga nisam probudila. Istrčala sam sa svojom tromjesečnom mučninom, u spavaćici prema dolini u kojoj je čekao kamion. Nisam viknula: Ustanite, idu. Nisam se ni vratila da bih vidjela što je s njima. Tek sljedećeg dana, u splitskoj sportskoj dvorani, ležeći na plavkastoj tvrdoj strunjači, čula sam da je granata pala u sobu u kojoj je njih dvoje spavalo. – Tvoji su  ubiti, doviknula mi je nepočešljana žena, udaljena od mene desetak metara. Prepoznala sam u njoj podvornicu iz naše seoske pučke škole. Zanimalo ju je kako sam se uspjela spasiti i dotrčati do vozila. Umjesto odgovora, počela sam povraćati zelenu tekućinu.

            –  Nakon što su prišli kući i vidjeli prašinu i dim, pretpostavili su da više nema živih. Otišli su dalje.  Oca i majku  spasio ti je netko od naših i doveo ih do položaja, do onog mjesta odakle su i tebe prevezli na sigurno, rekla mi je Andrina na našem prvom susretu. Svojim je riječima oživjela moje roditelje. Sve do njezina dolaska u Italiju vjerovala sam da u nekim zelenim prostranstvima bdiju nad Marijom i Bernardinom i dive se njihovim licima kojima je one noći darovana anđeoska milina.

            Čim je pojeo, Lovro je skočio do prozora i zagledao se u prolistali šljivik. Mračilo se.

            – A vidi li se to mjesto? upitao me.

            – Ne vjerujem, prošlo je puno godina, Lovro.

            – A zašto? Ja ću sutra donijeti  kamenčiće i cvijeće. Bio je razočaran. Pretpostavljam da je očekivao kako će na mjestu pogibije svoga oca heroja ugledati minijaturnu mramornu kapelicu i na njenim vratima okačen lovorov vijenac sa zastavom.

            Kad smo se spremali na počinak, primijetila sam kako iz svoga ruksaka izvlači šarenu plastičnu vrećicu i stavlja je pod krevet. Odoljela sam majčinskoj znatiželji i nisam ga upitala što je u njoj.  Ni sutradan ujutro, kada je postelju napustio puno prije mene i ostavio me samu u sobi, nisam zavirila u njegov paketić. Dok sam se još izležavala i pokušavala zamisliti posteljinu iz naše stare kuće, Lovro je već sjedio za stolom i iz plavoga lončića pio svježe pomuženo mlijeko. Sa svojim djedom Bonom igrao je domino. Baka ih je pogledavala, držeći dlanove iznad ugrijane pločešpareta, dovoljno visoko da joj se kraj krunice ne bi previše zagrijao, potom otopio i nestao zajedno s molitvama upućenim za dušu dvanaestogodišnje kćeri i devetogodišnjega sina. Željela sam vjerovati da je barem u jednom obraćanju Majci moja majka  spomenula i ime svoga unuka. Bio je Veliki petak i sunce je iza stijene provirilo znatiželjnije nego inače.            
– Hoćeš li Kato i ti čaja i malo meda? upitala me. Nadala sam se da  je samo zbog mene prekinula molitvu. Kimnula sam potvrdno glavom. Para iz šalice ponašala se kao brana postavljena između njezina i moga lice, ali ne dovoljno snažna da bi mi potpuno zamutila njezin izraz. Bore oko maminih usana bile su jutros pliće. Kao da su istjerane u glasnom izgovaranju priče koja je preda mnom trebala ovih dana biti premijerno izvedena. Svaka od nas je imala svoja pitanja i svoje odgovore, samo ni jedna nije imala snage s njima otpočeti.

Lovro je uživao u pripremama blagdana, obilježavanju koje kakovih godišnjica, slavljenju dana zaljubljenih, prvog dana proljeća, posljednjeg dana nastave. Brižno je gledao u kalendar i pronalazio u njemu razloge zbog kojih bismo morali kupiti cvijeće, oprati prozore, ispeći kolače, pozvati u goste susjede i  prijatelje. I sada je, na komadiću papira ispisivao što se još sve mora obaviti do nedjelje, do odlaska na jutarnju misu a potom i na groblje na kojem leži njegov otac Jakov. Pobijediti Bonu u igri, prošetati šumom, pomoći baki u oslikavanju pisanica, šetati po selu, bile su to samo neke od natuknica koje su se već u petak do podne našle pod svojim rednim brojevima, u mješavini ovoga i onoga jezika. Ali bilješke koja bi ga podsjetila na obilježavanje mjesta očeve pogibije, nije bila na papiru. Ona je svojom snagom nadjačavala sve ostale i nije joj bilo mjesto u običnom društvu. Zaključila sam to dok sam ga i u petak i subotu promatrala kako po cesti kupi kamenčiće i odnosi ih u šljivik, a zatim dolazi do srednjega stećka, odmiče se od njega, mijenja kut promatranja, pravi nova tri koraka, naprijed-natrag, naprijed. Za nekoliko sekundi ponovno trči do voćke u cvatu. Briše znoj sa čela, vraća se na cestu. I onda sve iznova.

            – Zamisli, pito me da prenesemo jedan stećak u šljivik, povjerio mi je otac u subotu navečer, dok je majka prala ruke u sirćetu, pokušavajući s prstiju skinuti boju nastalu spajanjem žute, crvene, zelene i plave. 

(nastavak sutra)