Blog - Zašto sam Vam lagala?

    Loading posts...
  • „Ja“ – književni lik

    Moje su mi kolege često znale reći: „Julijana, ne doživljaj sebe kao da si književni lik“. Činili su to kad bi me pitali „Kako si“, a ja im odgovarala vjerujući da iza pitanja doista stoji ili briga, ili zainteresiranost, ili znatiželja. Zaboravljala sam da današnje „kako si“ uglavnom predstavlja „prazan“ govor i popunjava nelagodnu tišinu. Poput rečenice izrečene susjedu u liftu: „Opet je zahladilo“. Neugodno ti je šutjeti, a susjed…

  • Recenice s potpisom

    Teta je vjerovala da ću postati doktorica. “U svakoj obitelji, treba biti jedan doktor. Uskoro će se liječiti samo oni koji budu imali pravu vezu”, govorila je. I neprestano je to ponavljala, neovisno o društvenim uređenjima u kojima je živjela i članskim iskaznicama novoimenovanih ministara zdravlja.  Postala sam doktorica, ali ne “prava”. Znam da bi teta sve moje knjige i moj doktorat dala za diplomu “zaozbiljske” doktorice, čak i bez…

  • Udarac u psihu

    (priča o Šekiju) “Po priču moraš doputovati”, rekao mi je Luka, prijatelj kojeg nisam vidjela godinama, ali s kojim se, kroz sve to vrijeme, čujem redovito nedjeljom prijepodneva. Odnedavno izmjenjujemo poštu koju nazivaju elektronskom. Naše su rečenice još uvijek početničke; bave se meteorološkim prilikama u regijama u kojima živimo, komentiraju nepromišljene poteze vladajuće stranke i prenose obavijesti o bolestima zajedničkih poznanika. Intimne priče i dalje su ostale pod nazorom telefonskih…

  • Kazan u Donjoj Mahali

    Fašo, počivaj mirno! Groblje Karaula, u velikom katoličkom selu Bosanske Posavine, čuva priče o bosanskim fratrima, o udovicama, o prerano oboljelim muškarcima i naivcima, o braniteljima iz ovog ili onog rata, svejedno je.  Kapijica koja se otvara prema cesti i kroz koju se s groblja ulazi u prostor čiji su stanovnici isto tako mrtvi samo čekaju „da se redom sahrane“, iako je iskovana od čelika, čini se nekako neprimjetnom. Ne…

  • Monogram

    Dugo mi je trebalo dok nisam počeo Shakespeareova Otela čitati onako kako jedino ima smisla, naime kao priču o čovjeku koji uviđa svoje slabosti, ali se nije kadar protiv njih boriti, pa mu tako vlastita narav postane sudbina. Dugo mi je, kažem, trebalo, jer uvijek mi je nešto odvlačilo pažnju. Još određenije, redovito bih se zapleo oko Dezdemonina rupca. Taj rubac ima u drami važno mjesto, jer on je tobožnji…

  • Milovo sam garave i plave…

    (crtica o romanu „Đuka Begović“ Ivana Kozarca Ivi Gregureviću Bio je studeni 1991. i u vlaku, negdje na pola puta između Osijeka i Našica, jedan mi je osamdesetogodišnjak izgovarao izlomljenu, emocionalno tešku priču koja se gubila u vremenima svog odvijanja, ali je ipak čvrsto ostajala vezana uz jedan, njemu zasigurno jedino dobro znani i voljeni, prostor – uz rodno mu selo nedaleko Vinkovaca. Njegove nedovršene rečenice, stalni upiti, nagle promjene…

  • O ženama nedjeljom

    Prije petnaest godina razgovarala sam s Irenom Vrkljan. Razgovor je objavljen u Ireninoj knjizi “Naše ljubavi, naše bolesti” (2004.). Čak i onda kada postavljaš pitanje spisateljici pred kojom smanjuješ svoje tijelo, i kad ti je glas treptav i nesiguran, ne možeš pobjeći pred tim da – ispred upitnika – upišeš svoju fotografiju. Pitanje, vezano uz Ireninu prvu proznu knjigu “Svila, škare” (1984.), knjigu koja mi je u godinama prve zrelosti…

  • Preko vikenda

    Prije gotovo četiri desetljeća polagala sam ispit iz starije hrvatske književnosti. Bila sam treća godina studija na tek otvorenom osječkom Pedagoškom fakultetu. Jedno od ispitnih pitanja bilo je vezano uz Curtiusive tipove metafore. Sjećam se da sam začudila profesora svojim komentarom o metafori rodbinstva. Već mi se tada činilo suludim poistovjećivanje knjiga s djecom. Neprihvatljiv mi je bio stih “Moje su pjesme moje kćeri”. Unatoč tome, život me od malih…

  • Rečenice s potpisom

    Često se u razgovorima o novim knjiga poseže za pridjevom “aktualne”. Pridjev implicitno upisuje i vrijednosni sud. Veliki Viktor Žmegač, u knjizi eseja “Europski duh” (Profil, 2012.) u eseju  “Od knjige do zbilje” kaže sljedeće: ”Postoje knjige koje pod svaku cijenu žele biti aktualne. Pa nakon pet ili deset godina to više nisu. Drugom ekstremnom tipu pripadaju knjige koje, isto tako, pod svaku cijenu ne žele biti aktualne, nadajući se…

  • Jedna muha i dva udarca

    Moja je pokojna majka voljela pričati priče. Sjećam se i sad, a na pragu sam prve zrelosti, kako bi navečer, samo nekoliko minuta nakon što bih joj poželio laku noć, pažljivo sjedala na rub mog kreveta i dan na odlasku pretvarala u rečenice. Činila je to od trenutka kad nas je napustio moj otac. Njoj su tada bile četrdeset i tri, a ja sam upravo navršio trinaest godina.  I bio…