Blog - Zašto sam Vam lagala?
-
Piščev sjaj
Prvoga ponedjeljka u mjesecu lipnju, negdje oko deset sati ujutro, Varja Šurmin ušla je, ne pokucavši prije toga, u kadrovsku službu fakulteta na kojem je radila devetnaest godina, četiri mjeseca i tri dana. U njezinoj radnoj knjižici izmjenjivali su se ugodni trenuci obojeni podrškom starijih profesora s dugim mjesecima začinjenim osporavanjima generacijskih kolega. Zasebna je rubrika bilježila dobronamjerne razgovore na kojima je bila prisiljena braniti sasvim osobni i većini neobičan,…
-
Lepe ti je Zagorje zelene
Ima pjesama s kojima smo se toliko srodili da više nismo ni kadri upitati se o njihovu sadržaju i smislu. Kao što se ne pitamo zašto navečer jedni drugima želimo baš laku noć, a ne dobru noć, mirnu noć, ili što slično, tako se ni kod tih pjesama ne pitamo kako su nastale, koga treba zamisliti kao njihova kazivača i što nam poručuju. Toliko smo ih puta čuli – pa…
-
Rečenica s potpisom
Uz 100. broj književnog lista „Vijenca“, gospođa Jelena Hekman razgovarala je s Nedjeljkom Fabrijem (intervju je objavljen pod naslovom „Sretni kritički nesporazum“). Na pitanje zašto u „Jadranskoj duologiji“, iako je riječ o obiteljskoj kronici, nema ni spomena o članovima njegove obitelji, autor odgovara rečenicama koje su itekako važne za promatranje njegova odnosa prema povijesti: Ima, ima. Gotovo svi nesretnici u tom dvosveščanom djelu stvarnoga su podrijetla, što je i razumljivo…
-
I na početku i na kraju bijaše kava
Možda i u ovom trenutku, dok uz kavu nastojim napisati priču začinjenu prahom sasušenog taloga s dna neoprane šalice, neki ljudi, u gradovima puno sretnijim od grada u kojem živi moj otac, sastavljaju liste svojih najdražih slikara i platna, najdražih pisaca i priča, najdražih redatelja i glumaca. Oni mogu, kao kreatori popisa koji ne trpe ovjere javnih bilježnika, u svoje ocjene i imenovanja intervenirati često ili češće, rijetko ili rjeđe.…
-
Tko bira što se mora čitati?
„ To pravim biblioteku za tebe, da imaš nešto od oca“, rekao je gledajući me u svoje oči. Njegove kao moje, moje kao njegove, istog oblika i iste boje. Tamno zelene. Za boju smo znali samo mi. I to on za svoje oči, a ja za svoje. „Nije valjda lektira?“, upitala sam uplašena. „Ista si Ona, sve upropastiš!“, rekao je ljutito i nogom zalupio vrata ladičara. Čulo se pucanje drveta.…
-
Stranice polivene kavom
U potrazi za jednim dokumentom, jutros sam naišla na svoj intervju dan ženskom časopisu. Stranice su nemarno istrgnute. I umrljane. Polivene kavom. Vjerojatno sam i tada, kao što sam mislila i prije, a i poslije ću, bila sigurna kako ću u skoro vrijeme odvojiti nekoliko dana i sve te razgovore za novine i časopise, uredno, poštujući kronologiju, složiti u fascikle. Još to nisam učinila. Razgovor je iz prosinca 2002. Mlada…
-
Adaptacija tornja po medvedgradskom projektu
Godinama uvjeravam sve oko sebe kako se ne plašim odgovarati na titrava pitanja vezana uz partnerski odnos života i literature i godinama se čudim kako oni koji me slušaju ne prepoznaju količinu moje sumnje. Možda je i vide, ali o njoj, iza mojih leđa, govore kao o strahu. Jer smisao vlastite biografije ne otvaraju ključem literature. Ne strahujem se onoga čega strahuju mnogi; od gubitka društvene pozicije, bljedila moći, viška…
-
Lijepi Splićanin
„Čovjek s razglednicama“, tako su zvali visokog i tamnoputog mladića koji je s crnom, govorili su da je kožna, torbom jedanput mjesečno – baš te godine kada sam završavala četvrti razred osnovne – dolazio u našu školu. Činio je to dva do tri dana nakon što bi naši očevi kućama donijeli platne vrećice s ispisanim brojkama raznih novčanih obustava. Najčešće se radilo o iznosima rata za zimnicu i rata za…
-
Na Merjan su drače
Evo jedne pjesme – dapače: pisme – koja je do srži splitska, ne samo po jeziku i po realijama koje se u njoj spominju, nego još više po duhu i po poetskoj poruci. Toliko je ona lokalno ukorijenjena, da joj je gotovo potreban prijevod, a svakako je neophodno tumačenje nekih motiva. Evo teksta: Na Merjan su drače, na Merjan su drače, došle su nan pivat luške goluzače. …
-
Magareća klupa
U proljeće sedamdeset i treće, tetak je kupio automobil. Bio je to prvi „Stojadin“ u našem mjestu. Nakon nekoliko dana, „svježi“ vozač, njegova supruga (moja teta J.) i ja krenuli smo u Bosnu . U Turiću smo ukrcali moga oca i nastavili put Koprivne, sela u kojem je ćaća rođen i u kojem je polazio prva četiri razreda. Vrata škole bila su otvorena. – Nisu ništa promijenili, rekao je ćaća.…
