Lijepi Splićanin

„Čovjek s razglednicama“, tako su zvali visokog i tamnoputog mladića koji je s crnom, govorili su da je kožna, torbom jedanput mjesečno – baš te godine kada sam završavala četvrti razred osnovne – dolazio u našu školu. Činio je to dva do tri dana nakon što bi naši očevi kućama donijeli platne vrećice s ispisanim brojkama raznih novčanih obustava. Najčešće se radilo o iznosima rata za zimnicu i rata za sindikalni kredit. „Sindikalcem“ su se kupovale nove bilježnice i školske knjige, lažne „Adidas“ trenirke i tenisice koje će se raspasti prije nego što na naplatu pristigne šesti, od ukupno dvanaest, obroka.

Na platnim vrećicama znali su se naći i podaci o količini novca odbijenog za dječje ljetovanje u tvorničkom odmaralištu nadomak Splita; na nekim vrećicama za prošli, a na nekima za dolazeći raspust. Moj otac nije volio ni more, ni putovanja. Volio je samo rodnu ravnicu, ušorenu pradjedovu kuću i lijenu malu rijeku što je tekla nadomak nje. Ćaća je bio uvjeren da sam nasljeđujući jakost njegove kose i želju za prepričavanjem svega što se meni i drugima dogodilo, naslijedila i ljubav prema istim krajolicima. Zbog toga svoju platnu vrećicu nije dodatno praznio nepotrebnim troškovima za zrak omirisan lavandom i borom, za slanu vodu u čijim plićacima mokre bogati stranci. Nije razumio ni nekakav poseban ugođaj koji se prelijeva čovjekovom dušom dok ona svjedoči o dodiru užarenog sunca s mirnim plavetnilom nepregledne vodene površine horizonta. Nijedan se zalazak, prema očevim ocjenama, nije mogao usporediti s onim koji se odigrava u ljubljenu zrelog žita i vatrene kugle koja klasje svakog časa može, ali ne želi, pretvoriti u plamen. I dok su moji školski drugovi plivali na najrazvedenijoj obali na svijetu – upravo je tom riječju ta naša obala ocjenjivana u udžbenicima iz prirode i društva – ja sam nevoljko žvakala slabo pečenu riječnu ribu koja je još do prije pola sata živahno brćkala blizu brane; omiljenom mjestu domaćih ribiča. Koža mi je bila osuta crvenkastim oteklinama prosječne površine od pet para. Je li to bila alergija na svakodnevno ponavljanje istog jelovnika, ili posljedica pune tjelesne forme odebljalih udomaćenih komaraca, bilo je posve svejedno. Da je crvenilo značilo i povratak davno iskorijenjene zarazne bolesti – koja bi u sljedeća tri dana mogla gore na račun poslati najmanje trećinu mještana – nitko ne bi prepoznao nadolazeću opasnost. Jer, ljeti se u našem malom mjestu – na kiosku – raspravljalo samo o tome tko je već bio i tko će još otići na more. 
Otac je toga dana vrećicu stavio na lakirani stolić u dnevnoj sobi. „Evo, rasporedi“, rekao je majci koja je u kuhinji zvecala beštekom. „Znaš da hoću“, odgovorila je spremno i u nastavku rečenice izvijestila o ručku koji se već počeo hladiti. Otac se put objeda uputio prije mene. Ostala sam sama u dnevnoj sobi. Približila sam se vrećici i iz nje izvadila kovanicu. Stavila sam je u papuču. „Kad sutra dođe Čovjek s razglednicama, kupit ću si jednu. Najljepšu. Neku s mora“, pomislila sam, ne sluteći kojom pažnjom moja majka prebrojava i najsitnije novčiće donesene početkom mjeseca. Navečer sam kovanicu iz papuče premjestila pod jastučnicu, a ujutro je spustila u drvenu pernicu, među olovke i roza gumicu. „Čovjek s razglednicama“ ušao je u učionicu odmah nakon prvog jutarnjeg zvona. Pokucao je glasnije nego ikad. I bio je ljepši nego ikad. Na učiteljičin je stol položio crnu torbu, veću nego ikad. Iz nje je vadio razglednice i u strojnim ih redovima slagao na ono što se, saznat ću tek puno kasnije, zove katedrom. Kad ih je poredao, taj put urednije nego ikad, učenici su – jedno po jedno – dolazili do izložbenog prostora i ogledavali šarene zgrade, nebodere, procvjetale livade, drvene barke, prekooceanske brodove i smreke prekrivene snijegom. 
„Šta ti ideš, čime ćeš platit?“, viknuo je, čim je vidio kako se izdižem sa svoje klupe, sin direktora regionalnog nogometnog kluba. „Neka i ona pogleda, nema veze, ne mora kupiti“, ušutkao ga je Čovjek s razglednicama. Šakom sam znojila ukradeni dinar. 
Kad sam prišla prodajnom mjestu, prvo sam ugledala nju; s palmama, šetalištem i kamenim starim zgradama. Iz njezina je pravca zamirisao ponos kojeg sam odmalena znala prepoznati, ali ga ni u godinama koje će uslijediti nisam uspjela usvojiti. „Imaš ukusa, splitska riva, nekada, moj omiljeni dio svijeta, rođen sam dvije ulice iza“, rekao mi je Čovjek s razglednicama i prstom pokazao koordinate na kojima je njegova majka njihala kolijevku. Nakon toga mi je pružio odabranu sličicu. Kad sam otvorila šaku, u dlanu se – u slankastoj vodi vlastite nelagode, kupao novčić. „Ja te častim“, dodao je i pogladio me po glavi. Potom mi je zatvorio šaku.

Na povratku kući kupila sam Kanditovu minijaturnu čokoladnu slasticu s lješnjacima. I pojela je već na izlaznim vratima samoposluge.
Majka je stajala u dnevnom boravku; desnom nogom prislonjena uz lakirani stolić. „Daj torbu, da prekontroliram“, zapovjedila je. Ljutito je podigla kopču i sadržaj istresla na stol. Razglednica je i u ovoj situaciji zadržala ponos. „I što je ovo, odakle ti, pitala je?“. „Poklonio mi je Čovjek s razglednicama“, odgovorila sam. Nije vjerovala. Radovala se što je pronašla krivca. Pljusnula me. I još je pri tome zažalila što, barem nakratko, nije vila koja bi razglednicu mogla pretvoriti u kovanicu i potom je ubaciti u muževljevu platnu vrećicu. Htjela sam joj priznati sve, spomenuti čak i da je Kanditova čokoladica bila neobično gorka, ali su me u tome spriječili tragovi majčinih prstiju na mom obrazu. „Šuti, i ona ima svoju muku“, mrmljao je najcrveniji među njima. Glasom savjetnika. 
„Čovjek s razglednicama“ više se nikada nije pojavio u našoj školi. Učenice viših razreda često su ga spominjale. Još su dugo govorile da će se udati za muškarca lijepog kao što je lijep Splićanin. Iako mi je bilo samo deset godina, znala sam da je Čovjek s razglednicama otišao u onom trenutku kad je netko prepoznao ono što je njegovoj duši oteto. 
Razglednica stare splitske rive, odakle se vidi mjesto gdje je rođen Čovjek s razglednicama, ostala je – nakon što sam iselila iz ušorene kuće svojih predaka – ležati u ladici sjajne mahagonij vitrine kupljene u kompletu s lakiranim stolićem koji je jednoga dana, ne zna se da li jako davno ili tek nekoć, odglumio sudnicu u čijem je prostoru, a bez prava na obranu, optužena jedna djevojčica. Samo zbog toga što je znala prepoznati ljepotu.