Blog - Zašto sam Vam lagala?
-
Ćaća
Danas bi moj otac navršio osamdeset i šest godina. On, drugi sin Fabijana i Kate, nije bio tako uredan i marljiv kao što je bio njegov dvije godine stariji brat. Iljkan se smijao kad mi je govorio kako su roditelji Marijana više voljeli nego njega. Smijao se jer je znao da ne govori istinu. I da se smiješi unaprijed zbog onoga što će u priči tek uslijediti. Marijan je samo…
-
Priča o Ivandi
Ivanda je bio posvema drukčiji od svojih rođaka. „Kao da nije naš“, komentirala su dotjerane tetke gledajući kako dječak budno promatra dvorišne igre djece iz susjedstva; raduje im se, podržava ih, ali se vršnjacima ne pridružuju. Ivanda je bio omiljen, unatoč tome što nikada u potpunosti nije pripadao skupini ili timu. U ranoj mladosti naglo je izrastao pretekavši jedno ljeto i najvišeg prastrica koji je visinom, ljepotom i snagom, u…
-
Pišem pismo, tinta mi se proli…
„Napiši pismo, napiši, olakšaj sebi,reci im što im imaš reći“, savjetovala me moja teta J. I tako sam ja pisala svom ocu u Sarajevo, majci u Njemačku, prijatelju u Australiju. I čim bih napisala, osjećala bih se bolje. Problem bi se umanjio, moja ljubav prema onima kojima sam se pismeno obraćala, vratila bi se. Pisma i nisam odnosila na poštu. Ostavljala sam ih u svom radnom stolu i u vrijeme…
-
Šuti, gluvo bilo
1. Sina Lovru rodila sam šest mjeseci nakon što sam izbjegla iz sela. Za samo dvanaest dana moj će dječak navršiti devet godina. Bit će to na blagdan Svete Lucije. Redovito se toga dana sjetim vremena kada smo se mi djevojčice, nakon večernje mise, okupljale u dvorani za vjeronauk i na dvanaest papirića, zaklanjajući ih svojim slabašnim tijelima, ispisivale imena dvanaestorice dječaka. Presavijene ceduljice odnosile bismo kući i skrivale ispod…
-
Povijest u kući patricijske obitelji
Od prvog dana moje nastavničke prakse pa sve do odlaska u mirovinu, znači puna tri i po desetljeća, sudjelovala sam, ili kao govornik, ili kao slušatelj, u raspravama na temu lektire. Pitanje lektire usko je povezano s ocjenama o stanju čitateljstva. Lektirni naslovi nisu dobro pogođeni, a čitatelja u nas i nema. U tome se, uveliko, slažu i učenici i profesori, roditelji i djeca, profesori i roditelji. Slažu se i…
-
Narodno veselje
Po željezničkim stanicama, po zubarskim čekaonicama i po starim špecerajskim dućanima mogle su se još pedesetih godina vidjeti predratne reklame: «Odolov» nasmiješeni dječak s neprirodno bijelim zubima, «Zlatorogov» jelen u skoku, «Gavrilovićeva» djevojčica u narodnoj nošnji što u naručju drži salamu. A osobito se među tim reklamama isticala «Schichtova» reklama za «radion», prvi naš deterdžent: bila je to kvadratna limena ploča, a veći dio njezine površine bio je obojen jarko…
-
Malo o starim festivalima
Sve što se oko festivala događalo bilo je važno, i sve se dobro zapažalo i pamtilo. Razlog je u tome što je repertoar scenskih atrakcija bio tada vrlo skučen, pa je svaka promjena padala u oči. Vladao je običaj da pjevač bude pred mikrofonom uglavnom nepomičan (jer ni mikrofoni nisu bili baš neki, pa nisu mnogo hvatali), tek što bi se tu i tamo premjestio s noge na nogu ili…
-
Dan žena
Vrata profesorskih soba na Filozofskom fakultetu nisu zvučno izolirana. Često sam čula što studenti govore ispred njih. Jednom prigodom čak i ovo: „Ona ti je super, odlučila je biti samohrana majka, genijalno“… Nakon nekoliko dana pozvali su me da na tribini, u jednoj zagrebačkoj knjižari, govorim o Danu žena. Prostor su ispunile naše studentice. Na ulazu su dijelile crvene karanfile. Pitala sam se gdje su ih samo našle. Dva sam…
-
Priča o Šimunu
Priča o životu inženjera Šimuna jedna je od onih za koju se ne zna je li izgovorena na temelju stvarnih događaja ili ju je, slovo po slovo, u dugim noćima dugih nesanica izmaštala žena uplašena spoznajom da u svijetu u kojemu živi ne postoji nitko sličan njoj. Svi koji su bili upućeni u rečenice kojima se gradio lik nesvakidašnjeg stručnjaka rudarstva, vjerovali su u Šimunovo postojanje. Oni, koji su priču…
-
Glagol zaboraviti ne podnosi imperativ
Moj dobar prijatelj, rođen i odrastao u srednjoj Bosni, često mi priča o svojoj sestri koja je u prvim poslijeratnim danima iselila u bogatu i tolerantnu Skandinaviju. Ona, njezin suprug, kći i blizanci, rođeni u sarajevskoj bolnici u danima opsade, žive dobro, susjede ponekad počaste domaćom pitom, ne druže se s našima i ne posjećuju rođake ostavljene u zavičaju. „Zaborav je najveća zaštita“, rečenica je koju je moj prijatelj podcrtao…
