Narodno veselje

Po željezničkim stanicama, po zubarskim čekaonicama i po starim špecerajskim dućanima mogle su se još pedesetih godina vidjeti predratne reklame: «Odolov» nasmiješeni dječak s neprirodno bijelim zubima, «Zlatorogov» jelen u skoku, «Gavrilovićeva» djevojčica u narodnoj nošnji što u naručju drži salamu.

A osobito se među tim reklamama isticala «Schichtova» reklama za «radion», prvi naš deterdžent: bila je to kvadratna limena ploča, a veći dio njezine površine bio je obojen jarko crveno, dok se iz donjega desnog kuta pomaljalo žuto sunce kojemu su zrake sezale sve do drugoga kraja ploče. Slogan je glasio: Radion pere sam.

     A taj radion pojavio se u našim krajevima nekako u isto vrijeme kad i radio, pa budući da se radilo o dva posve nepoznata pojma i dvije posve nove riječi, ti su se termini nekako pomiješali. Osobno mogu posvjedočiti da sam čuo ljude kako za radio-aparat kažu radion, a čuo sam i priču o nekome neznalici koji da je izjavio: Vidiš ti taj radion, i pere i svira sam!

     A to opet i nije bilo tako nelogično, budući da se u oba slučaja radilo o čaroliji: radion je prao bez rifljače i luga, dok je radio svirao, a da se nisu vidjeli nikakvi muzikanti, pa čak ni instrumenti. A za mene, koji sam i na pojavu radija i na pojavu radiona ponešto zakasnio, i jedno i drugo bilo je simbol velikoga svijeta, reklame, bogatog života, ukratko, nečega što je s radionom postojalo i prije mojega rođenja i što će s radijom – tako sam se nadao – i dalje rasti kako ja budem rastao.

     Bio sam uvjeren da smo mi bogata obitelj, premda smo bili podstanari i premda smo jeli meso jedanput na tjedan: jer, mi smo jedini u našem dvorištu imali radio. Dapače, slutio sam kako činjenica da imamo radio nije samo naš uspjeh, nego i uspjeh svih ostalih stanara (a bilo ih je ondje šest ili sedam). Radio kao da je po samoj svojoj naravi bio opće dobro, pa su susjedi znali doći da pitaju kakav je meteorološki izvještaj ili kakvi su rezultati nogometnih utakmica, a ponekad se događalo i da svi skupa slušamo neku važnu emisiju.

     Danas vidim da je moja slutnja bila barem u načelu točna. Jer, tada se uspjeh društva – pa i uspjeh politike koja to društvo vodi – mjerio upravo brojem radio-aparata. Mnogo se držalo do brojaka, statistike, do planova i njihova premašivanja. I zato, nakon što bi se – u novinama ili na samom radiju – izredali podaci o proizvedenom čeliku, žitu i ostalim strateškim materijalima, prešlo bi se na osobni standard građana i na robu široke potrošnje, pa bi se ponosno isticalo kako je broj radio-aparata narastao za toliko i toliko postotaka u odnosu na proteklo razdoblje.   

     Možda je to bilo i zbog toga što je država uviđala da joj je radio važan u propagandnom smislu. Zato je sve na radiju moralo biti savršeno, što znači ozbiljno i formalno; današnji slušatelji jedva da i mogu zamisliti tu situaciju. Recimo, svaka je stanica imala svoj signal, kojim se javljala onda kad je bila kratka stanka između emisija, ili kad je bio početak i kraj programa. Pa je onda Radio-Beograd imao Internacionalu (devet tonova odsviranih na gongovima), Radio-Zagreb Padaj, silo i nepravdo, a druge radiostanice nešto drugo, ali podjednako napredno i prepoznatljivo. Stanica, uostalom, nije bilo mnogo, imali su ih republički centri, a osim njih možda još pokrajinski, poput Splita ili Osijeka, a lokalnoga radija jedva da je i bilo, a i kad jest, njegovo je emitiranje bilo ograničeno na sat ili dva dnevno.

     Program je pak bio koncipiran strogo i čvrsto. To znači da je stalan bio odnos između govornih i glazbenih emisija. Začudo, govornih nije bilo mnogo, premda bi čovjek očekivao da su u to ispolitizirano doba tupili s propagandom. Osim vijesti, tu bi se našlo tek ponešto dječjeg programa i programa za selo, a bila je i emisija Radio vam odgovara, gdje su slušatelji slali pisma i postavljali pitanja o temama iz povijesti, zemljopisa, biologije ili astronomije, pa na njih dobivali odgovore. Sve ostalo pokrivala je glazba.

(Pavao Pavličić, „Narodno veselje“, Zagreb 2013.)