Category / Bilješka o piscu

ulomci iz mojih knjiga i o mojim knjigama

    Loading posts...
  • Profesor Josip

    Postoje bića u čijoj se blizini osjećamo bolje. A i boljima postajemo. Ona sa sobom donose blagost pa smo zbog toga skloni vjerovati kako k njima ne navraćaju nepravde, bolesti, suze i nedaće. Govore jednostavnim rečenicama podsjećanja. I dok se pred onima koji u nama izazivaju bojazan predstavljamo jakima i nepokolebljivima, pred ovima priznajemo svoje nelagode. „Svi se mi nečega, djeco, plašimo i svi mi pred nekim strahujemo“, znao je…

  • Nebo se brine o moru

    – Uvijek, sinko, postoji prvi put, govorila je Jela, dobra prijateljica moje bake. Pamtim joj lice, i bore na rukama, i križiće  istetovirane iznad lijeve šake. Oni koji me, još i sada, pitaju za mjesto moga rođenja, ne znaju da baš u toj rečenici, koju okončavaju nepotrebno velikim upitnikom, nakratko izgube svoj glas pa im ga ja – neovisno o svojoj volji – više ne  prepoznajem. Netko se, u danu…

  • Bilješka o „zamucanim“ receptima

    Plašim se kako će ubrzo, samo što nije,  svanuti jutro s kojim će na snagu stupiti zakon o zabrani sjećanja. Istoga će nam dana televizijski urednici ponuditi i tri nove raskošne emisije o kuharskim umijećima. Nove recepte nećemo smjeti dovoditi u vezu s predjelima i desertima serviranim na našim nekadašnjim trpezama. U trgovačkim će nam centrima nuditi  jagode propisanog oblika i veličine. Kušat ćemo ih s nelagodom jer ćemo zatajivati…

  • Šuti, gluvo bilo

    (nastavak) Gledala sam ga u onoj Andrininoj vjetrovci. Tek je svanulo. Trčkarao je od stabla do stabla, saginjao se, ljutito šutao debla, ponovno se vraćao na isto mjesto. U jednom je trenutku skočio visoko. Učinio je to zaredom nekoliko puta. Radovala sam se što je pronašao uskršnje gnijezdo. Oduvijek su u našim krajevima gnijezda sakrivali u dvorištima. Roditelji su to činili noću, pod svjetlošću svijeće ili slabe baterijske lampe, a…

  • Šuti, gluvo bilo

    (nastavak) U sarajevskoj zračnoj luci dočekao nas je sutješki gvardijan.             – Nisi se promijenila, bilo je prvo što je rekao. Pozdravio se s Lovrom, pohvalivši njegovu visinu i cool jaknu, boje nekakvoga engleskoga nogometnoga kluba čiji naziv nisam upamtila. Fratrov smiješak otopljavao je sivilo prostora; prozore kroz koje se jedva vidjelo, neveselost na licima osoblja, tanjurić na kojem se kockica roza ružina rahatluka, ponuđena uz pravu turskukafu, činila napuštenom…

  • Šuti, gluvo bilo

    (nastavak) Na svoj rođendan, čija je proslava scenaristički razrađana do u sitne detalje, Lovro je najboljeg prijatelja odveo na kat, u svoju sobu, da bi mu pokazao jednu pravu sliku, kako je rekao. Čim su se spustili u slavljenički prostor, ukrašen samo narančastim balonima, Stefano me isti čas upitao: „Stvarno vi, teta, nemate tamo groblje? Zašto mrtvaci leže u  dvorištu?“        – Pričat ću vam jedanput o stećcima, ali ne…

  • Šuti, gluvo bilo

    (nastavak) – Ali, on je pobio naše i tvoje, Kato. Oprosti, Katarina. U snu, tako pričaju.           – Ne, njega je raznijela mina, Andrina. Zapamti to! Pašteta, Gavrilovićka. Sjećaš  se one kutijice narančaste po kojoj je mirisala naša čajna kuhinja? Ti si se radovala tvorničkom kruhu i pašteti. Ja sam više voljela miješanu marmeladu iz bijelih plastičnih kadica.       – U redu, izgovorila je Andrina, puno tiše nego prije devet…

  • Šuti, gluvo bilo

    (nastavak) Redovito, kada bi izgovorio ime svoga djeda, a ono u kombinaciji svojih slova nije sadržavalo r, Lovro je to činio toplinom kakvom meni nikada nije uspjelo izgovoriti imena svojih roditelja i svojih bližnjih. I kako je rastao, sve je rjeđe zapitikivao  kada ću ga odvesti u selo u kojem sam rođena i iz kojeg je moj otac, a njegov djed, svakodnevno odlazio, da bi poslije dva sata jakoga hoda…

  • Šuti, gluvo bilo

    Sina Lovru rodila sam šest mjeseci nakon što sam izbjegla iz  sela. Za samo dvanaest dana moj će dječak navršiti devet godina. Bit će to na blagdan Svete Lucije. Redovito se toga dana sjetim vremena kada smo se  mi djevojčice, nakon večernje mise, okupljale u dvorani za vjeronauk i na dvanaest papirića, zaklanjajući ih svojim slabašnim tijelima, ispisivale imena dvanaestorice dječaka. Presavijene ceduljice odnosile bismo kući i skrivale ispod pernatih…

  • Ne plači, mila moja

    U mom djetinjstvu, koje je za razliku od djetinjstva današnjih klinaca trajalo puno duže, žene su navršivši četrdesetu imale pravo na prve bore, koji kilogram više, na rečenicu: Samo da se sjetim imena onog glumca koji je igrao u onom filmu. Žene se nisu stidjele na rođendansku tortu stavljati točan broj šarenih slavljeničkih svjećica, ne osjećajući pri tome nimalo nelagode pred činjenicom da su tim trenutkom – kad se plamen…