Blog - Zašto sam Vam lagala?
-
Dok
„Pisci čuvaju riječi“, rekla je prije četiri i po desetljeća moja učiteljica tjelesnoga. „ Ali ovo je fizičko vaspitanje“, doviknuo je Milan iz treće klupe. Vani je padao gust snijeg. Školska dvorana za tjelovježbu bila je nezagrijana, trošna, s nekoliko razbijenih prozora. Odluka da se sat fiskulture održi u toploj učionici i da se preskakanje kozlića zamijeni jezičnim vježbama, bio je dokaz učiteljičine brige za zdravlje djece. Ona je na…
-
Mornarsko odijelo
Nema mi druge nego započeti ovo razmatranje primjerom iz slikarstva. Činim to s nemalim strahom, jer sam svjestan da će ono što sam ja kadar reći o likovnoj umjetnosti izazvati kod ljudi koji se u nju razumiju u najboljem slučaju sažaljiv osmijeh. A ipak, tješi me spoznaja da se slike i skulpture ne prave samo za stručnjake, nego i za nas ostale, zato da bismo mi pred njima doživljavali svoje…
-
Mama, što je to lektira?
Sinoć se u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, u sklopu tribine “Književni petak”, raspravljalo o lektiri. Pred Knjižnicu sam došla sat vremena prije; nekoliko minuta do 19 sati. Nepažljivo sam pročitala mail urednice Marije Selak. Tribina je bila najavljena za 20 sati. Ne znam jesam li sat krivo vidjela zbog toga što sam za temu jako zainteresirana, ili zbog toga što se na spomen “Književnog petka” posebno raznježim. Uređivala sam ga…
-
Što je moja krivnja?
Odrasla sam u provinciji, a provincija je čitala Zagorku. Kao i mnogi drugi – u vrijeme literarnog sazrijevanja u osamdesetim godinama prošloga stoljeća – zatajivala sam je; pred kolegama koji su voljeli Maleša i Ganzu, pred profesorima koji su tek otkrivali dekonstrukciju i s polica hrastovog regala sklanjali Bibliju, da bi na ispražnjeno mjesto stavili omiljene francuske teoretičare. Njezino ime tiho sam počela izgovarati nakon što joj je, 1982., književnik i…
-
MARICE DIVOJKO
Za neke je pučke pjesme teško kazati jesu li nastale kao plod visokih umjetničkih ambicija, ili možda kao plod nesporazuma. U njima se, naime, na izrazit način zanemaruju zakonitosti ambijenta koji se prikazuje, pa to može biti bilo zbog svjesne autorske odluke, bilo opet zbog pjesnikova neznanja i opće svjetonazorske naivnosti. A pri tome, riječ je često o vrlo popularnim sastavcima, koji se izvode vrlo dugo, a omiljeni su još…
-
Orden
Često se vraćam romanu „Orden“ Stjepana Čuića. Knjigu sam kupila 1981., u Osijeku, gradu u kojem je Stipa završio srednju školu. Kupila sam je studentskim džeparcem. Godinama je postala citat. Nema stranice na kojoj nešto nisam podvukla. Brojne rečenice i sad znam izgovoriti bez gledanja u tekst. Dvojica najboljih prijatelja vraćaju se nakon oslobođenja, 1945. u svoje selo; jedan kao heroj i pobjednik, drugi kao neprijatelj i gubitnik. Obojica imaju…
-
Kratka proza u trapericama
U predavaonicu je ulazio petnaest minuta do osam. Stao bi uz katedru, izvadio papire i popravio kravatu. Volio je doći prije studenata. I nakon deset godina rada, još uvijek je osjećao tremu. U praznoj dvorani, ponavljao bi rečenicu: „ Danas ćemo odgovoriti na pitanje vezano uz…“ Jer, ako krene bez zamuckivanja, sve će dalje, govorila je majka, teći „kao po loju“. Znao je ispod naočala pogledavati djevojke dok se spuštaju…
-
Čitaona
„Koju ste prvu priču napisali“, najčešće je pitanje koje mi mladi čitatelji postavljaju na književnim susretima. Odgovaram im jednom riječju: „Čitaona“. Isti čas uslijedi stanka. Postaje mi jasno da imenicu trebam pojasniti. I onda im kažem da su gostionicu u selu u kojem je živjela moja baka zvali „čitaona“, i da je moj otac često odlazio u nju, ali se iz nje nije vraćao s novinama i knjigama u rukama.…
-
Pisaći stroj
Gledali smo pedesetih godina jedan krasan film koji se zvao „Bulevar sumraka“. U njemu je bilo svakakvih zanimljivih stvari, najviše zato što se radnja zbiva u Hollywoodu, pa se prikazuje proizvodnja filmova, a glavni je junak mladi scenarist kojega svaki čas vidimo kako radi na svome tekstu. Ali, od svih čudesa koja su u tom filmu prikazana, mene se najviše dojmila činjenica da taj scenarist – inače puka sirotinja –…
-
Glazba kao bijeg od smrti
Nekako mi se čini da u posljednje vrijeme imamo potrebu reći da je sve započelo s nama. Namjerno prešućujemo one koji su bili prije nas, one koji su pokrenuli časopise, utemeljili odjele u bolnicama, izborili se za osamostaljene pojedinih odsjeka na fakultetima. Umrle, iako su bili veliki, ne spominjemo ni uz velike obljetnice priređene „povodom“. Žive ne pozivamo na svečanosti. Plašimo se da će nam izjavom pred televizijskom kamerom oduzeti…
