Category / Srijeda / Obiteljska fotografija

fotografija i mala priča

    Loading posts...
  • Tri tetine rečenice

    “Svaki bi čovjek jedanput mjesečno trebao otići na groblje, u bolnicu i u crkvu“, govorila je moja teta J., žena koja me „podigla na noge“. Svoju rečenicu usmjeravala je prema onima koji su se – po njezinoj procjeni – žalili bez razloga. Razumjela sam što im je željela poručiti. Na groblju ćeš zasigurno vidjeti kako su s ovoga svijeta već otišli i oni mnogo mlađi od tebe. U bolnici ćeš…

  • Dok

    „Pisci čuvaju riječi“, rekla je prije četiri i po desetljeća moja učiteljica tjelesnoga. „ Ali ovo je fizičko vaspitanje“, doviknuo je Milan iz treće klupe. Vani je padao gust snijeg. Školska dvorana za tjelovježbu bila je nezagrijana, trošna, s nekoliko razbijenih prozora. Odluka da se sat fiskulture održi u toploj učionici i da se preskakanje kozlića zamijeni jezičnim vježbama, bio je dokaz učiteljičine brige za zdravlje djece. Ona je na…

  • Čitaona

    „Koju ste prvu priču napisali“, najčešće je pitanje koje mi mladi čitatelji postavljaju na književnim susretima. Odgovaram im jednom riječju: „Čitaona“. Isti čas uslijedi stanka. Postaje mi jasno da imenicu trebam pojasniti. I onda im kažem da su gostionicu u selu u kojem je živjela moja baka zvali „čitaona“, i da je moj otac često odlazio u nju, ali se iz nje nije vraćao s novinama i knjigama u rukama.…

  • Vila suđenica

    “Ova će curica hodati svijetom otvorenih usta i vikati: Volite me, volite me!”, rekla je vila suđenica mojoj majci u trenutku dok me rađala. Na pragu ozbiljne zrelosti mogu zaključiti da joj se proročanstvo obistinilo. Danas sam svjesna da čestim tematiziranjem potrebe za ljubavlju dižem tlak brojnima oko sebe. Pristajem – u očima svojih kolegica – biti nemoderna, konzervativna i provincijalna. Jer, priznati kako želiš da te se voli, danas –…

  • Kolovoz ispisan „tintoblajkom“

    Jučer sam listala album sa starim fotografijama. U njemu nema očevih fotografija iz djetinjstva, pa čak ni iz mladenaštva. Zastala sam na jednoj. Na njoj Bata – tako su moga oca (poslovođu u prodavaonici obuće „Borovo“) zvali njegovi jarani – ima dvadeset i šest godina. U naručju drži mene, a pokraj njega, nježno naslonivši se na muško rame, stoji njegova četiri godine mlađa supruga. Pletenice su joj tamne i duge. Ona…

  • Kazan u Donjoj Mahali

    Fašo, počivaj mirno! Groblje Karaula, u velikom katoličkom selu Bosanske Posavine, čuva priče o bosanskim fratrima, o udovicama, o prerano oboljelim muškarcima i naivcima, o braniteljima iz ovog ili onog rata, svejedno je.  Kapijica koja se otvara prema cesti i kroz koju se s groblja ulazi u prostor čiji su stanovnici isto tako mrtvi samo čekaju „da se redom sahrane“, iako je iskovana od čelika, čini se nekako neprimjetnom. Ne…

  • Obiteljska fotografija

    Svoje snove dobro pamtim. Neki od njih obilježili su značajnije dane moje biografije. Kada sam, prije dosta godina, jednom muškarcu – koji je i nakon svega u mom životu zadržao “počasno mjesto” i s kojim sam o literaturi mogla razgovarati kao da je riječ o našoj najdražoj biološkoj rođakinji – priznala da ga sanjam vrlo često, on mi je na to odgovorio “Vidiš, a ja tebe nikada nisam sanjao”. Ispričala…