Category / Srijeda / Obiteljska fotografija

fotografija i mala priča

    Loading posts...
  • Kuća obitelji Meder

    Kad se obiteljska kuća nalazi uz crkvu, onda se njoj ne određuje vrijednost. „To se ne može platit“, govorila je majka moga oca gledajući kako joj jedan od sinova, zaradivši novce na „baušteli“, podiže svoj dom u neposrednoj blizini Božjeg hrama. Sin je kuću gradio u bogatoj Slavoniji, baš u selu u koje su nekoliko puta godišnje „u mobu“ dolazile, prešavši Savu, cijele familije njegovih bliskih prijatelja. Baka je iste…

  • Na početku bijasmo – Mi

    Nekako mi se čini da u posljednje vrijeme imamo potrebu reći da je sve započelo s nama. Namjerno prešućujemo one koji su bili prije nas, one koji su pokrenuli časopise, utemeljili odjele u bolnicama, izborili se za osamostaljene pojedinih odsjeka na fakultetima. Umrle, iako su bili veliki pjesnici i veliki ljudi, ne spominjemo ni uz pojedine obljetnice. Žive ne pozivamo na svečanosti priređene „povodom“. Plašimo se da će nam izjavom…

  • Magdalenine cipele

    Krajem kolovoza otac bi mi poslao nove cipele. Poštom, u paketu zavezanom špagom. Kutija je bila umotana „izvrnutim“ borovskim papirom. Na žigu kojim se poništavala markica stajao je naziv neke – meni tada – još nepoznate bosanske kasabe. Ćaća je bio jako ponosan na pjesnika koji je smislio reklamni slogan firme: „U novi razred, u novim cipelama – BOROVO“ . Moj Bata je to shvatio kao zapovijed. Iako nikada „isprobane“,…

  • O sadašnjoj pameti i onim godinama

    U ključnim godinama odrastanja rijetko sam viđala majku. Nisam je imala priliku upitati što misli je li pametno odseliti, pa makar i na određeno vrijeme, iz grada svoje mladosti. Ona je, vidjevši kako se u prvim godinama ženskosti lomim i koliko se bojim, izgovarala rečenicu: „E, da mi je sadašnja pamet, a one godine“. Sadašnja pamet odnosila se redovito na pamet vremena u kojem razgovaramo, a „one godine“ padale su…

  • Karta zemlje Bosne

    Na zidu Magdalenine sobe obješena je karta svijeta. Svjetlo je usmjereno prema Australiji, da bi gimnazijalka lakše pronašla njezine otočiće, rijeke, gorja, gradove… I dok s papirića na kojem su popisani pojmovi, tražim one najmanje poznate i izgovaram: „ A sad, nađi rijeku Eyre, a sad Greyovo gorje“, prisjećam se pitanja što sam ga prije dvadeset i tri godine postavila tadašnjem predsjedniku Bosne i Hercegovine. Toga dana, a bilo je…

  • Tri tetine rečenice

    “Svaki bi čovjek jedanput mjesečno trebao otići na groblje, u bolnicu i u crkvu“, govorila je moja teta J., žena koja me „podigla na noge“. Svoju rečenicu usmjeravala je prema onima koji su se – po njezinoj procjeni – žalili bez razloga. Razumjela sam što im je željela poručiti. Na groblju ćeš zasigurno vidjeti kako su s ovoga svijeta već otišli i oni mnogo mlađi od tebe. U bolnici ćeš…

  • Dok

    „Pisci čuvaju riječi“, rekla je prije četiri i po desetljeća moja učiteljica tjelesnoga. „ Ali ovo je fizičko vaspitanje“, doviknuo je Milan iz treće klupe. Vani je padao gust snijeg. Školska dvorana za tjelovježbu bila je nezagrijana, trošna, s nekoliko razbijenih prozora. Odluka da se sat fiskulture održi u toploj učionici i da se preskakanje kozlića zamijeni jezičnim vježbama, bio je dokaz učiteljičine brige za zdravlje djece. Ona je na…

  • Čitaona

    „Koju ste prvu priču napisali“, najčešće je pitanje koje mi mladi čitatelji postavljaju na književnim susretima. Odgovaram im jednom riječju: „Čitaona“. Isti čas uslijedi stanka. Postaje mi jasno da imenicu trebam pojasniti. I onda im kažem da su gostionicu u selu u kojem je živjela moja baka zvali „čitaona“, i da je moj otac često odlazio u nju, ali se iz nje nije vraćao s novinama i knjigama u rukama.…

  • Vila suđenica

    “Ova će curica hodati svijetom otvorenih usta i vikati: Volite me, volite me!”, rekla je vila suđenica mojoj majci u trenutku dok me rađala. Na pragu ozbiljne zrelosti mogu zaključiti da joj se proročanstvo obistinilo. Danas sam svjesna da čestim tematiziranjem potrebe za ljubavlju dižem tlak brojnima oko sebe. Pristajem – u očima svojih kolegica – biti nemoderna, konzervativna i provincijalna. Jer, priznati kako želiš da te se voli, danas –…

  • Kolovoz ispisan „tintoblajkom“

    Jučer sam listala album sa starim fotografijama. U njemu nema očevih fotografija iz djetinjstva, pa čak ni iz mladenaštva. Zastala sam na jednoj. Na njoj Bata – tako su moga oca (poslovođu u prodavaonici obuće „Borovo“) zvali njegovi jarani – ima dvadeset i šest godina. U naručju drži mene, a pokraj njega, nježno naslonivši se na muško rame, stoji njegova četiri godine mlađa supruga. Pletenice su joj tamne i duge. Ona…