Stvarno dobro izgleda, „za svoje godine“

„ Zapamti, kad ti stanu govoriti da dobro izgledaš i onda dodaju za svoje godine, znači da se godine vide i da ti muljaju“, govorio mi je predivni profesor Mladen Kuzmanović. Voljela sam ga susretati na kroatističkom hodniku. Uvijek dobro raspoložen, uvijek dotjeran i smiren, uvijek s pravom rečenicom u pravom trenutku, uvijek prepun poštovanja prema kolegicama i ironičan prema sitnim dušama. Jednom je prilikom čak i dodatno razradio spomenutu rečenicu. Razumjela sam ga. Kad mi kolege stanu govoriti to “dobro, ali za godine“, prestat će sumnjati u moju stručnost.

Vijest o smrti profesora Kuzmanovića dočekala me u vrijeme čuvanja trudnoće. Ležala sam na žutoj sećiji, sama u svom stanu na Trešnjevci. Imala sam četrdeset i dvije godine. I znala sam da me, po povratku na posao, nitko više neće onako srdačno pozdravljati kao što me pozdravljao on.

Sedam dana nakon mog četrdeset i trećeg rođendana, dovest će me u Vinogradsku bolnicu. Bit ću tamo najstarija prvorotkinja. Magdalenu ću roditi dva dana poslije, na rođendan profesora Ive Frangeša, profesora u čiju su me radnu sobu uselili u rujnu 1993.,  u trenutku dolaska na Filozofski fakultet.  

Od dana Magdalenina rođenja počela je jednostavna, ali tjeskobna  matematička operacija koju najbolje razumiju samohrani roditelji. Razumiju, premda o njoj nisu učili u školi. „ Kad Magdica krene u vrtić, ja ću biti…; Kad Magdica krene u školu, ja ću biti…; Kad Magdica bude punoljetna, ja ću biti… Jasno je da sam tom zbrajanju i oduzimanju uvijek pridruživala i rečenicu „Samo da još budem…“

Da, kad je Magdica krenula u školu, meni je bilo pedeset. Bila sam najstarija mama u razredu i moje je dijete to razumjelo kao maminu pobjedu. Imati nečega više, znači biti bolji. I dok su  djeca  spominjala trideset, trideset i tri, trideset i sedam godina, moje je dijete uzviknulo: „A moja ima pedeset!“. Ubrzo su joj pojasnili kako stvari stoje. I da to ne bi trebala, barem, govoriti tako glasno. Pojasnila sam joj i ja. Napisala sam priču o mami koja je čekala toliko puno godina jer je čekala baš tu, i baš takvu djevojčicu. Nije željela ni jednu drugu. Na kraju sam ipak dodala: „A kad te sljedeći put pitaju, koliko ti mama ima godina, ti im odgovori da ima kao Barbika“.

Jer, Barbie  je „rođena“ 9. ožujka 1959. Znači, čak je i dvadeset i osam dana starija od mene. Istina, bolje se drži. Kako i ne bi kad njoj nitko nikada nije rekao da se „dobro drži za svoje godine“.