Ne dam na kruh

“Nikada neću skinuti višak kilograma“, požalila sam se jutros prijateljici.

Susrele smo se na tržnici, slučajno. Lako smo se dogovorile za kavu. 
Nismo se vidjele od rujna prošle godine i znale smo da nam tema za razgovor neće nedostajati. Otkako sam objavila knjigu o kavi, otvoreno ispovjedivši svoju nelagodu zbog činjenice da sve češće dragim ljudima odbijamo poziv za kavu, ispričavajući se neodgodivim obavezama, nastojim osloboditi vrijeme za razgovor uz kavu. Ne plašim se vlastite iskrenosti, a slušati druge naučili su me još u ranom djetinjstvu. „Izbaci kruh“, izgovorila je gotovo zapovjedno. Odmjerila me od glave do pete, i nije ni pokušavala prikriti da itekako dobro vidi spomenuti višak. „Ne, ne mogu izbaciti kruh“, odgovorila sam joj.

Ona je odmah doskočila: „Sve se može kad se hoće“.
Shvatila sam da mi je daleko mudrije prijeći na drugu temu. I tako smo se i nas dvije našle u priči o lektiri, na terenu koji nam je poznat i o kojem imamo bliska stajališta. Ne dopuštam nikome, pa ni dobroj prijateljici, da imenicu kruh veže iz glagol izbaciti. Ne dam na kruh. Jer, mene su naučili, i u školi i u crkvi, da je kruh simbol i znak života. Moja je majka prije pedeset godina otišla raditi u tadašnju Zapadnu Njemačku. “Morala je, trbuhom za kruhom“ govorila je njezina majka. „Djeca moraju imati kruha“, nastavljao je njezin otac. „Radim za kruh“, „Djeci treba dati kruh u ruke“, „Za kruh ćemo imati a za ostalo nije važno“, „Ne bacaj kruh, ali ako već moraš, prekriži se, poljubi ga“, „Svako slovo Kurana je jedno zrno pšenice“, „Mala kad ti on dođe, ispeci kruh, nema zavodljivijeg mirisa u kući od mirisa kruha…“ Slušala sam i pamtila.
Voljela sam kao djevojčica rano ustajati i ići po kruh. Pekara je bila udaljena šest kuća od naše. U platnenoj vrećici nosila sam blokić u koji je pekar Panić običnom olovkom upisivao datum, vrstu kruha i kilažu. 23.marta – polu bijeli -1,5 kg… Na kraju mjeseca podvlačio je crtu i zbrajao. Kad bi tetak prvog u mjesecu platnu vrećicu predao svojoj supruzi, ona bi otišla pekaru i platila račun. Blokić je imao uši, male, nalik mojima. Brojke i slova su iz dana u dan postajala svjetlija. Brašnu s Panićevih prstiju davao im je neki baršunasti šarm. Čopkala sam kruh na putu prema kući. Teta se zbog toga jako ljutila. Najčešće bi rekla da sam šlampava i proždrljiva na oca. A meni je topli kruh bio ukusniji i od najboljeg nedjeljnog kolača, koji je ta uredna sestra šlampavog brata pekla po receptima peštanskih slastičarnica. 
Tako će i ostati. Ne dam na kruh.
Nakon rastanka s prijateljicom, prema kući sam krenula Trakošćanskom ulicom. Primijetila sam da je na južnoj strani ulice otvorena nova pekarnica. Ušla sam. Mirisalo je kao nekad kod Panića. Kupila sam mali kruščić s makom i sjela u prvi kafić. Neplanirano. Plašila sam se, priznajem, da ne naiđe ona koja tvrdi da se sve može kad se hoće. Bilo bi mi nelagodno ponovno čuti kako moram „izbaciti kruh“. Ovaj put sam naručila bijelu kavu, onakvu kakvu sam godinama subotom dopodne pila s Nedjeljom Fabrijem, u kafiću na uglu Tratinske i Badalićeve ulice. Posljednjih mjeseci, prije njegova preseljenja u Rijeku, Nedjeljko mi je donosio kruh. Svake subote drukčiji. Donosio ga je za Magdalenu. Zvao ju je Princeza. Nikada mu nisam govorila o svojoj ljubavi prema kruhu, ali on ju je prepoznavao. Znao je da volim život, ali znao je i da sam zabrinuta hoću li živjeti dovoljno dugo, i hoću li dočekati trenutak u kojem Magdalena dobiva „kruh u ruke“. Znao je to i onda kad sam pred njim, onako dotjeranim, odmjerenim i pristojnim, uvlačila šaku u škarniclu i kidala komadiće raženog, grahama s maslinama, sa zrnjem. I sličila na Princezinog šlampavog djeda. Nisam se stidjela. Jer, ni Nedjeljko nije dao na kruh.